U intervjuu za Nacional Zrinka Vrabec-Mojzeš (desno) otkriva svoje viđenje nedavnih događaja oko Latinice, rasprave u Hrvatskom saboru i stanja u hrvatskom društvuSamo dan nakon što je gostovala u HTV-ovoj Latinici o ostavštini pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, urednica i novinarka zagrebačkog Radija 101 Zrinka Vrabec-Mojzeš našla se na udaru dijela hrvatske javnosti koji se ne slažu s njezinim stavovima, izrečenima u spornoj emisiji: osim brojnih telefonskih poziva i pisama prijetnji, prošli je tjedan u prostorije Radija 101 ušao nepoznati muškarac koji se s njom htio i fizički obračunati. Zrinka Vrabec-Mojzeš u tom trenutku bila je u radijskom studiju, a nasilnika je u nakani uspio spriječiti zaštitar na Radiju. Otada tu novinarku 24 sata na dan čuvaju policajci, a u intervjuu za Nacional Zrinka Vrabec-Mojzeš otkriva svoje viđenje nedavnih događaja oko Latinice, rasprave u Hrvatskom saboru i stanja u hrvatskom društvu.

NACIONAL: Kakav je osjećaj imati policijsku zaštitu zbog stavova koje ste iznosili u javnosti?

- Prije svega, izražavam žaljenje zbog svih neugodnosti kojima su bili izvrgnuti moji kolege na Radiju 101, ne samo novinari nego i ljudi koji rade u administraciji, koji su doživljavali sate i sate najodvratnijih mogućih prijetnji upućenih meni preko telefona i mailova. Dolazila su čak i pisma, a uza sve to, dan nakon Latinice jedan se takav nezadovoljnik mojim istupima i fizički ušetao u prostorije našeg radija. Žao mi je zbog kolega jer sam ja ponajprije istupala u svoje ime i to je vrlo važno naglasiti: istupala sam ne krijući se iza ijedne institucije, istupala sam i iznosila stavove koje već punih deset godina iznosim svakodnevno u eter Radija 101 i zato me začudila takva reakcija dijela hrvatske javnosti, jer ispada kao da sam prošli tjedan rekla nešto sasvim novo.
Očigledno je da nešto što nije rečeno na televiziji kao da nije rečeno. Radio 101 očito ima isprofiliranu publiku koja razmišlja na sličan način o onim stavovima koje sam ja iznijela u Latinici. Nije bilo ničeg novog u mojim stavovima ili prilozima koje je Latin objavio, budući da su sve te stvari već odavno poznate iz Nacionala, Ferala, Novog lista i svih mogućih novina koje su kritički pisale o predsjedniku Tuđmanu dok je bio živ i u punoj snazi, u vrijeme kad je to bilo puno opasnije.

NACIONAL: Kako doživljavate sve što se događalo nakon emitiranja te sporne Latinice?

- Doista ne vidim što je sporno u cijeloj toj priči. U toj su emisiji s druge strane bile tri osobe koje su vrlo jasno artikulirale svoje stavove suprotne mojima, tako da ne mislim da nije bilo ravnoteže. Ja sam samo iznosila činjenice koje su istinite, što znamo, jer nitko iz HDZ-a nije mogao opovrgnuti nijednu.

NACIONAL: Koje su to činjenice?

- Da je predsjednik Tuđman bio iz ljevičarske familije. Da je bio partizanski general. Da je bio glavni Titov kadrovik u Beogradu i da je osnovao nogometni klub Partizan. Da ga je na početku devedesetih financirala kanadska emigracija. Da je za vrijeme rata, na žalost, sklopio pakt s Miloševićem o podjeli Bosne, da je u Daytonu potpisao gubitak bosanske Posavine, i zapravo je prepustio Srbima. Da je satima igrao tenis, čak i u razdoblju najgorih ratnih zbivanja. Da je u ratno doba dopustio privatizaciju hrvatske privredne na kriminalan način - prema onoj svojoj teoriji o 200 obitelji, te da je u toj privatizaciji i te kakve koristi imao i on i njegova uža i šira obitelj.
Da je uspio otkupiti nacionaliziranu židovsku vilu koju je dobio od one bivše države dan prije stupanja na snagu zakona kojim je takav otkup zabranjen te da su dvije obitelji deložirane iz te iste vile. Na kraju, da je diktatorski i apsolutistički ovladao gotovo svim medijima, da je od Hrvatske televizije napravio svoju propagandnu mašineriju, a privatne medije podijelio svojim simpatizerima, kumovima i prijateljima uz totalno netransparentno vlasništvo. Da nikad nije razotkrivena afera Grupo koja je definirala medijski prostor Hrvatske onakav kakav i danas jest, tako da je u zemlji uspjelo opstati tek nekoliko nezavisnih medija koji su konstantno na udaru vlasti, a da nijedna vlada nije imala političke volje raščistiti tu aferu u kojoj su akteri prije svega bili Ninoslav Pavić i njegov EPH, Jura Hrvačić i njegovo medijsko carstvo, Vinko Grubišić i svi oni mediji i sve one institucije kojima je on preko noći postao gazda. To su stvari koje mi znamo i koje smo prežvakavali već godinama, na koje nijedna vlada, ni Račanova ni Sanaderova, nije reagirala.

NACIONAL: Mnogi su ostali iznenađeni intenzitetom reakcija na tu Latinicu...

- Ima nešto što je još strašnije od same reakcije dijela javnosti, a javnost se huška već mjesecima prije svega emisijama na Hrvatskoj televiziji, gdje su glavni akteri oni koji su bili nositelji i promotori Tuđmanove ideologije, osobito u drugoj polovici devedesetih. Pritom ne mislim na informativni program, nego na emisije kao što je Otvoreno, koja se gleda svaku večer. No još je strašnije bilo ono što se događalo u Hrvatskom saboru - to je pitanje koje sam prije nekoliko dana postavila premijeru Sanaderu u Bruxellesu kad je dolazio na sastanak Europske pučke stranke pa mi je rekao da ne razumije pitanje.
Tada je rekao da u sklopu diskusije o EU-ovu proračunu nije zabrinut za Hrvatsku, a ja sam ga pitala: Jeste li zabrinuti razinom rasprave u Hrvatskom saboru, u kojem se političari ponovno nedopustivo bave ukidanjem televizijskih emisija i smjenjivanjem novinara na Hrvatskoj televiziji i vrše direktan politički pritisak na tzv. javnu televiziju, i to upravo u trenutku kad Hrvatska otpočinje pregovore s Europskom unijom, a s druge strane definitivno pozivaju na javni linč onih koji misle drukčije i koji jednostavno imaju građanske hrabrosti to izreći naglas. Dakako, to su uvijek isti likovi, uvijek su jedne te iste osobe izložene prijetnjama jednih te istih krugova koji su se probudili. Spavači su postojali i postoje, pogotovo na Hrvatskoj televiziji, ali su jedno vrijeme bili pritajeni.

NACIONAL: Kakvi spavači?
- To su ljudi koji očigledno misle da su bili stavljeni u drugi plan u jednom trenutku, da su zapostavljeni u promicanju onih ideja i ispiranju mozga naciji kao što su to činili do 2000. Oni očito misle da je njihovo vrijeme došlo, da je Gotovininim uhićenjem zapravo prestao pritisak Europske unije na hrvatsku vladu, da su se time ispunili svi politički kriteriji i smatraju da će sada biti puno lakše kada je Hrvatska ocijenjena kao zemlja koja surađuje s Haškim sudom, te da nitko neće obraćati preveliku pozornost na njihovo preuzimanje medija.
NACIONAL: A što mislite o ponašanju HTV-ova vodstva?
- Meni je bilo strašno što se Mirko Galić u trenutku kad je shvatio da se trese njegova stolica, istog trena odrekao svojeg najpopularnijeg urednika i novinara i složio se s optužbama koje je potaknula vladajuća stranka i HSP o "blasfemičnom krivotvorenju hrvatske povijesti". Dakle, on nije zaštitio svojeg čovjeka iz kuće i u tom trenutku ja više ne znam što bismo svi mi mogli od njega očekivati. Ja znam da je i on ovih godina bio izvrgnut mnogim pritiscima, ali isto tako znam da u ovakvoj situaciji čovjek pokazuje svoj karakter i staje u obranu svojeg urednika. A onda, ako mu ima nešto reći, onda to rješava unutar kuće i preko tijela koja su za to mjerodavna.

NACIONAL: Kako svi ti događaji utječu na hrvatske građane?

- Ono čega se ja bojim, a mislim da se boje i hrvatski građani, jest da je u Hrvatskoj ponovno zavladao strah. Ako je nešto bilo dobro u četiri godine Račanove vlade, onda se to može definirati onom "lakše se diše": strah je jednostavno prestao postojati, strah za izgovorenu riječ, strah za različitost stavova. I to je jedino dobro naslijeđe te vlasti, da se Hrvatska oslobodila tog straha koji je vladao među ljudima drukčijeg stava i mišljenja devedesetih godina. No u posljednjih nekoliko mjeseci ne samo da nema napretka nego mi krupnim koracima idemo unatrag. Još se uvijek nadam da međunarodna zajednica dobro motri stanje ljudskih prava u Hrvatskoj.
Naime, prvi put u posljednjih nekoliko godina Helsinški je odbor stanje ljudskih prava u Hrvatskoj ocijenio lošijim, a nadam se da motre i situaciju s hrvatskim medijima i pravosuđem, jer ono što se u posljednje vrijeme događa sa sudskim presudama pravo je nasilje. Ono što se dogodilo Zoranu Pusiću apsolutno je fizičko nasilje. Kolega Branko Mijić izvrno je u Novom listu napisao: "Tko je sljedeći?" Hoćemo li svi mi šutjeti sve dok to ne dođe do nas, ili ćemo reagirati? Znam i da je kolega Tihomir Ladišić zbog otvaranja jedne teme o kojoj nitko ne voli pričati ne samo stavljen na led i da mu je oduzeta emisija nego sjedi na Hrvatskoj televiziji, a njegovi ga kolege obilaze kao da je gubav. Nema ni kolegijalne ni građanske solidarnosti.
Hrvatska šuti dok joj voda ne dođe do grla, i to je ono čega se ja strašno bojim. Radio 101 nije nikad šutio, nisam ni ja, i mislim da je to jedini recept. S druge strane mislim da hrvatska vlada mora shvatiti da sve to što se događa ide na njezinu štetu, da jedna eurofobična i euroskeptična Hrvatska televizija koja ispod žita agitira protiv suradnje s Haaškim sudom i da jedan Večernji list koji je takav kakav jest - kojem je glavni urednik jedan od ljudi iz Tuđmanova ureda onog vremena - zajedno djeluju protiv interesa ove vlade. Sad je na hrvatskom premijeru da se snažno suprotstavi takvom djelovanju unutar vlastite stranke, ali i unutar onih koji misle da rade ono što bi Vlada potiho željela. Stoga mislim da građansko društvo i nevladine udruge trebaju početi glasnije djelovati.

NACIONAL: Što mislite o istupima premijera Sanadera o cijelom slučaju?

- Pa, prvo je rekao da ne razumije moje pitanje o tome, a onda je ipak malo promislio - a i međunarodna reakcija je odradila svoje - pa je rekao da je protiv pritiska na medije. To je sve u redu, u retorici se ja s njim često potpuno slažem, no možda je malo licemjerno da on u trenutku kad se sve ovo događa s novinarima na HTV-u, na božićnom koktelu u Banskim dvorima izrekne: "Budite kritični prema Vladi". Ako je to doista htio, onda je trebao reagirati na prijetnje HTV-ovim novinarima i na prva politički uvjetovana smjenjivanja.
Ja ne mislim da su se te stvari događale zato što je tako odlučio netko od urednika na HTV-u, nego su to bili direktni politički pritisci i sramotna rasprava u Hrvatskom saboru koja je doista pokazala da HDZ-ovi zastupnici, ma koliko premijer tvrdio da je to jedna reformirana, moderna, konzervativna europska stranka, misle sve ono što su mislili i devedesetih. Taj njihov jedan primitivni nacionalizam naprosto je provalio iz njih, a pomagali su im i neki nezavisni zastupnici; u jednom trenutku diskusija je krenula o nacionalnosti supružnika jednog od gostiju iz Latinice, to ih je jako brinulo.

NACIONAL: Postoji li neprimitivni nacionalizam?

- Ne mislim da ima išta loše u iskazivanju nacionalnih osjećaja, samo mislim da je strašno da ljudi prozivaju i prijete ljudima drugih nacionalnosti, ili čak iste. U tome i jest problem - svi smo iste nacionalnosti, mi smo loši Hrvati, to njima smeta. Nevjerojatno mi je da su svi zaboravili - jer naravno da svaka priča o Tuđmanu završi na priči o ratu - da je Radio 101 tada bio alternativni izvor informiranja, da je imao svoju radiostanicu na prvoj liniji fronte u Sunji koja je bila bombardirana i uništena, da su novinari Stojedinice dobili Spomenice Domovinskog rata, da smo mi bili jedini radio koji je objavljivao necenzurirana izvješća Siniše Glavaševića u vrijeme kad ih je Hrvatski radio počeo cenzurirati pa Glavašević više nije mogao nigdje objavljivati da Vukovaru ne stiže pomoć...
Radio 101 prvi je načeo komunizam, mi smo se prvi počeli sprdati s komunizmom u granicama koliko nam je to tadašnji režim dopuštao. Prvi svoj medijski nastup nakon 20 godina disidentstva Franjo Tuđman imao je upravo na Radiju 101. Tuđman je tad tek bio obični penzioner iz Nazorove. Dali smo šansu onima koji drugdje nisu mogli govoriti. Žalosno je da se demonizira ljude koji i te kako vole Hrvatsku kao svoju domovinu, i žele da ona postane jedna civilizirana europska zemlja, u kojoj će svi njeni građani, ma koje nacionalnosti bili, imati jednaka prava. Demoniziraju se novinari jer je oporba opet pasivna. U trenucima kad bi oporba u bilo kojem drugom parlamentu i te kako iskoristila situaciju da bude glasna i da se stavi u zaštitu ljudskih prava, sloboda, slobode javne riječi, naša se zapravo sramno povukla i zašutjela.

NACIONAL: Možda se ni oporbi ne sviđa rad HTV-a?

- Vrlo moguće. Znam samo jedno: devedesetih su prljav posao za oporbu odrađivali mediji. Razotkrivali su sve ružne igre tajnih službi, sve ružne istine o tajkunizaciji Hrvatske, o privatizacijama medija... To su sve radili mediji. Političari su se uglavnom bavili samima sobom, svojim koalicijama, međusobnim optuživanjima, podjelama mjesta u ministarstvima tipa 'ako ja postanem premijer, dva meni, tri tebi, šest njemu'. Mediji su 1999. odradili velik posao, a oporba je došla i samo pobrala vrhnje.

NACIONAL: I što sad?

- Premda su se neki vampiri probudili, nadam se da se kotač povijesti ipak ne može vratiti unatrag. Premijer jako dobro zna da svako ozbiljnije kršenje ljudskih prava ili pritisak na medije može izazvati aktiviranje tzv. suspenzivne klauzule, koja je stavljena u pregovarački okvir i za Hrvatsku i za Tursku. Ponajprije je ta klauzula izmišljena zbog Turske jer se boje da bi se ondje još mogla kršiti ljudska prava, no ona može biti aktivirana i zbog nas . Međunarodna zajednica prati što se zbiva u Hrvatskoj, OESS je već reagirao, Europska komisija je već reagirala, različite novinarske organizacije diljem svijeta također su protestirale i s time će se hrvatska vlada morati suočiti.
Vlada mora zaustaviti taj linč koji je krenuo, vjerujem da će to u jednom trenutku shvatiti. Nadam se i da će naše civilno društvo profunkcionirati. Proteklih se dana pojavio apel protiv nasilja i političkog pritiska na javne medije, potpisao ga je predsjednik HHO-a Žarko Puhovski. Velik broj građana ove zemlje sebe ne prepoznaje ni u jednoj političkoj stranci, a htjeli bi se aktivno boriti za svoja prava. Treba iskoristiti te potencijale, mislim da smo svi podjednako razočarani političarima, i onima na vlasti i onima u oporbi. Nadam se samo da su u ovoj situaciji i policija i pravosuđe svjesni svoje odgovornosti, ne samo prema hrvatskoj nego i prema europskoj javnosti.
Ne smiju se olako shvaćati neke stvari, jer stvarno je dobro pitanje: tko je sljedeći? Ja sam to već proživjela, još 1996. Mnogi ljudi oko mene postavljaju si retoričko pitanje: zar je to uopće moguće, mislili smo da je to prošlo... I onda konstatacija da je ovo još gore jer se tada znalo tko je na kojoj strani, a sada je nasilje postalo sveopća pojava, te da je strah zavladao većinom. Godine 2000. osjećao se naboj, pozitivni osjećaji koje tadašnja vlast nije znala iskoristiti, želja da Hrvatska postane bolje mjesto. Imam osjećaj da je sad situacija gora, da su ljudi duboko razočarani, da nemaju ni snage ni vjere da mogu nešto promijeniti.

Na HTV-ovoj crnoj listi

NACIONAL: Čini se da ste do daljnjega nepoželjni na HTV-u.

- Da. Iako je HTV poslao neki nemušti demantij, i oni i ja znamo što je istina. Bila sam pozvana u emisiju Nedjeljno popodne u rubriku 'Tužibabe', a nakon ove hajke nazvali su me novinari te emisije. Nisu znali što da mi kažu pa sam ja rekla: 'Vi sigurno zovete da mi otkažete'; oni su rekli: Pa kako znate; ja rekoh: 'Pa pretpostavljala sam'. Žao mi je što se u jednoj Nacionalovoj rubrici nepravedno u kontekst stavlja moj kolega Duško Ćurlić, koji se jako veselio tom našem zajedničkom poslu i bilo mu je jako krivo kad je to otkazano. On doista s tim nema nikakve veze, kao ni ekipa iz Nedjeljnog popodneva.
Rekla sam im da mi je potpuno jasno, da nek se ne živciraju, nije mi prvi put da sam nepoželjna. Prvi put bila sam nepoželjna tijekom Hloverkine vladavine, 1996. i čuvene epizode s Dijanom Čuljak i emisijom 'Mokrišta', pa me nakon toga nisu pozivali na HTV sve do 2000. Mene to zapravo zabavlja,i doista nisam gladna ekrana. Uostalom, oni su zvali mene, a ne ja samu sebe. Žalosno je jedino da se uglavnom promoviraju ljudi s radikalnim mišljenjima i to čak i u zabavnim programima. Postoji određena količina tih naših ridikuloznih tipova s političke scene koji sudjeluju u svim mogućim talk showovima u kojima promiču svoje uglavno radikalno desne ideje, na "narodski način", i to bi navodno naciji trebalo biti zabavno. Očito je da se takvi ljudi promoviraju, a intelektualci, znanstvenici, predstavnici građanske opcije... svi koji misle drukčije, imaju puno manje prostora.