Objavljeno u Nacionalu br. 526, 2005-12-12

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Gotovina se trebao predati znatno prije uhićenja

Srećko JurdanaSrećko JurdanaAnti Gotovini neprestano su poručivali s raznih strana da će u slučaju dobrovoljnoga dolaska u Haag za sebe osvojiti povoljan tretman. U to se uostalom mogao uvjeriti na primjeru Čermaka i Markača, kod kojih je Carla Del Ponte napravila presedan na način da nije samo dala formalnu suglasnost za njihovo puštanje iz pritvora, već se za to i izravno zauzela kod Suda, što je u tužiteljskoj proceduri nesumnjivo iznimka. Prvi pokušaj privoljavanja Gotovine da dođe u Haag koordinirao je predsjednik Mesić u ljeto 2003. Drugi je, u jeseni iste godine, inicirao bivši američki ambasador William Montgomery. Treći je ljetos organizirao državni odvjetnik Mladen Bajić. Sve su te inicijative propale.

General je, iz teško shvatljivih razloga i vjerojatno po nečijem pogrešnom savjetu, ostao uporan u odluci da ostane u ilegali. Danas se može kazati da je radio u korist svoje štete. Del Ponte je imala određeno razumijevanje za njegovu situaciju, i u suradnji s Washingtonom – gdje se pamte Gotovinine ratne zasluge – nesumnjivo bi znala cijeniti njegovu dobrovoljnu predaju. Događaji su, međutim, krenuli drugim smjerom.
General se zadržao u svojoj enigmi, na radost operativaca engleske tajne službe i njihovih naredbodavaca koji su slučaj Gotovina neprestano pokušavali iskoristiti kao presudnu polugu pritiska na Hrvatsku oko pregovora s Europskom unijom. U pojedinim fazama činilo se zapravo kao da je Londonu stalo da neizvjesnost oko Gotovine traje što dulje, jer na taj će način i Hrvatska dulje ostati u stanju ucijenjenosti oko svoga međunarodnoga statusa. Zatečeni u kompliciranoj situaciji, definiranoj međunarodnim pritiscima, engleskom perfidijom i Gotovininom tvrdoglavošću, Sanader i Mesić nastojali su plivati kako najbolje znaju i umiju, podređujući cjelokupnu strategiju oko Haaga pristupu Europi. Gotovinu su javno kumili Bogom i svim svecima da se preda, nagovješćujući mu da će ga Haag tretirati s blagonaklonošću. Međunarodnu zajednicu uvjeravali su iz dana u dan u kristalno jasnu činjenicu da Gotovina nije u Hrvatskoj, konstruirajući u isto vrijeme "akcijske planove" njegova hvatanja. Pored svega, nastojali su se - u ime "viših nacionalnih interesa" - pokazati vrlo uviđavni ili subservientni* prema engleskim zakulisnim igrama.

Engleska tajna služba mogla je u Hrvatskoj raditi što joj padne na pamet: prisluškivati privatne telefone; od (šefa POA-e) Tomislava Karamarka tražiti provođenje represije nad ljudima koje je bez jasnih dokaza osumnjičila da imaju nekakve specijalne konspirativne veze s Gotovinom; ili tražiti da njezini lokalni novinarski agenti - Gordan Malić i Davor Butković - po nalogu nesmetano trube iz dana u dan kako hrvatska država samo glumi da Gotovinu želi izručiti Haagu, a zapravo ga štiti. U kulminaciji opisane operacije međuzavisnosti, Sanader i Mesić smijenili su ljude koji su za njih - po službenoj dužnosti - organizirali prezentaciju djelovanja engleske agenture u Hrvatskoj. Sve su ovo prilično poznate stvari o kojima se iscrpno pisalo u Nacionalu, i koje Gotovinino uhićenje reaktualizira.

Engleske subverzije - nazovimo ih tako - još uvijek traju, iako je Gotovina u Haagu. List Guardian – čiji je dopisnik blizak engleskom veleposlanstvu u Hrvatskoj - objavio je neposredno nakon njegova uhićenja izmišljotinu kako je generala cinkao* Hrvoje Petrač, što je promptno demantirao Mladen Bajić. Izmišljotinu su, ipak, prenijela hrvatska glasila, i time je cilj subverzije postignut. Smisao insinuacija Guardiana predstavlja temu za sebe, ali jasno je - bez obzira na njih - da se s policijama cijeloga svijeta za petama Gotovina nije mogao skrivati vječno, to više što je iz nepoznatih razloga koristio putovnicu na ime "Kristijan Horvat", koja je prije toga u medijima razotkrivena kao krivotvorina. Pored toga, vjerojatno se predugo kretao po Kanarskim otocima koji su (na temelju podilazeće ali i razotkrivajuće knjige Nenada Ivankovića) postali poznati kao područje na kojem je volio boraviti.

U svakom slučaju, činjenica da je general - što se vidjelo iz njegova pasoša - u bijegu od Haaga prošao pola zemaljske kugle, uključujući i neke zemlje (Tahiti, Mauricijus) koje bi malo tko mogao bez dubljeg razmišljanja pokazati na zemljopisnoj karti, potvrđuje istinitost Sanaderovih i Mesićevih poruka da se on nije nalazio u Hrvatskoj, a čini se da je i Carla Del Ponte promašila metu kad ga je nedavno, prozivajući u tom kontekstu Papu i Bozanića, pokušala pronaći u franjevačkim samostanima. Njegov status u Haagu do daljnjega ostaje neodređen, ali zato je prilično izvjesno da bi danas suđenje čekao na slobodi da je poslušao savjete osoba koje su mu željele dobro.

Osim svega, mogao se prije pet godina mirno odazvati pozivu na saslušanje u statusu osumnjičenika i tada možda ne bi ni došlo do podizanja optužnice protiv njega, kao što nije došlo u slučaju Petra Stipetića ili Luke Đanka. Za razliku od Ivana Čermaka, poslušao je - međutim - Tuđmanovu naredbu da ne smije komunicirati s Haagom, i ona ga je na kraju dovela do današnje situacije. Bez obzira na njegovo izbjegavanje Suda, ta situacija je u mnogim aspektima nepravedna. Izjednačavanje Gotovine s Mladićem i Karadžićem, na primjer, nema nikakvoga etičkoga a ni pravnoga smisla, što je vjerojatno jasno i Carli Del Ponte.

Činjenica bijega od Suda jedino je što Gotovinu povezuje s dvojicom srpskih optuženika; sve drugo je nepovezivo. Karadžić i Mladić organizatori su najvećega genocida u Europi nakon Drugoga svjetskog rata; Gotovina je djelovao kao zapovjednik vojske koja je vodila obrambeni rat, dakle: uzvraćala na agresiju, i koja nije provodila nikakav planski genocid. Oni nisu uhićeni; on jest. Taj podatak nešto govori o sumnjivosti kriterija međunarodne zajednice, ali - ako hoćemo - i o civilizacijskim razlikama između Hrvatske i SCG-a, njezinoga balkanskoga "partnera". Karadžić i Mladić nisu u Haagu, iako su u SCG-u; Gotovina je u Haagu, iako nije bio u Hrvatskoj kad ga je Haag tražio, i premda nije ubio desetke tisuća nedužnih ljudi.

STUPAC TJEDNA: POLICIJA I "ZAŠTITNICI LJUDSKIH PRAVA"; PAPA I BOŽIĆ

Javili su se zadnjih dana "zaštitnici ljudskih prava"u SDP-u i HOO-u, a i među novinarima, koji tvrde da policija nije smjela ubiti bandite koji su izveli oružanu pljačku u Botincu. A što je smjela? Pomilovati ih po glavi kad su pucali na policajce? Pozvati ih na piće? Nazvati Hitnu pomoć? Ako, među ostalim pravednicima, šef HOO-a Žarko Puhovski ima svoje ideje o tome kako treba postupati s ljudima koji ugrožavaju živote drugih, neka se slobodno javi u policijsku operativu i isprsi se pred tim banditima s prodajom poruka o univerzalnoj ljubavi. Dok do toga ne dođe, javno mnijenje je na strani policije, ako ona reagira adekvatno situacijama.
* * *
Papa Benedikt XVI. upozorio je ljude da se Božić pretvorio u vulgarni potrošački blagdan, i da tome treba stati na kraj, i to je nesumnjivo jedno od najvažnijih duhovnih upozorenja u modernome svijetu. Papa je shvatio da je odabrani datum rođenja Isusa Krista postao praznik bogatih, obilježen masovnom opsjednutošću trivijalnostima.

Vezane vijesti

Gotovinina obrana traži odbacivanje novih teza tužiteljstva

Gotovinina obrana traži odbacivanje novih teza tužiteljstva

Obrana generala Ante Gotovine pred Haaškim sudom pozvala je žalbeno vijeće da ne uzme u obzir nove argumente koje je na žalbenoj raspravi održanoj u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika