Damir RadićSuvremeni filmski kritičari često ističu kreativnu inferiornost današnjeg Hollywooda naspram onog klasičnog, a jednako tako i naspram tzv. Novog Hollywooda 70-ih. Štoviše, tvrdi se da je današnja hollywoodska produkcija inferiorna i onoj u 80-ima, koja je, generalno govoreći, malo koga mogla impresionirati.

Takva perspektiva nužno je paušalna i zanemaruje činjenicu da je i današnji Hollywood sposoban proizvesti kreativno vrijedne radove, jednako kao što zaboravlja da je i u zlatnim hollywoodskim godinama bilo pregršt drugorazredne robe, pa i škarta, jer do nas iz tog vremena najčešće dolaze tek probrani klasici. Ipak, ako se mora generalizirati, a generalizacije su pokatkad neizbježne, doista se čini da je prosječna kreativna razina aktualne hollywoodske produkcije niža nego što je bila u prvih osam desetljeća proteklog stoljeća. Uostalom, činjenica je da je Hollywood nakon Lucasova i Spielbergova prevrata na prijelazu 70-ih u 80-e glavninu svoje proizvodnje usmjerio potrebama potrošača tinejdžersko-adolescentske dobi, preciznije dominantnim mediokritetskim izdancima tog uzrasta, što je rezultiralo dodatnim ograničavanjem kreativnih ambicija u miljeu koji ni prije nije bio sklon nekontroliranim kreativnim uzletima.

Dobar primjer inferiornosti današnjeg Hollywooda u odnosu na nekadašnji, u ovom slučaju to se odnosi na novohollywoodsko vrijeme, jest usporedba dvaju istaknutih filmova posvećenih tematiziranju egzorcističke problematike. Prvi je slavni Friedkinov rad "Egzorcist" iz 1973., a drugi ovogodišnji "Egzorcizam Emily Rose" redateljskog debitanta Scotta Derricksona. Razlike ovaj put nisu proizišle iz usmjerenosti pretpostavljenim potrebama različitih segmenata publike, čak niti iz različite temeljne ideologije (oba su filma, može se reći, desno orijentirana), nego iz načina na koji tu ideologiju prezentiraju. Odnosno, iz načina na koji tretiraju suodnos imanentno umjetničkog i ideološkog.

Adaptirajući istoimeni bestseler Williama Petera Blattyja, koji je sam napisao scenarij i producirao film (prije nekoliko godina iznudio je i tzv. redateljsku verziju, koja je zapravo bila njegova, producentska, jer Friedkin je 1973. film režirao kako je želio, dok je Blatty inzistirao na drukačijem, gotovo pa žovijalnom svršetku), William Friedkin pošao je od pretpostavke da đavao postoji i da je opsjeo 12-godišnju djevojčicu. Ključan, krajnje dramatičan trenutak romana, koji u inače izvrsnoj filmskoj prilagodbi nije dobio status prekretničke dramaturške točke, jest onaj kad otac Karras, katolički svećenik poljuljane vjere, shvati da se u maloj Regan doista nastanio vrag i da joj samo egzorcistički obred njegova istjerivanja može pomoći. Za Friedkina i Blattyja opsjednutost nečastivim je neupitna, jednako kao i spasiteljska uloga Katoličke crkve koja kao usamljena stijena stoji usred samozadovoljnog racionalističko-prosvjetiteljskog oceana, jedina na Zapadu spoznajući punu (ambivalentnu) prirodu svijeta. U skladu s time, svećenik će se na putu gubitka vjere vratiti u njeno okrilje iskupljujući devijaciju vlastitim životom, istodobno spašavajući život i dušu djevojčice. Također, kako se đavao kroz tijelo djevojčice najekspresivnije manifestirao krajnje lascivnom demonstracijom seksualnosti, film se mogao shvatiti i kao alegorija na intenzivno pubertetsko suočenje sa seksualnošću, pa bi istjerivanje đavla zapravo bilo istjerivanje "seksualnog zla", odnosno nepristajanje patrijarhalnog poretka, koji reprezentira Katolička crkva, na ženski seksualni užitak (zasigurno nije slučajno da demoni uvijek opsjedaju žene, osobito one mlade). Kako god okrenuli, "Egzorcist" ispada ideološki desno intoniranim uratkom, ali ide u red onih "poštenih" i "profetskih" desnih radova koji ne bježe od suočenja s okrutnošću svijeta, nego je štoviše ističu (uostalom, izvorni turobni kraj filma na kojem je inzistirao Friedkin donosi tek uvjetno olakšanje i jasno sugerira "da je dobivena bitka, i to po cijenu najvećih gubitaka, ali ne i rat"). No najvažnije za umjetnički dignitet "Egzorcista" jest to što je svoju ideologiju smjestio u podtekst. Primarni sloj djela, pak, plod je pomne posvećenosti njegovih autora oblikovnosti koja kombiniranjem suptilne ugođajnosti i strategije šoka rezultira kreiranjem intenzivne egzistencijalne tjeskobe koja svjedoči istinu o čovjeku i svijetu, neovisno o vjerskom i ideološkom opredjeljenju. "Egzorcizam Emily Rose" sasvim je drukčiji slučaj.
Labavo temeljen na istinitim događajima, što se u reklamnoj kampanji neprestano ističe kako bi mu se priskrbio kredibilitet koji sam ne može osigurati, film režisera i koscenarista Scotta Derricksona čista je suprotnost Friedkinovu maestralnom uratku. Načelno zanimljiv narativni model kombinira suđenje svećeniku optuženom da je nemarom izazvao smrt 19-godišnjakinje nad kojom je izvodio egzorcizam, te flashbackove u kojima se prati jeziva sudbina sirote djevojke. Model je zanimljiv i žanrovski, jer spaja podžanr sudske drame i žanr horora koje međusobno povezuje jako trilerno strujanje. No ključno narativno-dramaturško i ideološko rješenje jest karakterizacija lika svećenikove odvjetnice (inače odlična glumica Laura Linney u tek korektnom izdanju) iz čije su perspektive sagledana zbivanja u prezentnom dijelu radnje. Ona je agnostkinja koja svećenika brani iz karijerističkih motiva, no kako svjedoči njegovoj "dubokoj vjeri", tako napušta poziciju skeptika i implicitno de facto postaje braniteljicom vjere. Najslabiji su dijelovi ionako slabog filma oni u kojima odvjetnica prepoznaje iste početne znakove prisutnosti demona kao i stradala djevojka (velika glumačka nada Jennifer Carpenter u solidnoj izvedbi), a kako pouzdanost njezine perspektive nije dovedena u pitanje, jasno je da je autori tretiraju kao objektivnog, tzv. pouzdanog pripovjedača koji ih u filmu predstavlja, na taj način snažno sugerirajući gledateljima da vrag i njegovi demoni postoje, da je umrla djevojka doista njima bila opsjednuta i da je svećenik (iznenađujuće slabašni Tom Wilkinson) bio u pravu. Da ne bi bilo zabune, isprva simpatičan tužitelj (vrlo dobar Scott Campbell) koji je, premda vjernik, uvjeren u svećenikovu krivnju te je odlučan dokazati je, kako film odmiče prikazuje se u sve neugodnijem svjetlu, a posebno je iritantna sama završnica kad se osuđujuća presuda za svećenika pretvara u njegov trijumf i odu "tom herojskom borcu" za spas duše preminule i njezinu promoviranju u sveticu. Ono najgore u ovom filmu nije, međutim, njegova eksplicitna ideologiziranost, nego licemjerje. Derrickson i kompanija ne žele odlučno stati iza (kršćanskofundamentalističke) ideologije koju propagiraju, nego je "latinski" prijetvorno i krajnje nevješto švercaju pod krinkom tobožnjeg interesa za (heideggerovsku) afirmaciju prostora svijesti mimo stroge (hegelovske) racionalnosti. Ako tu krinku na trenutak shvatimo ozbiljno, mogli bismo reći da film pokušava promovirati antimodernistički svjetonazor i koncepciju, sveden međutim na skučeno religiozno poimanje duhovnosti i onostranosti, točno po ukusu i mjeri Georgea Busha i raznih kršćanskih zajednica bitno obilježenih niskoumnošću, tako da suštinski opet dolazimo na isto – kršćanski fundamentalizam.
Žrtvujući primat umjetničkog oblikovanja radi eksplicitne ideologizacije, no nemajući hrabrosti i poštenja beskompromisno stati iza ideologije koju promovira, već se licemjerno zaogrnuvši tobožnjom nepristranošću u afirmaciji (niskoumno shvaćenog) iracionalnog, "Egzorcizam Emily Rose" prezira je dostojan film koji tek atmosferična (u završnici, međutim, dramaturški dezorijentirana) Derricksonova režija uspijeva prevesti preko praga podnošljivosti. Šteta, mogao je to biti vrijedan ostvaraj o dignitetnosti individualnog izbora ma kakav on bio, o pravu psihosomatski teško bolesne djevojke na vlastito viđenje zbilje, koje je moglo i pobijediti bez žrtvovanja vlastita života da je imala podršku inteligentnijeg mentora od nedoraslog svećenika. No na kraju smo dobili apoteozu upravo takvih, duhom i umom siromašnih predstavnika Crkve, ali i shvatili na koji način ta institucija proizvodi blaženike i svece.

The Exorcism of Emily Rose, am. horor-drama, 2005.
R: Scott Derrickson Gl: Laura Linney, Tom Wilkinson, Scott Campbell, Jennifer Carpenter

ocjena: 2 (dvije) zvjezdice