Za dio od platforme do obale i nekih 100 metara na obali dobivene su sve suglasnosti i dozvole, a za izvođača radova izabran je talijanski Micoperi, koji će uskoro i početi s radovimaNedavna plinska kriza zbog nesuglasica Rusije i Ukrajine pokazala je koliko je zapravo nestabilan kako europski tako i hrvatski energetski sustav. Nakon što je smanjen dotok ruskog plina, Hrvatska se našla u situaciji da ima rezerve za samo 15 dana, a redovita opskrba plinom krajnjih potrošača došla je u pitanje. Hrvatska trenutačno 60 posto svoje potrebe za plinom zadovoljava iz vlastitih izvora, a 40 posto uvozom iz Rusije, što je omjer koji je svrstava među privilegiranije zemlje u Europi, no takva pozicija bila je ugrožena zbog protivljenja dijela stanovnika u Istri gradnji plinovoda koji je domaćim potrošačima trebao dovoditi plin sa sjevernog Jadrana. Tako se uz velike zemlje kao što su Rusija i Ukrajina u žarištu zanimanja javnosti našlo i malo mjesto Fažana nedaleko od Pule. Većim dijelom iz neznanja, a pomalo i radi inata stanovnici te općine doveli su u pitanje projekt vrijedan 800 milijuna dolara, no dio krivnje snosi i država, koja je cijelom problemu pristupila nemarno.

Porast potrošnje prirodnog plina, pad proizvodnje na kopnenim plinskim poljima koja su sve iscrpljenija te nepostojanje alternativnih dobavljačkih pravaca doveli su u pitanje takvu hrvatsku poziciju čime je još više do izražaja došlo značenje projekta Sjeverni Jadran za cjelokupni hrvatski energetski i gospodarski sustav. Plin sa sjevernog Jadrana nije dovoljan da opskrbi cijelu Hrvatsku, no trebao bi joj omogućiti da zadrži postojeće omjere, što je iznimno važno. Iako je postavljanje, odnosno puštanje bušotina i platformi u rad - što je trebao biti najzahtjevniji dio cijelog projekta - izvedeno gotovo bez problema, s uobičajeno lakšim dijelom realizacije projekta došlo je do teškoća. Postavljanje plinovoda od platformi do kopna, odnosno terminala Pula, nepotrebno se otegnulo zbog nesnalaženja i inertnosti države te nerazumijevanja i tvrdoglavosti stanovnika Općine Fažana. Tako je došlo do situacije da plin iz hrvatskog Jadrana do domaćih potrošača dolazi zaobilaznim putem preko Slovenije i Italije, a godišnji troškovi tog okolnog tranzita kreću se od sedam do osam milijuna eura.

Taj problem za Nacional je komentirao Želimir Šikonja, glavni direktor poduzeća Inagip, koje su 1996. osnovale talijanska tvrtka ENI i INA, a operativno provodi istraživanje i proizvodnju plina na sjevernom Jadranu. "Najteži dio posla u ovakvim projektima je izrada platformi i bušotina, a postavljanje cjevovoda trebao bi biti najlakši dio. Mi smo se doveli u situaciju da je nama upravo taj dio koji je trebao biti najlakši postao najrizičniji i najproblematičniji. Jedan od problema koji je uvelike otežao naš rad je i činjenica da je dio lokalne samouprave u Istri bio vrlo nezadovoljan lokacijom ponajprije terminala Pula, ali i same trase plinovoda od izlaska iz mora do samog terminala", rekao je Šikonja. Najviše prigovora imali su stanovnici Fažane, tvrdeći da će im to uništiti turističku sezonu i narušiti ekološku ravnotežu.

"Čini mi se da je dobrim dijelom cjelokupni problem nastao iz neznanja građana. Upravo je prednost plina što je, gledajući s ekološke strane, jedan od najčišćih energenata. Plinovoda tog tipa pune su talijanska i Azurna obala i na njih se ondje nitko ni ne osvrće. Od tog plinovoda koristi će imati ne samo oni dijelovi Hrvatske koji već imaju plin nego i Istra, Rijeka i Gorski kotar, koji još nisu plinoficirani. Plin s polja 'Ivana' i 'Marica' ENI-ovim sustavom preko Slovenije i Italije dolazi u Hrvatsku, čime su popunjeni trenutačni kapaciteti. Puštanjem u rad polja 'Ika' i 'Ida', dolazak novih količina plina u Hrvatsku neće biti moguć sve do završetka plinovoda od 'Ivane' do Pule, odnosno Karlovca. Inagip je zadužen za gradnju plinovoda od platforme do obale, a potom do Pule, dok je za trasu od Pule do Karlovca odgovoran Plinacro.

Za dio od platforme do obale i nekih 100 metara na obali dobivene su sve suglasnosti i dozvole, a za izvođača radova izabran je talijanski Micoperi, koji će uskoro i početi s radovima. Planirano je da 'morski' dio radova bude završen do početka turističke sezone, a radovi na kopnenom dijelu ovisit će o datumu dobivanja građevinske dozvole, odnosno rješavanju imovinskopravnih odnosa, u čemu nam, moram priznati, pomaže lokalna zajednica. No s obzirom na to da je riječ o čak 254 zemljišne čestice, mogući su određeni problemi", rekao je Šikonja. Napominje da plinovod ide uz granicu s Nacionalnim parkom Brijuni, no ne zadire u njega kako su neki mediji spekulirali.

S druge strane načelnica Općine Fažana Dušanka Šuran smatra da su njezini sumještani imali pravo zaštititi svoje interese. "Što se tiče naše općine, problemi su za nas prestali kada je Vodnjan prihvatio da stanica bude na području njihove industrijske zone predviđene prostornim planom. Naši mještani smatraju da jednoj industrijskoj stanici nije mjesto na području općine koja se bavi isključivo turizmom, poljoprivredom i ribarstvom, to više što kod nas uopće nema industrije. Osjećali smo se malo povrijeđenima i smatrali smo da tu lokaciju treba mijenjati", rekla je Dušanka Šuran. S njom se složio i Klaudio Vitasović, gradonačelnik susjednog Vodnjana, na čijem će se području graditi sporno postrojenje. "Smatram da je lokacija kod naše poslovne zone mnogo primjerenija od one u Fažani. Smatramo da ćemo time i dobiti prednost pri plinofikaciji ovog područja, ponajprije što se tiče buduće poslovne zone koja je ukupne površine 400 hektara, čime spada u najveće zone u našoj državi. Ta lokacija ne smeta nikome, nije blizu nekog građevinskog područja i nalazi se na državnom zemljištu. Mislim da je to velika prednost za naš grad i razvoj plinske mreže, važne i za građane i za gospodarstvenike, i naši sugrađani nisu imali nikakvih primjedbi", rekao je Klaudio Vitasović.

Lokalnim stanovnicima dodatni je problem to što će se zbog mijenjanja lokacije morati graditi dodatna mreža, čije bi troškove trebali snositi lokalni distributeri. Toga je svjesna i načelnica Fažane. "Istina je da su nas predstavnici Inagipa i Plinacroa upozorili na to, ali građani Fažane ostali su jedinstveni u stajalištu da se lokacija mora mijenjati. Točno je da će povrat tog plina za našu općinu biti mnogo skuplji nego da je ostala prvotna lokacija, ali što je tu je i moramo to prihvatiti. Želja nam je da nakon grada Vodnjana budemo prvi koji će dobiti plin. Još se ne zna koliko će stajati ti dodatni radovi ni tko će sve snositi troškove. Ne znamo hoće li to financirati samo lokalna samouprava ili će nas se sufinancirati te se nadamo da neće biti revanšizma zbog našeg otpora, to više što nikada nismo bili nekorektni i uvijek smo bili za razgovor", rekla je Dušanka Šuran.

Šikonja je na kraju zadovoljan raspletom situacije s obzirom na to da je projekt, iako uz kašnjenja i dodatne troškove, ipak nastavljen. "Otpor lokalne vlasti dijelom uzrokuje strah proizišao iz neznanja, ali pretpostavljam da je bilo i nekih drugih razloga. Za dio od obale do terminala morali smo tražiti tri lokacijske dozvole jer je toliko puta mijenjana lokacija terminala, odnosno stanica. Izvorna lokacija trebala je biti kod Štinjana, druga je bila kod Fažane, a treća kod Vodnjana. Moram priznati da Ini kao investitoru to nije bilo nimalo lako, a budući da nam nisu u interesu otpori bilo koje vrste, napravili smo kompromis s lokalnom zajednicom i pristali na novu lokaciju. Zaboravili smo sve nesuglasice i nadam se da će projekt teći dalje bez većih problema. Inu će to nažalost prilično stajati. Sa svakom promjenom lokacije morali smo mijenjati i projekt i sve ostalo vezano uz njega - duži je cjevovod, a morali smo raditi i još jednu međublokatnu stanicu. Sve to stajalo nas je najmanje sedam milijuna dolara", rekao je Šikonja, a to je poznato i lokalnoj vlasti.

"Znamo za tu činjenicu na koju me upozorio i predsjednik Uprave Ine, Tomislav Dragičević, no smatram da za tako velik iznos nije odgovorna isključivo Općina Fažana. Uostalom, prva lokacijska dozvola izdana je 1999. za pulsko naselje Štinjan, a mislim da je Ina tada napravila najveću pogrešku jer nisu ostali energični i čvrsti. Kada se već išlo na ruku mještanima Štinjana, naravno da su se i mještani naše općine pobunili jer je trasa trebala ići kroz naseljeno područje predviđeno za turizam. Da nije bilo popuštanja kod prve lokacije, do svega ovoga ne bi ni došlo. Jako sam zahvalna Gradu Vodnjanu što je prihvatio gradnju stanice, iako sam svjesna da ta lokacija jako poskupljuje projekt plinofikacije. No moram konstatirati da je protivljenje mojih građana većinom proizlazilo iz neznanja i nevoljnosti da se upoznaju s cijelom situacijom. Čak ni članovi Općinskog vijeća nisu željeli prisustvovati prezentacijama na kojima su mogli doznati više i kako bi to sve izgledalo te što bi to značilo za našu općinu. Ali kada 1600 stanovnika od njih 4000 potpiše peticiju u kojoj izražavaju želju da taj plin ne ide kroz njihovo mjesto, tada to morate prihvatiti. Usprkos svojim razmišljanjima, nisam imala drugog izbora nego prihvatiti volju svojih sugrađana. Istina je i da su mnogi tu peticiju potpisali a da nisu znali o čemu je riječ, no nezgodno je da se taj objekt gradi u blizini apartmana u kojima bi gosti imali pogled na industrijsku stanicu koja će se kroz određeni broj godina razviti u terminal s dimnjakom od deset metara", rekla je načelnica Fažane.

Usprkos malom broju stanovnika, Općina Fažana, zahvaljujući turizmu, ima zavidan godišnji proračun od 22 milijuna kuna, što je rezultat pametnog investiranja u turizam kojeg ondje nije bilo godinama. Naime, za vrijeme bivše Jugoslavije u Fažani je bila velika baza JNA, a njezinim nestankom stanovnici su počeli razvijati turizam. No svojevrsna dugogodišnja izolacija i život u neposrednoj blizini vojnog postrojenja doveli su do toga da tamošnji stanovnici imaju snažne predrasude i otpor prema gradnji bilo kakvih postrojenja. "Moram reći da se ni jedan građanin Fažane, barem kod mene, nije interesirao što taj projekt znači za samu općinu, županiju i cijelu Hrvatsku. Nisu se ni upitali što to znači financijski, nego su se vodili činjenicom da je lokacijska dozvola za Štinjan bila poništena pa ni oni nisu željeli prihvatiti tu stanicu", rekla je Dušanka Šuran. S druge strane, stanovnici Vodnjana nisu imali nikakvih primjedbi. "Prije nego što smo donijeli konačnu odluku, Grad Vodnjan formirao je jednu delegaciju koja je obišla lokacije u Hrvatskoj i Sloveniji gdje se nalaze slična postrojenja. Tako smo se uvjerili da sve priče o štetnosti za okoliš nisu opravdane, ali kao i gospođa Šuran smatram da lokacija u Fažani nije primjerena za tako nešto, bez obzira na dodatne troškove", rekao je Vitasović.

"Često su nas pitali zašto se tako dugo čekalo s realizacijom projekta s obzirom na to da je polje 'Ivana' otkriveno 1973., a u rad je pušteno tek 1999. No ovakvi projekti zahtijevaju temeljito promišljanje, a dio razloga je i u tehnološkoj složenosti ležišta koja imaju mnogo slojeva. Ondašnja razmatranja bila su prilično rizična s tehnološke strane, a razvojem tehnologije smanjio se i broj bušotina potrebnih za eksploataciju plina. Uz to, na hrvatskoj strani Jadrana nije postojala infrastruktura za prihvat, obradu i otpremu plina, na obalnom području nisu se mogli identificirati ozbiljniji potrošači, a udaljenost od postojećeg transportnog plinskog sustava bila je velika. Nije točno da se državi ne isplati proizvodnja plina. No državi se neće isplatiti imati plin na ovom nivou cijena koje su trenutačno socijalne, a ne tržišne", rekao je Šikonja, odbacivši spekulacije da država nije pokazivala previše entuzijazma za plinofikaciju.

Sveukupno će u projektu Sjeverni Jadran biti 14 platformi i 36 bušotina te više od 400 kilometara raznih vrsta cjevovoda. Procjenjuje se da su ukupne zalihe na tom području oko 24 milijarde kubičnih metara. Ukupna vrijednost ulaganja u cjelokupni projekt iznosi čak 800 milijuna dolara, u čemu podjednako sudjeluju Ina i talijanski ENI. Istražne aktivnosti na području sjevernog Jadrana počele su još 1968. Godine 1973. otkriveno je polje "Ivana", 1978. polje "Ika", a u razdoblju od 1980 - 1983. otkrivena su i polja "Ida", "Anamarija" i "Irma". Posljednja otkrića bila su polja "Marica" 2000., odnosno "Katarina" 2002. godine. Trenutačno su u punom pogonu polja "Ivana" i "Marica", a u različitim fazama izgradnje i rada je osam platformi. Od siječnja do travnja u rad bi trebala biti puštena i polja "Ika" i "Ida", koja će imati dodatnih pet platformi, a proradit će i servisna platforma "Ivana K" namijenjena pripremi i komprimiranju plina. Polje "Katarina" trebalo bi biti pušteno u rad početkom 2007., a Anamarija potkraj 2008. godine.

"Do prije desetak godina bili smo najnerazvijenije područje u Austriji, a danas zahvaljujući znanju i ulaganju u obnovljive izvore energije, Gussing je postao europsko središte primjene obnovljivih izvora energije. U našem gradiću koji broji 4000 stanovnika u posljednjih 5-6 godina poslovanje je 15 novih kompanija, otvoreno je novih 1000 radnih mjesta.
Naši stanovnici koriste toplinsku i električnu energiju isključivo od reciklaže biomase, kore drveta i piljevine iz šumarstva i drvne industrije, slame, kukuruzovine, stabljike suncokreta, životinjskog izmeta, rekao je Nacionalovom novinaru direktor Europskog centra za obnovljivu energiju u Gussingu Reinhard Koch koji je zajedno s profesorom s Poljoprivredne škole Franzom Jandrisitsom, gradišćanskim Hrvatom i obitelji Drašković najzaslužniji za pionirski pothvat uvođenja potpuno novih izvora energije u domove svojih sugrađana. Nedavni rusko-ukrajinski spor oko cijene i distribucije plina dramatično je zabrinuo političke čelnike i stanovništvo europskih zemalja čiji životni standard i ekonomija velikim dijelom ovise o dostavi plina iz Rusije. Pokazalo se kako jedna naizgled nepotrebna energetska kriza može imati teške posljedice za nekoliko desetaka milijuna ljudi. Stoga su alternativni izvori energije i ulaganje u njihov razvoj i primjenu ponovno postali jedno od ključnih pitanja na europskom kontinentu.
U austrijski gradić Gussing, osobito posljednjih dana dolaze posjetitelji iz svih dijelova svijeta od Japana do SAD-a u što se uvjerila i Nacionalova ekipa koja je boravila u gradiću koji slovi za najuspješnijim svjetskim projektom primjene obnovljivih izvora energije. Da je uspjeh Gussinga dobrim dijelom vođen i idejama gradišćanskih Hrvata uvjerili smo se posjetivši mjesto Guttenbach, odnosno Pinkovac udaljeno samo desetak kilometara od Gussinga.
Mjesto koje broji tisuću stanovnika smatraju malo većim selom, a u njemu isključivo žive gradišćanski Hrvati. Toplinska energija kojom se griju stanovnici Pinkovca isključivo se dobiva iz otpada drvne industrije, a toplanu vodi i održava Stjepan Schuh koji iz svog ureda kompjuteriziranim sustavom nadzire i kontrolira grijanje u svakom kućanstvu. «Trenutno razmišljamo na koji način manji kotao zamijeniti sa većim, jer je sve više ljudi koji se žele priključiti na toplanu, premda u početku to nije bilo tako. Uskoro očekujemo izgradnju termocentrale koja će našim mještanima omogućiti dobivanje struke, također iz obnovljivih izvora energije", rekao nam je Stjepan Schuch. Kako bi se priključili na jedan takav sustav stanovnici Pinkovca su po domaćinstvu izdvojili 6 tisuća eura dok je sveukupna privatna investicija bila vrijedna 3 milijuna eura.
Kako su nam rekli u Europskom središtu za obnovljivu energiju, do kraja 2010. općina Gussing sa 27 tisuća stanovnika bit će u potpunosti pokrivena sustavom toplinske i električne energije dobivene iz biomase. Već sada u Gussingu se može proizvesti toliko goriva koliko je gradu potrebnu, odnosno 1,5 milijuna litara na godinu dok se proizvodnja električne i toplinske energije iz obnovljivih izvora može i izvoziti u neka druga područja, odnosno sve se to može i komercijalizirati.
U razgovoru s grofom Nicholausom Draskovichem, inače vlasnikom tvrtke "Agroludbreg" iz Ludbrega, doznali smo kako ozbiljno razmatra već iduće godine pokrenuti takve slične projekte u Hrvatskoj obzirom da Hrvatska nije niti svjesna koliko otpada u šumarstvu, stočarstvu i poljoprivredi može iskoristiti za potrebe svoga stanovništva i industrije.
Inače, Draškovići su najveći distributeri električne energije u Gussingu iz obnovljivih izvora. Nacionalova ekipa obišla je neka od ukupno 35 postrojenja koja proizvode energiju iz obnovljivih izvora.
Primjerice, kako bi se proizvodila toplinska energija od 5.220 MWh i električna energija od 4.350 MWh na godinu potrebno je iskoristiti 250 hektara biomase dobivene iz žitarica i druge biljne mase. Ovo se odnosi na proizvodnju bioplina u postrojenju vrijednom 2,5 milijuna eura. Vidjeli smo kako se anaerobnom fermentacijom može iz biomase dobiti metan. Bioplin nastao fermentacijom bez prisutnosti kisika sadrži metan i ugljik-dioksid u volumnom omjeru 2:1 te se može upotrebljavati kao gorivo. Nakon fermentacije dobiva se kvalitetno umjetno gnojivo.
Možda ponajbolji primjer primjene obnovljivih izvora je i stari samostan Admont s okolnim vlastitim posjedima koji ima kotlovnicu za drvenu masu kojom zamjenjuju 600 tisuća litara ulja za loženje. Kotlovnica sluzi za grijanje najveće privatne škole u Austriji s 870 učenika i za grijanje 150 obiteljskih zgrada koje su u blizini. Struju u samostanu proizvode u postrojenu koje koristi sustav ORC (Organic-Rankine-Cykle), za pogon turbine. Projektiran u Grazu a izrađen u Italiji projektiran je za učinak od 400 kW električne energije. Termouljem iz kotla, koji se grije biomasom, u izmjenjivaču se grije organski medij koji isparava i čije pare pogone turbinu za proizvodnju električne energije. Nakon izvršenog rada u turbini, para se kondenzira. Toplina dobivena hlađenjem kondenzatora koristi se za grijanje vode u sustavu daljinskog toplovoda.
Dimni plinovi iz kotla u kojem izgara biomasa se pročišćavaju, a njihova toplinska energija koristi za grijanje vode. Biomasa za grijanje kotlova je otpad iz vlastitog pogona za preradu drveta i drvo za loženje iz obližnjih suma
Glavna prednost biomase u odnosu na fosilna goriva je neusporedivo manja emisija štetnih plinova i otpadnih tvari. Računa se da je opterećenje atmosfere s CO2 pri korištenju biomase kao goriva zanemarivo, budući da je količina emitiranog CO2 prilikom izgaranja jednaka količini apsorbiranog CO2 tijekom rasta biljke.
Profesor Franz Markus Jandrisits je prošlog tjedna boravio u Našicama gdje održao predavanje o obnovljivim izvorima energije i austrijskom iskustvu: «Hrvatskoj su otvorena vrata predpristupnih fondova EU i ako iz Hrvatske stignu projekti o korištenju obnovljivih izvora energije, EU će ih financirati sa 75 posto vlastitih sredstava što je iznimno povoljno. U Hrvatskoj ne treba računati da će EU podržati i financirati projekte koji se odnose na proizvodnju hrane koje ima dovoljno u Europi ili projekte koji će biti konkurencija europskim proizvođačima. To su iluzije.
EU je životno zainteresirana za primjenom obnovljivih izvora energije, jer u svakom slučaju želi biti što manje ovisna o sve većim potresima na naftnom tržištu i svakako da želi što manju emisiju štetnih plinova po sporazumu iz Kyota. Nisam siguran da u Hrvatskoj možemo naći pravog sugovornika kad je u pitanju primjena takvih izvora što nije dobro, ne zbog EU već zbog Hrvatske. Kao da nema dovoljno znanja i želje da se nauči nešto. Žalosno je, ali istinito da ništa nije bolji slučaj niti u ostalim tranzicijskim zemljama kao što su Rumunjska ili Bugarska.
Sve se svodi na to da nam se prezentira koliko ima neobradivih površina za proizvodnju uljane repice kako bi se proizvodio biodizel za automobile. Pa nije sve u tome. Već idućeg tjedna osobno ću prezentirati vožnju traktora pogonjenog biljnim uljem kako bi razbio famu o uljanoj repici kao jedinoj biljci pogodnoj za pogonsko gorivo. Zabrinjava me činjenica da gotovo nitko iz državnih struktura u Hrvatskoj nije pokazao interes i došao u Gussing kako bi na licu mjesta se uvjerio u sve pogodnosti tako primijenjenih izvora energije.
Vrlo rado ćemo pomoći, stvoriti zajednički tim stručnjaka koji bi radio na projektima u Hrvatskoj», rekao nam je na kraju profesor Franz Markus Jandrisitz. Naravno, uvođenje takvih oblika energije u svakodnevnu potrošnju niti malo ne ide na ruku velikim monopolima kad je u pitanju nafta ili električna energija, ali je Austrija donijela brojne zakonske norme u kojima se, između ostalog reklo da u sveukupnoj količini prodanog goriva za OMV, mora biti prisutno i 5 posto goriva dobiveno iz obnovljivih izvora. Slično je i sa distribucijom električne energije.
Europa i svijet nalaze se pred teškim problemom: kako smanjiti omečišćenost zraka i emisije tzv. stakleničkih plinova u atmosferi zbog čega nastaje globalno zatopljenje, ozonske rupe, kisele kiše itd. Glavni krivci za efekt staklenika su fosilna goriva koja su glavni energent termoelektrana i toplana, u cestovnom prometu, domaćinstvima i industriji. U posljednje vrijeme visoka cijena sirove nafte dodatno aktualizira problem alternativne energije. Usporede li se cijene fosilnih energenata s obnovljivim energentima može se reći da je u posljednjih 15 godina cijena fosilnih energenata porasla za 110 posto dok obnovljivih samo 12 posto.
Od svih obnovljivih izvora energije, najveći se doprinos u bližoj budućnosti očekuje od biomase. Biomasa, kao i njezini produkti-tekuća biogoriva i bioplin, nije samo potencijalno obnovljiva, nego i dovoljno slična fosilnim gorivima da je moguća izravna zamjena. Udio biomase u ukupnoj potrošnji energije u 1999. godini u svijetu iznosio je 14.7% proizvodnja energije iz biomase je u razvijenim zemljama u stalnom porastu. Predviđa se da će su u zemljama Europske unije proizvodnja energije iz biomase do 2010. godine utrostručiti čime bi njen udio u odnosu na ostale obnovljive izvore kao što su voda i vjetar iznosio 73%. Tako se na primjer već danas u Finskoj proizvodi 25% od ukupne proizvodnje energije iz biomase, u Austriji 13% te u Danskoj 7%.