Zoran FerićJe li ljudima važnije zašto se nešto dogodilo, ili sama činjenica da se dogodilo? Obraćamo li više pažnje uzrocima ili posljedicama? Čini se da je i to pitanje izraz jednostavne ljudske nemoći, onoga što nam je dosuđeno u okviru konstelacija u kojima se kreću naši životi. Na posljedice najčešće ne možemo utjecati. Kad se dogodi nešto, pogotovo ako je to nešto strašno ili konačno kao što je smrt, na to iz ove ljudske kože i s ovim našim ljudskim snagama ne možemo utjecati.

Ono pak na što možemo utjecati i što je ušlo i u zakonsku praksu većine zemalja jest procjena uzroka. Iako je procjenjivanje uzroka nerijetko nagađanje, podložno raznim spekulacijama i tumačenjima, to je zapravo jedino za što se čovjek može uhvatiti kad pred sobom ima nešto tako konačno i nepromjenjivo kao što je smrt. Na sudu, naravno, nije svejedno ako je smrt kao posljedica nastala nesretnim slučajem, nemarom ili je pak pomno planirana pa se tretira kao ubojstvo s predumišljajem. Ono pak što je Ratko Mladić učinio u Sarajevu i Srebrenci svakako je s predumišljajem, zove se genocid i najteži je oblik zločina što ga je čovjek uspio izmisliti.

O tom ratnom zločincu opet se dosta piše i govori jer je rok dan Srbiji za njegovo izručenje istekao na Novu godinu i ovo mu je, nadaju se mnogi, posljednji Božić na slobodi. U tom kontekstu zanimljiv mi je bio članak Hane Radulić iz subotnjeg Novog lista "Bosanskom krvniku presudila vlastita kći". Autorica kaže da je "Ratko Mladić za svoja zlodjela već kažnjen najtežom doživotnom kaznom onoga dana kad se ubila njegova kći Ana". Piše da je Anino samoubojstvo povezano sa zločinima njezina oca i da se upravo o takvim uzrocima nagađa u srbijanskim i drugim medijima.

Navodi se da je bila jedna od najboljih studentica medicine, iznimno pametna i ambiciozna, da se nije mogla suočiti sa zločinima vlastitog oca te da se zato ubila njegovim najdražim pištoljem. Te daleke 1994., kad je do nas došla vijest o samoubojstvu Ane Mladić, još je trajao rat. Krvave slike s bojišta i iz bosanskih gradova pratile su nas u medijima, ljudi su osjećali nemoć, strah i mržnju. I naravno, odmah su krenule priče da je kćerino samoubojstvo nekakva božja kazna Ratku Mladiću, da se po tome vidi kako svaki ljudski račun, pogotovo ako je krvav, kad-tad dolazi na naplatu i plaća se krvlju. Bila je to na neki način utješna pomisao i pri tome se nije mislilo na tragediju jednog uništenog mladog života, nego na osjećaj da su svemir, svijet i povijest izraz nekoga višeg reda kojim upravlja univerzalna pravda u kojoj taj jedan jedini život na neki način otkupljuje one tisuće života što ih je potaracao Ratko Mladić u Hrvatskoj i Bosni. Ta je pomisao bila i zavodljiva i potrebna, ona je pokazivala da svijet nije kaos u koji ga Mladić i takvi kao što je on uporno guraju. Apsurdno je što nam je samoubojstvo jedne mlade djevojke pokazivalo da svijet ima smisla.

A što ako se Ana ubila potpuno neovisno o zločinačkom putu svog oca? To što je bila odlična studentica medicine, a liječnici se školuju da pomažu ljudima, može ali i ne mora biti nekakav argument o njenim moralnim kvalitetama i o njenoj ličnosti. Možda se stvarno ubila zbog ljubavi, depresije ili neke nedokučive kemijske ili električne aktivnosti mozga. Stoga mi se čini da govoriti o samoubojstvu kćeri kao kazni za ratne zločine i Srebrenicu, na temelju nagađanja i toga što bismo mi možda tako željeli jer nam to daje osjećaj da postoji ta viša, univerzalna pravda, moćnija i snažnija od naše ljudske, čini mi se pomalo neodgovornim. Moram priznati da sam upravo o samoubojstvu Ane Mladić često i sam razmišljao kao o kazni, ali onda bih se sjetio onih dragih ljudi, a poznajem ih nekoliko, koji su doživjeli sličnu sudbinu: da im vlastito dijete digne ruku ne sebe. A sve su to redom dobri i normalni ljudi, oni nisu predvodili tenkove, nisu naređivali mučenja u logorima i, na kraju, nitko od njih nije naredio egzekuciju 7000 ljudskih bića u Srebrenici. Jesu li i oni zbog nečega kažnjeni? Jesu li i oni krivi? Jesu li zločinci, a da mi to ne znamo? Naravno da nisu. I tu se vraćamo na početak ovoga teksta, na ono na što jedino možemo utjecati svojom sposobnošću rasuđivanja i ocjenjivanja kad je posljedica već tu: na uzrok. Ako je Ana Mladić zaista pucala u sebe potaknuta očevim zločinima, mogli bismo govoriti o razočaranju, očaju, bijesu, osjećaju krivnje, gađenju, mržnji i, možda, o tome da je htjela nekako kazniti svoga oca. Međutim, ona nije presudila svome ocu, presudila je sebi. Uostalom, pokolj u Srebrenici, najteži Mladićev zločin, dogodio se nakon njene smrti. Pa čak da je i svojim samoubojstvom htjela spriječiti daljnje zločine, nije u tome uspjela. Smrt ne mogu prihvatiti kao kaznu ni kad je pitanju zločinac sam, a pogotovo je ne mogu prihvatiti kad se radi o nevinoj mladoj osobi koja si je oduzela život.

I po ovome se vidi da smrt ima mnogo lica, vjerojatno koliko i ljudi koji umiru i nalazi se izvan dosega bilo kakve ljudske pravde. Ona može biti strašna osvetnica, kondenzirana nesreća, strast, sudbina, put do slave, ali i oslobođenje, bijeg u bolji svijet ili Božji dar. Ona ima lice svakoga od onih mladića pobijenih u Srebrenici trenutak prije nego što im je metak ušao u lubanju, ona ima izobličena lica umirućih na sarajevskim ulicama, ima lica izgladnjelih u logorima trenutak prije umiranja, ima lice mladića koji se guši u automobilu u koji je sam proveo plinove iz auspuha, ima blaženo lice žene koja je umrla od raka kostiju nakon mjeseci užasne patnje, ima brkato lice mladog čovjeka koje sam vidio u smrskanom Golfu na cesti prema Zaboku, ona ime lice potpuno uzete mlade žene koja na slamku pije otrov na naslovnici Timea i, naravno, ona ima lice Ane Mladić dok puca u sebe. Ona može biti sve. Ali za nas nipošto nije dobro da je shvaćamo kao kaznu.