Damir RadićAko je suvremeni Hollywood donio nešto dobro u protekla dva desetljeća, onda je to mogućnost redateljske afirmacije vrhunskih glumačkih (muških) zvijezda. Clint Eastwood bio je ledolomac još u ranim 70-ima, slijedili su Robert Redford i Mel Gibson, te naposljetku George Clooney. Svoj četvorici zajednička je izrazita fizička privlačnost koja ih je, po stereotipnim predodžabama, zanavijek trebala držati u oboru praznoglavih utjelovitelja junaka što akcijsko-pustolovnih, što melodramskih filmova, no zanimljivo, upravo su se oni, a ne njihovi jednako slavni no ugledniji kolege lišeni "hendikepa" standardne muške ljepote (Nicholson, De Niro, Hoffman, Pacino), etablirali kao redatelji/autori od formata, premda se i većina u zagradi spomenutih glumačkih ikona okušala u filmskoj režiji. Što bi se iz toga moglo zaključiti ne znam, no jedno je sigurno: ljudi koji u klasično hollywoodsko doba vjerojatno ne bi ni pomislili stati iza kamere, jer pravila igre bila su demotivirajuća za takvo što, u suvremenom su se razdoblju izborili za mogućnost paralelne glumačko-redateljske karijere, pokazujući zavidan kreativni kapacitet. George Clooney najnoviji je u tom nizu, a sasvim je sigurno da njegov redateljski opus, ako bude zdravlja (Clooney naime pati od ozbiljne neurološke bolesti), neće stati na dosadašnja dva ostvarenja. Ne nakon velikog uspjeha njegova drugog redateljskog uratka "Laku noć. I sretno".

Clooney je, kako svojim ulogama tako i istupima u privatnom životu, fascinirao nonšalantnom, no vrlo sugestivnom muževnošću u kojoj se miješaju mačizam i sofisticiranost, a dodatno je imponirao snažnom sugestijom osobne nezavisnosti i iskrenosti. Malo kad je u povijesti Hollywooda glumac takva profila i statusa izlazio pred javnost s toliko malo krinke, sa samouvjerenošću koja proizlazi upravo iz moći koju mu daje činjenica da ono što jest ne mora susprezati a kamoli prikrivati. Nezainteresiranost za brak i obitelj, odbijanje potomstva, promiskuitetnost, sve ono što bi većina megazvijezda i njihovi marketinški timovi pomno skrivali, Clooney je tretirao kao činjenice osobnog životnog izbora koje se nekom mogu ili ne moraju sviđati, ali na koje nitko osim njega ne može utjecati. Upravo ta iskrenost učvrstila je njegovu nezavisnost, a nezavisnost izazvala respekt, zahvaljujući dakako i društvenom kontekstu koji danas takvu slobodu izbora može podnijeti, a iskrenost njezina priopćavanja shvatiti kao moralnost. Stoga nezavisnost i ustrajanje u vlastitom opredjeljenju oslonjenom na čvrste moralne norme, u vremenima u kojima ih kukavičluk, himbenost i ignorancija potiru, nije slučajno tema filma "Laku noć. I sretno", višestruko nagrađenog u Veneciji, a nedavno i nagradom Europske filmske akademije za najbolji neeuropski film.
U vrijeme nametanja desničarskog poimanja patriotizma i opsesivnog traženja neprijatelja, što rezultira tragikomičnom sintagmom o osovini zla kojoj se treba suprotstaviti svim sredstvima, George Clooney odlučio je podsjetiti svoje sunarodnjake na vrijeme od prije 50-ak godina, kad je zloglasni republikanski senator Joseph McCarthy maksimalno intenzivirao hajku na stvarne, navodne i tobožnje komuniste. McCarthyjeva haranga gazila je sve pred sobom, a odlučan otpor pružio joj je televizijski urednik i voditelj Edward R. Murrow, suautor dviju najvažnijih emisija televizijske kuće CBS: "See It Now" koja se ozbiljno bavila društveno-političkom problematikom, te "Person to Person" koja je ležernim intervjuima sa slavnim osobama donosila veliku financijsku dobit. Murrow je u "See It Now" podvrgnuo McCarthyjeve metode oštrom kritičkom seciranju, trezveno i argumentirano prosvjedući protiv šikaniranja ljudi bez ikakva dokaza krivice, te pledirajući za činjenice kao jedini kriterij na kojem se mogu bazirati optužbe. Drugim riječima, borio se za reafirmaciju elementarnih ljudskih i građanskih prava u histeričnim vremenima "lova na vještice" koja Amerikance mogu asocirati, što i jest bila Clooneyjeva namjera, na aktualnu opsesiju stvarnim i izmišljenim terorizmom, odnosno novom provalom desničarskog patriotizma u ime kojeg država atakira na individualna prava. Hrvatske pak gledatelje sve to može podsjetiti na nacionalističku histeriju tuđmanovskog doba, a jedan detalj nevjerojatno je podudaran. Naime, od djelatnika CBS-a zahtijevalo se da potpišu izjavu o lojalnosti, što je bio preduvjet za skidanje sumnje da su komunistički aktivisti ili simpatizeri, a početkom 90-ih i u Hrvatskoj se pojavila slična inicijativa, s tim da je ovdje bila ekskluzivno namijenjena Srbima: prijedlog je bio da svi Srbi potpišu izjavu lojalnosti hrvatskoj državi, a poznato je da se u pojedinim sredinama to i pokušalo provesti (u toj atmosferi istaknuta zagrebačka balerina Lidija Mila u Večernjem listu javno je iskazala svoju lojalnost, što je bila jedna od tužnijih epizoda iz serijala o porazu građanskog društva i zdravog razuma na ovim prostorima). No Clooneyjev film ne govori samo o Murrowljevu suprotstavljanju političkim progonima, nego i o njegovu upozoravanju na opasnost od zloporabe tada još sasvim mlada televizijskog medija, za koji je dobro predvidio da bi umjesto prosvjetiteljske uloge mogao poslužiti kao sredstvo masovnog zatupljivanja (u otprilike isto vrijeme do sličnih je zaključaka u radikalnijoj varijanti došao i Ray Bradbury u romanu "Fahrenheit 451"). Da je televizija danas većim dijelom zašla na tlo Murrowljevih strahova doista nije potrebno dokazivati.
"Laku noć. I sretno" jest dakle film o stameno moralnom, nezavisnom pojedincu koji se odlučno suprotstavlja logici čopora, ili preciznije, to je film o dvojici profesionalaca, novinaru Murrowu (savršeni David Strathairn, omiljeni glumac kultnog nezavisnog ljevičarskog autora Johna Saylesa) koji vlastitom slikom na televizijskom ekranu predstavlja savjest nacije i njegovu producentu (sam Clooney u standarno pouzdanoj izvedbi) koji tu savjest logistički podupire. Ponešto suprotno očekivanom, Murrow je, iako TV zvijezda, tih i povučen, a producent je ekstrovertirani dio dvojca koji se karakterno nadopunjuje. Clooney je radnju filma gotovo isključivo smjestio u prostorije televizijske kuće – u studio te novinarske i urede glavešina CBS-a, što znači da si je postavio uvijek zahtjevan redateljski zadatak dinamiziranja skučenog dramskog prostora. Užeredateljski odradio ga je suverenom elegantnošću stila, isticanjem "antropoloških" detalja, oblikovanjem izražajnih karaktera te "otvaranjem prostora" kroz arhivske snimke iz onog vremena koje Murrow i njegova ekipa (kao svoju sadašnjost) gledaju na televizorima, a u kojima senator McCarthey "glumi samog sebe" (izvrsna Clooneyjeva ideja da umjesto da angažira glumca koristi isključivo arhivske snimke s McCarthyjem koje su same po sebi dostatno atraktivne, a i odlično se uklapaju u dokumentarističku koncepciju filma). Diskutabilan je međutim dramaturški ekskurs s novinarskim bračnim parom koji mora tajiti svoj status jer je međusobno vjenčanje zaposlenika na CBS-u u to vrijeme bilo zabranjeno. Taj je ekskurs prilog spomenutoj "antropologiji" razdoblja, no remeti strogo zadanu redukcionističku strukturu, ujedno podcrtavajući najveći problem Clooneyjeva filma – likovi i njihovi odnosi nisu elaborirani onim intenzitetom koji bi im i uz ograničen dramski prostor dao potrebnu punoću. Drugi je problem ideološki. Murrow je istupio protiv McCarthyja pozivajući se na "svijetle tradicije" američkog slobodarstva i zdravog razuma, drugim riječima oslanjao se na patriotski background baš kao i hrvatski kritičari Tuđmanove politike. Ili kako bi rekao pjesnik i kritik Zvonimir Mrkonjić: prvo dokaži da ti je Hrvatska na srcu, onda ju smiješ pljucnuti. Clooney jasno preuzima taj stav, podrazumijevajući patriotizam kao apriornu vrednotu, što u ovom slučaju znači implicitnu podršku mitu o Americi kao obećanoj zemlji čiji su slobodarski temelji neupitni usprkos pojedinačnim devijacijama. Pozicija je to nedostojna čovjeka Clooneyjeve inteligencije koji bi morao barem slutiti da je mit o obećanoj zemlji otpočetka imao svoje mračno, organski mu pripadajuće naličje.

Good Night, and Good Luck, am. polit. drama, 2005.
R: George Clooney Gl: David Strathairn, George Clooney, Robert Downey Jr., Patricia Clarkson

ocjena: 3 i pol zvjezdice