Vedrana RudanPriznajem, bojim se Sanadera. Gleda me oštro, rečenice su mu kratke, glas leden. Da, mi ćemo platiti Austrijancima nepravdu koju smo im učinili pred šezdeset godina! Gotovina mora ići u Hag! Hrvatska je država u kojoj vlada pravo! Svi oni koji budu urlali na hrvatskim ulicama i razbijali prozore... Naša policija šeće hrvatskim gradovima naoružana dugim cijevima. Jesu li meci u tim cijevima rezervirani samo za lopove koji iz kladionica izvlače pedesetak tisuća kuna?
Zašto je Sanader prema nama Hrvatima tako ledeno nemilostiv? Zato jer želi ući u Evropu i ostati na mjestu na kome jest. Po svaku cijenu koju ćemo mi platiti. Cijena koju Hrvati plaćaju da bi se nekad sitni trgovac porno sličicama slikavao i u po mjeri skrojenom fraku plesao u Beču više je nego strašna.

Ljudi koji su se borili u ovom našem krvavom ratu skapavaju gladni i bijedni. Bez posla, bez prava, bez nade. Roditelji ne mogu svojoj slijepoj bebi platiti put do liječnika u isto vrijeme dok debeli gadovi u Saboru kontaju kako bi naplatiti svaki milimetar puta koji ih dijeli od njihovih tko zna kako stečenih kuća do Markovog trga. Na Markovom trgu ti nečasni sjedači u nečasnom domu više neće gledati hrvatske bijednike kako im gladni mašu. Zabranjeno! Čije su banke? Njemačke, austrijske, talijanske... Čije je nebo? Cijini avioni lete nebom koje je nekad bilo naše, slijeću, ukrcavaju nesretne muslimane i odvoze ih u neke od koncentracijskih logora koje je Amerika otvorila u Evropi. Šezdeset godina, šezdeset godina gledamo i slušamo što su Nijemci radili Židovima! Šindlerovu listu znamo napamet, Anu Frank znamo napamet, neki se zalažu da priča o holokaustu uđe kao obavezno gradivo u naše škole... Dječica moraju upoznati lice Zla da jednom sama ne bi zlo činila?! Slažem se. Pa ipak, danas kada cijeli svijet gleda teksaškog Hitlera na djelu nitko ne diže glas. Gledamo reprizu povijesti stare šezdeset godina. Amerikanci uz pomoć svojih saveznika u koje spadamo i mi koliko god bili mali žare i pale zemaljskom kuglom poput raka pluća plućima. Da li je Sanader svoju potrebu da se svidi svakome tko bi mu mogao pomoći da se održi na vlasti podijelio sa svojim narodom i rekao mu što sve on to radi da bi ugodio svom egu? Žele li Hrvati u narančasto odjevene, izubijane, krvave muslimane sa crnom kapuljačom na glavi u svojim zračnim lukama ili možda čak i u koncentracijskim logorima? Da li je Hrvatima toplo oko srca kad nas šef NATO-a, međunarodne organizacije za međunarodno klanje pohvali zbog našeg prisustva u Afganistanu? Što mi mislimo o američkom vojniku koji je u riječkoj luci sišao sa američkog ratnog broda, krenuo ubiti Riječanku u njenom stanu da bi se kasnije ukrcao na brod i otplovio bez kazne jer je svaki američki brod u svakoj svjetskoj luci komadić Amerike?!

Zna li Sanader koliko našu djecu u svojim, nekad hrvatskim hotelima, plaća londonski tajkun? Može li fakultetski obrazovan čovjek živjeti od tri tisuće kuna mjesečno? Može li od toga živjeti i neobrazovan čovjek? Vremena su drugačija, naša se djeca ne mogu hraniti prodavanjem porno fotografija, osim ako to nisu naše kćeri koje samo kao kurve mogu u Hrvatskoj biti važne. Kako žive naši penzioneri, u gradu Rijeci primjerice? Zašto naši zastrašujuće zadrigli, pijani političari ne bi jednom ušli u neki penzionerski stan i čuli glas umirućeg u vlažnoj, ledenoj rupi? Zato jer debeli zločinci znaju da taj stan svakoga časa može odletjeti u zrak jer je novi plin koji ulazi u stare cijevi zapaljiv onako kako je zapaljiv svaki plin. U Rijeci gore čitavi kvartovi, iz šahtova suklja plamen, umiru stanari i vatrogasci, nitko ne odgovara. Život hrvatske sirotinje ne vrijedi ni toliko da bi se o Rijeci u plamenu u Nečasnom domu razgovaralo pola sata. Tamo su putni troškovi razbojnika jedina top-tema.

I gledanje naših tenisača prilika je koju debele ispičuture rijetko propuštaju. Pa smo u Bratislavi vidjeli purpurne njuške, divljaka sa kažiprstom u nosu, hrvatsku trobojnicu koja je nekima služila kao padela za povraćanje a drugima kao pelena.
Naše bolnice, naši liječnici. Stropovi nam padaju na glavu, lijekova nema za svakoga, koliko Hrvata proždire rak koji je vrlo često posljedica teške depresije, te podatke nikad nećemo saznati. Ni istinu o tome koliko su nama Hrvatima ukrali Hrvati? Vile, palače, privatni avioni, raskošni automobili, privatne plaže ograđene visokom ogradom...Kako su sve to hrvatski razbojnici mogli steći u samo petnaest godina? Hrvatski lešinari nažderali su se hrvatskoga mesa. Sada mirno podriguju, dogovaraju se sa Austrijancima koliko im treba platiti, kako iz hrvatskih leševa izvući zaostali zlatni zub... Da, Evropa i Amerika osim love, zračnog prostora, hrvatskih luka, banaka, hotela, cesta traže i Gotovinu. Pardon, tražila je. Našli smo ga, uz njihovu pomoć, i predali. Mislim, oni su ga predali. Takav je bio dogovor. Gotovina je zločinac, zločinac poput Mladića i Karadžića, Hrvatska danas ono je što je Njemačka bila pred šezdeset godina. Svi mi Hrvati smo esesovci koji preko svog delegata u Hagu moramo platiti zločin. A sudit će nam Amerika i Evropa?! Amerika koja lovi muslimane diljem svijeta, zatvara ih u logore i ne pušta Crveni križ blizu?! O polumjesecu da se ne govori. Nevjerojatno. Neki naivni Hrvati koji misle da su hrvatski političari Hrvatsku pretvorili u izjebanu kurvu urlaju po hrvatskim cestama i lijepe plakate. Osjećaju se izdanima. Teško je živjeti sa osjećajem da si se za ovo borio. I da ne smiješ ni pomisliti ni reći da živimo u svijetu kojim vladaju zločinci veći od nas. Jer, reći će ti Sanader, zalažemo se za vladavinu prava. A i duge cijevi ovih dana šeću Hrvatskom.