Zoran FerićDa sjednice u Saboru mogu biti zabavne i krcate bizarnostima, znamo od početka, od trenutka kad je novi Sabor konstituiran i kad je naša nova država dobila svoj parlament. Bilo je tu svačega, od prekrasne Rojsove rečenice "Budi muško i priznaj da si peder", preko ozbiljnih rasprava o madracima pa do najnovijega smijanja kad bivša ministrica pravosuđa spomene duge cijevi. Zanimljivo je, ali i simptomatično da se javnost najviše i najžustrije bavila Saborom i saborskim sjednicama upravo kad se radilo o takvim ispadima i, zapravo, marginalnim stvarima. Očito je da su marginalnosti efektna strategija za skretanje s prave teme i zamagljivanje. Jer upravo je sposobnost zamagljivanja pravih problema jedan od najznačajnijih talenata u politici. Mačizam ili bizarnost, svejedno, glavno je da se ne raspravlja o važnom. Lijepo je i korisno kad to važno dolazi do šire javnosti kao na mutnoj fotografiji, u blijedoj izmaglici ili bizarnome retušu. Jedno takvo zamagljivanje dogodilo se u Saboru i u četvrtak, 1. prosinca, na Međunarodni dan borbe protiv AIDS-a. U jeku skandala oko vraćanja imovine folksdojčerima u Austriji i nakon dramatičnog obraćanja predsjednika Mesića javnosti, što je u rekordnom vremenu poremetilo odnos snaga na političkoj sceni, sedam HDZ-ovih zastupnika, kao sedam samuraja za zamagljivanje,  optužilo je Ivicu Račana da je "stari komunist koji boluje od akutne upale komunizma".  Divna je to optužba, baš na dan borbe protiv AIDS-a, optuživati predsjednika najjače oporbene stranke za akutni komunizam. To je isto kao i optužiti Gorbačova za kronični staljinizam. No bizarnost optužbe i služi ovdje kao vrsta dimne zavjese, kao i ona što je ispušta Bondov Aston Martin kad ga love negativci. Jedino je problem u tome što je ova dimna zavjesa  previše prozirna, što se kroz nju vidi panična namjera da se apsurdnom optužbom neutralizira kritički žalac oporbe zbog skandalozne političke trgovine odštetama koja je u stanju dovesti zemlju u kolaps a  sve nas na prosjački štap. Kritike oporbe i reakcija predsjednika Mesića, međutim, dovele su u pitanje jedan takav maligni sporazum prema kojemu je sva ona vika oko Piranskoga zaljeva zapravo dječja igra. Jer, kad su čuli da se vraća imovina i lova, odmah su se javili svi koji nešto potražuju ili misle da imaju pravo potraživati, od njemačkih grofova do talijanskih trgovaca i čeških staklara. Hrvatska je u opasnosti da čak i raseljeni ili asimilirani Iliri ne zatraže svoju imovinu koja im je nacionalizirana od stoljeća sedmog naovamo i da, osim kompletne Dalmacije s otocima, vinogradima i hotelima, zatraže i adekvatnu novčanu odštetu za upotrebu ilirskoga imena koje je postalo u našoj domovini jedan od najmarkantnijih brandova puno prije nego što se za brandove uopće znalo, kao što se nije znalo ni za zakonski zaštićena imena. Platili bismo mi tu onda grdne pare za Ilirski trg, za Ilicu ili Ilirsku dvoranu, a koliko bi nas došao jezik ilirski ili Danica ilirska, da se i ne govori. Ako se jave i potomci krapinskoga pračovjeka i zatraže natrag nacionaliziranu spilju,  treba im izići ususret jer smo pravna država. Genetska istraživanja, koja su kod nas itekako na cijeni, mogla bi pokazati koliko zapravo ima autentičnih Krapinaca pa im onda imovinu treba pošteno vratiti. Ali tko zna imaju li Krapinci pravo na domovnice, neke svoje neandertalne, koje bi se urezivale u kamen kao u crtićima o Kremenku. Uglavnom,  državi, puno opasnije od ptičje gripe, AIDS-a ili akutne upale komunizma, prijeti akutna upala vraćanja. Neka od njih su  pravedna i dugo očekivana, kao ono vraćanje duga penzionerima, što je automatski poremetilo cijene grobovima, ili pak plaćanje zaostalih regresa i smjenskoga rada proferosima, zbog čega je većina škola u Hrvatskoj u financijskoj blokadi pa se drek-papir kupuje iz donacija roditelja. Uglavnom, i ovi naši domaći i vrlo akutni dugovi stigli su na naplatu, a Vlada nas je htjela uvaliti u nove, navodno vanjskopolitički isplative. I tu situaciju trebalo je zamagliti pa se Račan razbolio od akutne upale, a njegova supruga Dijana Pleština strogo je zamoljena da da neopozivu ostavku s mjesta savjetnice u MVP-u zbog plakata o razminiranju na međunarodnoj konferenciji u Zagrebu. Stvar da je navodno skandalozna i neprihvatljiva jer su na plakatu fotografije invalida sportaša iz Republike Srpske.  Plakat s navodnim srpskim invalidima označen je kao čin protiv hrvatske države i podla komunistička subverzija jer na plakatu nema ni jednog od 34.000 hrvatskih ratnih invalida. Čelni čovjek Hvidre i HDZ-ov zastupnik ogorčen je time što se na tom plakatu nalaze invalidi iz Banje Luke, a konferencija je organizirana u Zagrebu. Spomenuti zastupnik svakako ima pravo na to da se osjeća povrijeđenim, kao i Ministarstvo branitelja koje ističe da su time povrijeđeni osjećaji hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata.
  Međutim, problem se može sagledati i iz drugoga kuta. Vojni invalidi iz Republike Srpske stradali su vjerojatno od hrvatskih mina, pa je možda i logično da ih vidimo na plakatima konferencije u Zagrebu, kao što bi bilo logično, da se konferencija održava u Banjoj Luci, na plakatima vidjeti hrvatske žrtve. Ono što se time želi reći  jest da su u ovome trenutku, kad su već invalidi, svi ratni vojni invalidi i žrtve mina u istoj kaši i muče ih isti problemi. Oni više nisu vojnici, ni ubojice, ni specijalci, oni su teško ranjeni ljudi, kao što su i s naše strane teško ranjeni ljudi pa ih ne bi po tome trebalo dijeliti. Sve žrtve mina, i ratne i poslijeratne, pokazuju svu stravu i podmuklost toga oružja pa je možda i red da se jednako tretiraju. Ne kao Srbi bez noge ili ruke, nego kao ljudi bez noge ili ruke koji će se naći i na sportskim borilištima, kao što se nalaze i njihovi zdravi kolege sportaši. Ali akutno pitanje u raspravi o plakatu jest bi li taj komad papira uopće bio označen kao problematičan da u Vladi ne postoji puno malignijji i akutniji problem o povratu imovine samo jednoj kategoriji stranih državljana. Stroj za maglu vladajuće stranke radi punom parom, što je možda i logično jer jesen je na ovim prostorima oduvijek vrijeme za maglu. I atmosfersku i saborsku.