Srećko JurdanaNa temelju nametljivih reklama telefonskih kompanija, kakve preplavljuju medije, promatrač s druge planete mogao bi zaključiti da je u Hrvatskoj telefoniranje ne samo besplatno nego da operateri još i masno plaćaju svakome tko se odluči koristiti njihovim uslugama. Stvarnost je, kao što znamo, za nijansu drukčija, ali predočeni obrazac prijevare iskoristiv je i na drugim područjima. Sličnu metodu vabljenja mušterija primjenjuje i Vlada kad se hvali svojim nepostojećim dostignućima, a vidjelo se posljednjih dana da od nje ne zazire ni državni odvjetnik Mladen Bajić. U Saboru je - podnoseći godišnji izvještaj - satima prodavao Sanaderovu tezu o Hrvatskoj kao najsigurnijoj zemlji na svijetu.
  Ekspanzija kriminala - to je samo kolektivna iluzija, Tuđmanovim jezikom rečeno: pričimba. Bajić raspolaže statistikom, a ona govori da je kriminal manje-više isti kao i lani, što svakako i na opljačkane djeluje olakšavajuće, bez obzira na usputno obznanjenu činjenicu da policija posljednjih sezona gotovo uopće ne otkriva bandite. Zatim, procesuirane su cijele čete ratnih zločinaca, tvrdi gospodin Bajić, i tu se Hrvatska pokazala principijelnom do bola, bez obzira na usputno proslijeđenu informaciju da je svega tridesetak tih zločinaca osuđeno, dok je na petstotinjak primijenjen "zakon o oprostu". Ima toga još. Državno odvjetništvo i USKOK intenzivno su se bavili privrednim kriminalom i korupcijom, što zavređuje vrhunsku nacionalnu pohvalu, iako su većinu prijava odbacili "zbog nepotpunosti". Bajićevo štivo čovjek bi mogao gutati kao razbibrigu.
  Uglavnom: građani imaju razloga za zadovoljstvo, jer pravna država funkcionira fantastično, a razloga za zadovoljstvo imaju i kriminalci, pošto ih pravna država pošteđuje robije. Najvažnije je da su u Hrvatskoj svi sretni i zadovoljni, i građani koje politička neurokirurgija uspješno podvrgava kolektivnoj lobotomiji pa na sve mogu reagirati sa smiješkom glupoga Augusta, i profesionalni banditi koji ubrzano ostvaruju historijske ideale apsolutne slobode pojedinca, i saborski zastupnici koji proučavaju Vladina izvješća s ugodnom spoznajom da do daljnjega nema opasnosti od zastoja u dotoku njihovih prinadležnosti, i dobri Mladen Bajić, i nadrealna Vesna Škare-Ožbolt, i pozicija, i opozicija, i Ivo Sanader.
  Revolucionarna kvaliteta situacije u pravosuđu savršeno se prepoznaje preko podatka da nitko od HDZ-ovih barjaktara ne može ni zbog čega biti osuđen, u rasponu od Miroslava Kutle do Jose Mraovića. Osuđen je - nepravomoćno, a na Kutlinu slučaju vidjelo se da nepravomoćna presuda ne mora značiti ništa - samo Ivan Herak, optužen da je nešto krao kao Tuđmanov ministar turizma. Po načinu kako djeluje hrvatska pravna država, stječe se dojam da je i dotični Herak polovično sankcioniran prije svega zato jer nije "izvorni" hadezeovac, nego bivši interesni prebjeg, pa Tuđmanovi nositelji baklje prema njemu nemaju posebnih obveza.
Kad je riječ o Mraoviću, gospićkome "Tuđmanu" optuženom zbog seksualnoga napada na američku košarkašicu, njega je oslobodio sudac Branko Milanović, koji je postao čuven po uvođenju grijeha predaka u obrazloženje presude Srbinu ("s precima već petsto godina vrši genocid nad Hrvatima..."). Dakako, u normalnoj zemlji Milanovića bi - zbog uvođenja uličarske logike u presude - odmah suspendirali. Ovdje je i dalje lokalni junak, koji neometano nastavlja krojiti pravdu po svojim plemenskim kriterijima. Nema se više bilo što o tome reći: stvari su takve kakve jesu.
  Da u zemlji ne bi do kraja zavladala rezignacija, pobrinuo se, međutim, Ivo Sanader s idejom da se Austrijancima, folksdojčerima, onima do 1955., od 1955. - potreban je specijalan tečaj da se shvati o kome se točno radi - isplati nekakva odšteta, jer Hrvatska je tu navodno nekome nešto dužna. S pravom se na to pobunio Stipe Mesić, zaključujući da će ta odluka povući plimu zahtjeva za odštetom sa svih strana svijeta, a Sanader je u svome stilu odgovornost odmah prebacio na Račanovu vladu. Ustvrdio je kako samo izvršava nalog Ustavnoga suda donijet za vrijeme Račana, prešućujući da taj sud nikome ništa nije naredio nego donio neobvezujuće mišljenje, a na vladama je da odluče hoće li s predmetom pred Sabor.
  Sve je to Sanaderova travestija bez premca. Čovjek bi postupio pošteno da je rekao građanima: "Dame i gospodo, drugarice i drugovi, mi smo Austriji nešto dužni jer nam je pomogla oko Europske unije, i ja sam - uz vašu nesebičnu podršku - odlučio da joj isplatimo milijardu kuna, a ona neka ih podijeli folksdojčerima, jodlerskome društvu, bečkim kočijašima ili scijentološkoj sekti, nama je svejedno." Umatajući jedan trivijalni quid pro quo u celofan namirenja odštete iz Drugog svjetskog rata, Sanader se uvalio u tešku pravnu melasu koja prelazi granice Hrvatske, i koja ga kompromitira kao kalkulanta koji zbog nedostatka percepcije neprestano upada iz afere u aferu.

STUPAC TJEDNA: DAVIS-CUP; DRAGANJA I PARE; SLUČAJ STOJANOVSKI

  Američki autor Garson Kanin napisao je u knjizi o Hollywoodu kako, u slučaju da je neki film uspješan, i žena drugog asistenta režije dobiva svoj dio pohvala za zasluge. Po tom obrascu, u panegiricima koji prate osvajanje Davis cupa uz Ivana Ljubičića, Marija Ančića, kapetana Nikolu Pilića i ostatak tenisačkoga društva koji im je stajao na usluzi, zaslužni su i maseri, rekviziteri, fizioterapeuti, liječnici, logističari, vodonoše, zaslužan je i Čačić, a profitirat će i Sanader, jer predvodi Vladu države koja je Davis cup u stanju osvojiti. Šalu na stranu. Velik je to trijumf. Postati prvak svijeta u elitnome sportu kao što je tenis, to znači da u zemlji doista postoje određeni civilizacijski preduvjeti za vrhunska dostignuća, iako su oni u mnogi drugim aspektima života hibernirani.
                                                                                                  *   *   *
  Velike napore uložila je Hrvatska kako bi skupila pare za natjecanje s Katarom oko pridobivanja plivača Duje Draganje. Angažirao se HOO, angažirao se Dragan Primorac, politika, tajkuni, sponzori, nažalost bez uspjeha. Situacija je prilično groteskna. Kako nekome može pasti na pamet da se zbog jednog plivača financijski nadmeće s najbogatijom zemljom svijeta? Ako su već zbog takve trivijalnosti spremni iznad svake mjere pristojnosti posegnuti u državne kese, zašto istu inicijativu ne pokažu na primjeru zbrinjavanja tisuća radnika koji jedva preživljavaju na minimalcima?
                                                                                                  *   *   *
  Makedonski šef stožera Miroslav Stojanovski - tko ga je samo pozvao u Hrvatsku? - brani se da je u Vukovaru djelovao isključivo "kao vojnik", da ništa nije zgriješio i da se ravnao prema pravilima profesije. Svoju obranu može zataknuti za šešir. Funkcionirao je, poput svojih kolega, kao lojalan kotačić u Miloševićevu mehanizmu genocida. Da je imao vojničke časti i morala, dezertirao bi.