Damir RadićMali je broj istaknutih autora koji su paralelno i podjednako uspješno vodili filmsku i kazališnu karijeru. Najpoznatiji među njima svakako je Ingmar Bergman, a u najnoviji vrijeme posebnu je pozornost privukao Sam Mendes. Taj Britanac portugalskih korijena (s očeve strane) afirmirao se tijekom 90-ih kao jedan od vodećih redatelja Shakespeareovih komada, da bi potom s podjednakim uspjehom postavljao na pozornicu i djela modernog repertoara, u rasponu od Čehova i Tennesseeja Williamsa do „Cabareta“ i „Plave sobe“ (s Nicole Kidman).

U međuvremenu se proslavio filmskim debijem „Vrtlog života“ (American Beauty, 1999.), dojmljivim spojem ironijske perspektive i poetizacije u prikazu što svakodnevnih, što ekstraordinarnih egzistencijalnih trauma američke suburbije. „American Beauty“ okitio se s pet Oscara, uključujući dva najvažnija - za najbolji film i režiju, pokazao se i komercijalno vrlo potentnim, a tada 34-godišnji Mendes preko noći je od uglednog kazalištarca postao zvijezdom mnogo glamuroznijeg i prostranijeg filmskog svijeta. Ljetnu romansu s Calistom Flockhart, dražesnom utjeloviteljicom krhke slatkice Ally McBeal, smijenila je veza s budućom fatalnom družicom brižnog vrtlara Rachel Weisz, a premještanje erotskog fokusa sa sitnih mršavica na putene žene tradicionalnijih tjelesnih atributa Mendes je potvrdio brakom s renesansno oblikovanom Kate Winslet. Za svoj pak drugi filmski nastup izabrao je adaptaciju crtanog romana „Put u propast“ Maxa Allana Collinsa, retropriču o plaćenom ubojici u službi mafije koji se štiteći vlastita sina nađe na meti dojučerašnjih poslodavaca.

Rezultat je bila možda najbolja adaptacija nekog strip-predloška u zadnjih podosta godina: film je umješno kolebao između zakonitosti žanra gangsterskog filma i čisto artističkih ambicija svog autora (najjasnije demonstriranih u iznimnom vizualnom stilu), između grebanja po tamnijim zakutcima duše i moralne pouke, ponovo donijevši Mendesu izrazitu naklonost većeg dijela kritike, no ovaj put ne i sjajne komercijalne rezultate. Mendes međutim nije previše razmišljao o tržišnim aspektima filmotvorstva pa je svoj najnoviji filmski projekt „Jarhead“, adaptaciju bestselerskih memoara bivšeg marinca Anthonyja Swofforda, uprizorio na način koji precizno pogađa i podcrtava bit predloška, ali programatski iznevjerava očekivanja publike. Ona će naime od vojničkog filma smještenog u ratno doba (Zaljevski rat 1991.) podrazumijevati standardnu kompozicijsku shemu po kojoj prvi dio filma otpada na napornu obuku kroz koju se karakteri postavljaju i profiliraju, a drugi na ratno-akcijske prizore koji prethodni karakterizacijski rad potvrđuju (ili, rijeđe, opovrgavaju) u dramatičnim uvjetima, pružajući gledateljima trilerni užitak čija je uobičajena kulminacija u katarzi.

Mendesov film tu će shemu slijediti u njezinu prvom segmentu, no u drugom će je sabotirati, lišavajući publiku očekivanog užitka, kulminacije i katarze, sukladno tome kako su ih lišeni sami protagonisti filma, odnosno kako su ih bili lišeni stvarni (kopneni) vojnici u Iraku 1991. (nakon dugotrajnih napornih priprema pripadnici američke kopnene vojske suočili su se s tim da su sav posao obavile zračne snage, a svojih pet minuta slave vojska na tlu dočekala je u ona četiri dana kopnenog ratovanja, koje su međutim iskusile samo neke od postrojbi).

Mendesov film posebno je intrigantan u pokazivanju toga kako su i njegovi protagonisti, pripadnici prestižne marinske izviđačko-snajperske jedinice, također gledatelji - svoja su ratna očekivanja izgradili na (vijetnamskim) filmovima poput Coppoline „Apokalipse sada“ i Ciminova „Lovca na jelene“ (također se daje do znanja da su svoja seksualna očekivanja razvili konzumiranjem proizvoda porno-kulture). Za njih kao gledatelje rat je (jednako kao i seksualni čin) predstava, dramatičan uzbudljiv show, film, performans, prepun živopisnih karaktera, pirotehnike, krvi i ubijanja, rat je, kako bi se danas popularno reklo – seksi. A onda, u zbilji, sva ta duga, zahtjevna, dominantno neinspirativna predigra poput naporne obuke, umjesto da bude nagrađena katarzičnim orgazmom eksplozija, rafala, krvi, završava u frustrirajućoj uskrati, bezličnom „minus-postupku“ protiv kojeg nije moguć bilo kakav djelotvoran otpor.

Zanimljivo je kako Mendes istodobno „ubija u pojam“ svoje likove kao gledatelje unutar filma i standardne izvanjske filmske gledatelje, izmičući i jednima i drugima mogućnost užitka, no nakon svega ostavljajući i jedne i druge s određenim dojmom koji će ostati zakopan u njima. Jer praznina koja ostaje nakon uskrate ima neku osebujnu moć koja možda proizlazi i iz nenadanog suočenja s istovrsnom prazninom egzistencije kao takve, dakle iz suočenja s istinom, ili da budemo manje nihilistični, iz suočenja s jednim slojem istine. Ukratko, Mendesov „Jarhead“ interesantno je poigravanje sa žanrom vojničko-ratnog filma koje rezultira egzistencijalističkom dramom s primjesama apsurda (glavni lik ne čita uzalud Camusova „Stranca“ na početku filma), a dojmovi bi bili i bolji da igrom nije obuhvaćen i spomenuti glavni lik mladog marinca koji naracijom u offu i interesom za Camusa sugerira vlastitu ekstraordinarnost, da bi se odvijanjem radnje pokazalo kako je riječ o mediokritetu jednakom svom mačističkom okružju, zbog čega su se njegove završne misli, premda životno uvjerljive, u opasnoj mjeri približile patetičnom lamentiranju. Koliko daleko od Jokera, junaka Kubrickova „Full Metal Jacketa“, filma koji ima mnoge motivske sličnosti s Mendesovim, ali i malo zanimljivijeg protagonista iz kojeg proizlaze konkluzije lišene nepotrebna sentimentalizma.

Urugvajski sineasti Juan Pablo Rebella i Pablo Stoll debitirali su 2001. filmom „25 wata“, korektnim ostvarenjem za koje se može pretpostaviti da je u urugvajskoj kinematografiji imalo sličnu ulogu kao Rušinovićev „Mondo Bobo“ u hrvatskoj: unošenje svježih stilsko-motivskih sastojaka preuzetih iz suvremene američke nezavisne produkcije, odnosno modernističkog naslijeđa 60-ih. No već tri godine poslije Rebella i Stoll suvereno su premašili lokalne okvire te svojim drugim uratkom „Whisky“ osvojili, među ostalim, nagradu međunarodnog udruženja kritičara u Cannesu, Goyu (španjolski ekvivalent Oscaru) za najbolji strani film na španjolskom jeziku te Srebrnog Ariela (meksički Oscar) za najbolji latinoamerički film. Iste, 2004. godine „Whisky“ je prikazan u međunarodnom programu Pule gdje je dobio nagradu hrvatskih kritičara („25 wata“ je koju godinu prije viđen u Motovunu), no tek se početkom ove našao na redovnom kinorepertoaru, i to nakon što je distribucijska kuća Discovery, potaknuta odličnim zagrebačkim prijemom tradicionalno nekomercijalnih neameričkih produkcija na revijama azijskog i dokumentarnog filma, promijenila svoju raniju odluku odustajanja od njegove kinodistribucije. Dobro je da je film napokon u kinima, makar i s velikim zakašnjenjem, jer riječ je o reprezentativnom uratku minimalističke poetike, sa samo tri lika i minimumom radnje i dijaloga, što je mnoge nagnalo na usporedbe s radovima Akija Kaurismäkija, no „Whisky“ je sasvim osebujno ostvarenje koje lakoćom stoji samo za sebe. U središte postavlja troje ljudi tzv. treće životne dobi: sitnog tvorničara čarapa, njegovu poslovotkinju, te tvorničareva mlađeg i uspješnijeg brata koji je razvio biznis u Brazilu, gdje je i osnovao obitelj, a pred kojim stariji brat želi stvoriti privid kakvog-takvog životnog uspjeha pa je zamolio poslovotkinju da mu glumi suprugu. Nedogađajna površina sa začudno lakonskom interakcijom tvorničara i poslovotkinje u nimalo lakoj situaciji pobuđuje slutnje intrigantnog erotskog odnosa koji će tvorničarev brat usložniti, a taj čudan trokut do kraja filma neće dočekati, po sebe i gledatelje, oslobađajuće razrješenje. Kompaktne i simetrične strukture s jedne strane, otvorene s druge, „Whisky“ je film koji nudi drukčiji pogled na u osnovi istu temu kojom se bavi i „Jarhead“ – egzistencijalnu prazninu koja međutim nije lišena svakog sadržaja, a upravo te sitne krhotine što plivaju po oceanu opstanka životu daju okus iz kojeg proizlazi i njegov smisao.

GUŠTERI
Jarhead, am. ratna drama, 2005.
R: Sam Mendes Gl: Jake Gyllenhaal, Jamie Foxx, Peter Sarsgaard

ocjena: 3 zvjezdice


WHISKY
Whisky, urugv.-arget.-njem.-španj. hum. drama, 2004.
R: Juan Pablo Rebella, Pablo Stoll Gl: Andrés Pazos, Mirella Pascual, Jorge Bolani

ocjena: 3 i pol zvjezdice