Objavljeno u Nacionalu br. 531, 2006-01-16

Autor: Mislav Šimatović

INTERVIEW

Đuro Gavrilović - Tri stoljeća mesarske industrije iz Petrinje

Vlasnik tvrtke Gavrilović otkriva pojedinosti o obitelji koja je na čelu te mesne industrije iz Petrinje već osam generacija te govori o poslovnom uspjehu i izbjegličkim danima u Austriji

Đuro Gavrilović otkriva pojedinosti o obitelji koja je na čelu te mesne industrije iz Petrinje već osam generacija te govori o poslovnom uspjehu i izbjegličkim danima u AustijiĐuro Gavrilović otkriva pojedinosti o obitelji koja je na čelu te mesne industrije iz Petrinje već osam generacija te govori o poslovnom uspjehu i izbjegličkim danima u AustijiĐuro Gavrilović (65), vlasnik i predsjednik Nadzornog odbora tvrtke "Gavrilović", osma generacija Gavrilovića na čelu te mesne industrije iz Petrinje o čijoj povijesti svjedoči pisani dokaz iz 1690. godine, proteklih mjeseci proslavio je važnu obljetnicu. Prošlo je deset godina otkako se vratio u Petrinju i preuzeo tvornicu koja je nacionalizacijom oduzeta njegovu ocu i tadašnjim suvlasnicima 1945. Gavrilović je ušao u Petrinju neposredno nakon oslobođenja 1995. Tvornicu je kupio četiri godine prije, kad je tvrtka bila u stečaju i pod okupacijom.

Iako je danas najjača mesna industrija u Hrvatskoj, sa svjetski poznatom zimskom salamom i paštetama koje se odnedavno nakon 15 godina ponovno prodaju u SAD-u, "Gavrilović" još uvijek funkcionira poput obiteljske tvrtke. Upravu kompanije čine supruga Greta i sin Đuro mlađi, a Gavrilovićeva desna ruka i osoba od povjerenja njegova je nećakinja Daška Domljan, kći njegove sestre i nekadašnjeg HDZ-ova predsjednika Sabora Žarka Domljana, zadužena za ljudske resurse i medijsku prezentaciju. Važnu ulogu ima i supruga Gavrilovićeva sina, koja u tvrtki vodi marketing.

Dobar dio Gavrilovićeva života i poslovanja obilježila je obiteljska tradicija, ali i politički progon oca kojeg je komunistička vlast osudila na doživotni zatvor. Tako je Đuro Gavrilović kao 16-godišnjak 1957. s ocem, koji je pomilovan i pušten iz zatvora, pobjegao u Austriju gdje je proveo osam godina u izbjeglištvu i dobio državljanstvo koje i danas ima. Gavrilovićeva supruga je Austrijanka, a od početka 90-ih generalna je konzulica Republike Austrije u Rijeci, odakle mu je majka.
Od nekih najstarijih poslovno-obiteljskih običaja ne odstupa ni danas. U to smo se uvjerili kad je nakon razgovora s Nacionalovim reporterima užurbanim korakom krenuo prema gornjem dijelu poslovne zgrade u kojoj smo vodili intervju, uz ispriku da mora testirati zimsku salamu proizvedenu dan prije. U istoj zgradi na trećem katu, u središtu tvorničkog kruga u Petrinji, pri kraju je gradnja stanova za vodstvo tvrtke jer, kaže Gavrilović, obiteljska tradicija nalaže da vlasnik živi pokraj tvornice.

NACIONAL: Budući da ste se povukli iz operativnog vođenja tvrtke, donosite li još uvijek ključne odluke?

- Ja sam predsjenik Nadzornog odbora, jedini vlasnik i apsolutna vlast u tvrtki, ali nisam diktator. Mi smo demokratsko društvo i odluke se donose nakon diskusija koje su često žustre. Ako me netko uvjeri da moje mišljenje nije pravo, ja to uvijek prihvatim.

NACIONAL: Koliko ćete dugo vi i supruga voditi kompaniju?

- Kad si vlasnik, nikad ne prestaješ voditi posao, koji ti postane opsesija. Za mene je svojevrsno opterećenje i obiteljska tradicija jer prodaja "Gavrilovića" ne dolazi u obzir. Spreman sam s tvrtkom potonuti kao kapetan s brodom. Ali ne bojim se za budućnost jer će tvrtku sigurnoo preuzeti deveta generacija Gavrilovića - moj 28-godišnji sin Đuro generalni je direktor, a tu je i deseta generacija, unuk koji je dobio jubilarno ime Gabrijel. Sina sam postavio za generalnog direktora kad su mu bile samo 23 godine i njime sam vrlo zadovoljan, iako mu to nisam nikad rekao. Praktički sam ga izvukao sa studija ekonomije u Splitu.

NACIONAL: Znači da Gavrilović nikad neće na burzu?

- Nikad ne reci nikad, ali organizacija s jednim vlasnikom zasad je najpovoljnija. Jer iako smo golema tvrtka, funkcioniramo fleksibilno i brzo reagiramo na razne situacije. Nekoliko su nam puta nudili suradnju, ali uvijek smo se zahvalili na ponudi.

NACIONAL: Kada ste prije deset godina ušli u Petrinju, zatekli ste devastiranu tvornicu. Što ste sve poduzeli?

- U posjed tvornice ušli smo nakon "Oluje" 1995., ali dvije godine trebale su nam da pokrenemo tvtku. To razdoblje obilježile su svakodnevne havarije. Tehnologija je bila zapuštena i svakodnevno bi se nešto pokvarilo. Dvije su nam godine trebale da se financijski stabiliziramo jer smo, zapravo, pokrenuli ovog giganta bez novaca. Kad sam napokon ušao u tvornicu, četiri godina nakon što sam je kupio, napali su me da sam je premalo platio. Ali svi zaboravljaju da u vrijeme kada sam je kupio, 3,6 milijuna njemačkih maraka nije bilo malo. Svi su mi govorili da je to što radim ludost.

NACIONAL: Jeste li znali što kupujete?

- Znao sam samo da kupujem djedovinu. Što je od te djedovine ostalo, to nisam znao. Naravno, potrudio sam se da "Gavrilović" ostane čitav za vrijeme rata. U okupiranoj Petrinji bilo je ljudi koji su čuvali tvornicu.

NACIONAL: Jeste li kontaktirali s tadašnjim srpskim vlastima u Petrinji?

- Nisam. Nastojao sam očuvati tvornicu u kontaktu s ljudima koji su radili u "Gavriloviću". Za vrijeme rata jednom sam bio u Banjoj Luci, ali do Petrinje nisam došao. Tada sam nosio kodirani mobitel preko kojeg je ostvarena prva izravna komunikacija između Hrvoja Šarinića i Radovana Karadžića. Mene su zamolili da budem posrednik jer sam kao austrijski državljanin mogao ući na teritorij Republike Srpske. Imao sam bijeli auto sa stranom registracijom, sličan onima kakve su vozili međunarodni promatrači. U Banjoj Luci vraćeni su nam nakon rata dućani, iako to nije imalo veze s mojim posredovanjem.

NACIONAL: Jeste li zauzvrat dobili od Šarinića političku zaštitu kad vam je bilo osporavano vlasništvo nad Gavrilovićem nakon "Oluje"?

- Pokojni predsjednik Franjo Tuđman želio je riješiti taj problem u moju korist, ali to su spriječile političke strukture ispod njega. Hajku na mene predvodili su tadašnji direktor PBZ-a Martin Katičić i sisačko-moslavački župan Đuro Brodarac, a poslije i državni odvjetnik Petar Šale, koji je podigao tužbu protiv mene.

NACIONAL: Iako ste tvornicu kupili još 1991., donedavno ste vodili rat za nju. Koliko vam je u očuvanju tvrtke pomoglo austrijsko državljanstvo?

- Sa mnom se nije moglo postupati kao s hrvatskim državljaninom. Tvornicu sam kupio na javnom natječaju kao austrijski državljanin pa je moje ulaganje bilo strana investicija zaštićena međudržavnim ugovorima.

NACIONAL: Svaki put kad bi vas napadali ili osporavali kupnju "Gavrilovića", uz vas bi se pojavila njemačka političarka i europska parlamentarka Doris Pack. Je li ona vaša zaštitnica i otkad ste prijatelji?

- Doris Pack puno mi je pomogla. S njom me upoznao suprug moje sestre Žarko Domljan kad je bio predsjenik Sabora. Mnogo smo puta zajedno ljetovali, a i danas Doris Pack dolazi ljeti u moju vilu u Novom Vinodolskom. To je prisno prijateljstvo. Ali branio sam se na više razina. Jednom za vrijeme rata bio sam kod predsjednika Tuđmana na Pantovčaku. Bili su prisutni Đuro Brodarac, Petar Šale i Ivić Pašalić. Tada sam Tuđmanu rekao da sam Hrvat i da volim svoju zemlju, ali da sam svjestan da moja obrana škodi Hrvatskoj. Kad su me jako pritiskali, u pomoć su mi, osim Doris Pack, priskočili tadašnji predsjednik Republike Austrije Thomas Klestil i ministar vanjskih poslova Alois Mock. Klestil je Tuđmana zamolio da intervenira u mom slučaju, a Tuđman je odmah naložio predstojniku svog ureda Šariniću da sredi stvar. No otpori donjih struktura, naročito u županiji, predvođenih Đurom Brodarcem, bili su toliki da ni Šarinić nije mogao puno napraviti. Pokazalo se da nam je najveća zaštita ipak bila uspješno poslovanje.

NACIONAL: Kako "Gavrilović" posluje danas?

- Prošle smo godine rasli po stopi od 18 posto, a izvoz smo povećali 19 posto u odnosu na godinu prije. Tvrtka zapošljava 2200 ljudi, od toga u Petrinji 630, a počeli smo s 200, iz čega se najbolje vidi linija rasta. Broj zaposlenih dijelom se povećao jer smo kupili "Dionu", čiji smo, uz "Vindiju", jedini vlasnici. Kupili smo i trgovačko poduzeće "Merkur" iz Raba. Prošle smo godine proizveli 15.000 tona proizvoda, i to u jednoj smjeni. Znači, bez problema možemo proizvoditi dvostruko više, što će nam dobro doći jednog dana kad budemo u Europskoj uniji. Između 1997. i 2004., kad se tvrtka najintenzivnije razvijala, investirali smo 43 milijuna eura.

NACIONAL: U koje zamlje najviše izvozite?

- Nedavno smo izvezli prvih 35 tona u SAD i već je gotovo sve rasprodano. Redovito izvozimo u Švicarsku, Australiju i Rusiju, ali naša najvažnija izvozna tržišta i dalje su Slovenija te Bosna i Hercegovina. Velik izvozni boom očekujem od ulaska Hrvatske u EU. Zasad na tom velikom tržištu ne možemo prodavati proizvode poput zimske salame, koji se prave na tradicionalni način. EU je zabranila uvoz termički neobrađenih prerađevina od svinjskog mesa iz zemalja u kojima su svinje cijepljene protiv svinjske kuge. U Hrvatskoj se svinje ne cijepe već godinu dana, ali mora proći najmanje dvije godine.

NACIONAL: Znači, vaš najpoznatiji proizvod, zimska salama "Gavrilović", nije ujedno i najprodavaniji?

- Možda nije najprodavaniji, ali je najvrjedniji jer je skup. Radi se od najkvalitetnijeg mesa pa je rezultat kao i kod francuskog konjaka. Zimsku salamu "Gavrlović" radimo od 1860. po svojoj originalnoj recepturi i tehnologiji, nas to nitko nije naučio. Salamu radimo malo drukčije nego ostali proizvođači, zato i ima specifičan okus koji je razlikuje od drugih salama.

NACIONAL: Zar je svo to vrijeme salama identičnog okusa?
- Malo je drukčija nego prije sto godina, ali ne stoga što se proizvodi na drukčiji način nego stoga su se svinje genetski promijenile. Zimska salama se i danas, kao i nekoć, proizvodi 90 dana, što znači da ne upotrebljavamo nikakve dodatke koji bi ubrzali proces.

NACIONAL: Malo je poznato da originalna receptura po kojoj "Gavrilović" radi zimsku salamu potječe iz Italije?

- Zimska salama napravljena je prema receptu obitelji Cimbaro iz okolice Udina. Oni su bili zidari - tri generacije te obitelji zimi su dolazile raditi kod mog pradjeda u Petrinji, a ljeti bi se u Italiji bavili građevinom. Zato se zove zimska salama. U ono doba nije bilo klimatiziranih prostora pa se ta salama mogla proizvoditi samo zimi. Tek je moj otac, koji je preuzeo tvornicu 1924., uveo klimatizaciju prostora u kojima se sušila salama pa se mogla proizvoditi cijele godine. Već od 1940. proizvodilo se 850 tona zimske salame godišnje.

NACIONAL: Degustrirate li još svoje proizvode prije prodaje?

- Kod nas se svi proizvodi drugi dan nakon što su napravljeni provjeravaju organoleptički. Ja to radim kad stignem, ali salamu kušam svaki dan.

NACIONAL: Kako nabavljate sirovinu?

- U Hrvatskoj sirovinu kupujemo koliko je ima, a nema je dovoljno. Da iz svih svinja u Hrvatskoj izvadite jetru, to ne bi bilo dovoljno za našu proizvodnju jetrene paštete. Pojedine komponente moramo uzoziti.

NACIONAL: Prije nego što ste kupili "Gavrilović" radili ste u Uredu austrijske trgovinske komore kao službenik. Kako ste uspjeli bez poduzetničkog iskustva?

- Godine 1991. ukazala mi se prilika da iskoristim posebne sposobnosti i talent koji sam imao. Zanimljivo je da moja supruga Greta potječe iz bečke obitelji čiji su pripadnici generacijama bili mesari. Posljednji mesar iz te obitelji bio je Gretin otac, koji je izučio mesarski zanat, ali je poslije završio glazbenu akademiju pa se bavio opernim pjevanjem. On je prekinuo tradiciju, ali ju je na neki način nastavila njegova kći udavši se za Gavrilovića. Kad smo preuzeli tvrtku, Greta je reagirala kao čistokrvni lovački pas kojeg prvi put vodiš u lov. Ne trebaš mu ništa pokazivati. Danas je članica Uprave zadužena za nabavu mesa, što je najznačajniji segment našeg posla. Osim kakvoće, bitno je kupiti sirovinu kad je jeftina.

NACIONAL: Čime ste se bavili prije zaposlenja u Trgovinskoj komori Austrije?

- Kao zamjenik trgovačkog atašea u Uredu Trgovinske komore Republike Austrije radio sam od 1985. do 1991., a dotad sam bio apsolvent. Studirao sam naftno rudarstvo na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu i nisam bio pretjerano uspješan student. Kad sam se zaposlio, prekinuo sam studij i nikad nisam diplomirao.

NACIONAL: Kako ste upoznali suprugu?

- Kad sam se vratio u Hrvatsku 1965. nakon osam godina izbjeglištva u Austriji, gdje sam dobio državljanstvo, prijavio sam se u austrijskom konzulatu u Zagrebu. Ubrzo su me pozvali na proslavu državnog praznika i tamo sam upoznao Gretu. Već drugi dan sam se preselio k njoj, a vjenčali smo se nakon godinu dana.

NACIONAL: Navodno je supruga bila protiv kupnje "Gavrilovića"?

- Ima žena koje sputavaju muževe, no Gretina je velika zasluga bila što me nikad nije sprečavala u naumu da kupim "Gavrilović". Stajala je iza mene iako je u ono vrijeme to izgledalo kao strahovita glupost. Istina je da nije bila oduševljena idejom. Međutim, kad sam 1991. kupio tvrtku, supruga je dala otkaz u austrijskom konzulatu kako bi radila u "Gavriloviću".

NACIONAL: Zašto ste 1957. s ocem pobjegli u Austriju?

- Otac je nakon rata bio osuđen na doživotni zatvor u Staroj Gradiški pod optužbom da je surađivao s neprijateljem. Međutim, nakon dvije godine je premješten, najprije u tvornicu u Zaprešić, a zatim u PIK Vrbovec gdje je pokrenuo proizvodnju mesnih konzervi za koje je dobio priznanje u SSSR-u. Na račun toga imao je bolji tretman pa su ga puštali da prespava kod kuće u Zagrebu, a poslije su ga oslobodili. U Austriju smo prešli ilegalno 1957., nekoliko godina nakon što je otac oslobođen. Imao sam tada 16 godina. Granicu smo prešli tek iz trećeg pokušaja, skriveni među stajskim gnojivom u kamionu koji je u teretnom dijelu imao dvostruko dno. Čovjek koji nas je prevozio vraćao se iz Hrvatske kući u Sloveniju a morao je prijeći preko austrijske granice. Morali smo paziti da se ne zadržimo predugo u kamionu da opet ne uđemo u Jugoslaviju pa smo osluškivali kojim jezikom govore ljudi vani. Kad se kamion zaustavio, u jednom mi se trenutku učinilo da gomila ljudi hrče pored kamiona. Shvatili smo da se nalazimo u štali punoj svinja. Kraj štale je bila gostionica iz koje smo u Graz nazvali čovjeka da dođe po nas. Kad smo se vratli u Hrvatsku, otac se zaposlio u "Gavriloviću" u Petrinji kao savjetnik tehničkog direktora i ondje je radio do svoje 83. godine. Svaki se dan iz Zagreba vozio na posao s crvenom "Volkswagenovom" bubom, koju je kupio novcem od prodaje prava na upotrebu imena "Gavrilović". Ta buba i danas je u vili u Novom Vinodolskom.

NACIONAL: Čime ste se vi bavili dok ste bili u izbjeglištvu u Austriji?

- Prvo vrijeme pomagao sam ocu u tvornici "Phoenix u Bruck a.d. Leitha" u Gradišću, gdje je pokrenuo proizvodnju mesnih konzervi. Zaposlilo se dosta ljudi, a mi smo za zaslugu dobili austrijsko državljanstvo, samo dvije godine otkako smo pobjegli iz Jugoslavije. Poslije sam se upisao u večernju školu. U Austriji sam odslužio i vojni rok, bio sam u tenkovskoj jedinici zadužen za testiranje novih oklopnih vozila. Kao testni vozač uništio sam dva tenka. Kad je majka preko Crvenog križa prvi put dobila dozvolu da nas posjeti, dočekao sam je na željezničkom kolodvoru, ušao u vagon i sjeo nasuprot njoj. Sjedio sam neko vrijeme i buljio u nju, a ona me nije prepoznala. Iako su prošle samo tri godine, u pubertetu sam se jako promijenio i počeo nositi naočale. Kad je shvatila da ispred nje sjedi sin, počela je plakati.

NACIONAL: Vila u Novom Vinodolskom također je dio nacionalizirane djedovine?

- Da. Kupio sam je 1993. kad je otac umro. Vilu je 1912. sagradio grof Oršić za svoju tek udanu kćer. Kako taj brak nije uspio, Oršić je vilu prodao mom djedu 1918. Tada je moj otac imao 16 godina pa je ondje proživio najljepše mladićke dane. Bio je jako potresen kad mu je vlast oduzela tu vilu. Kad god bismo poslije prolazili kraj nje, okretao je glavu u drugom smjeru.

NACIONAL: Provodite li ondje puno vremena?

-Kako sam generalni konzul Austrije u Rijeci, ta je vila moja rezidencija. Gotovo svaki vikend sam u Novom i u konzularnom uredu u Rijeci.

NACIONAL: Vozite li još službeni Jaguar?

- Još ga imam, ali puno mi je draži kombi Chevrolet Astro s pogonom na sva četiri kotača jer je praktičniji. U slobodno vrijeme uživam vozeći motocikl BMW K1200 sa 167 KS. Brzinu od 100 km/h postignem za 2,6 sekunde. Kupio sam ga lani i prešao 10.000 kilometara. Vozim se po Gorskom kotaru i Dalmaciji, i to uvijek sam jer supruga ne želi sjesti na motocikl.

NACIONAL: Otkud ljubav prema motorima?

- Naslijedio sam je od oca koji je bio među prvim sportskim motociklistima u Hrvatskoj prije II. svjetskog rata. Pobijedio je u prvoj moto utrci koja se vozila na Sljemenu 1920. Vozio je motocikl marke Indian, takav status danas ima Harley-Davidson.

NACIONAL: Koji je bio vaš prvi motocikl?

- Prvi motor koji sam kupio bio je polovni Puch s mašinom od 175 kubika. Kupio sam ga u dijelovima koji su bili poslagani u tri kutije i sam ga sastavio.

NACIONAL: Tko vam pravi društvo dok se vozite motociklom?

- Najčešća pratnja mi je lučki kapetan u Novom Vinodolskom Miljenko Žanić koji ima Harley-Davidsona. Često priređujemo zabave u Novom Vinodolskom. Na početku svake ljetne sezone organiziramo motociklistički Mortadela Cup na kojem se okupe motociklisti iz cijele Europe. Glavna je atrakcija ogromna mortadela koju napravimo u tvornici u Petrinji pa je transportiramo do rive u Novom Vinodolskom. Tada vozimo takozvanu biciklističku strku čija je početna etapa 50 metara do prve birtije. Član sam Visoke vinske akademije koju je osnovao Žanić i počasni čuvar velikog čepa u Novom Vinodolskom.

NACIONAL: Motocikl i vila jedini su luksuz u kojem uživate?

- Imam i jedrilicu. Prvu sam kompenzirao s tvrtkom SAS koja nije mogla platiti naše meso. Poslije sam u Bakru dao napraviti vrhunsku regatnu jedrilicu od karbona, prvu takvu u Hrvatskoj. To je skupa jedrilica, ali je zbog regata spartanski uređena. Prošle godine je naš tim pobijedio na 80 posto regata na kojima je sudjelovao. Osvojili smo 17 prvih mjesta. Posadu čine amateri na čelu s kapetanom Miljenkom Žanićem, nekadašnjim jedriličarskim prvakom, a ja im se pridružim kad imam vremena.

ĐURO GAVRILOVIĆ

Biografija

Rođen 1940. u Zagrebu

- 1957. s ocem pobjegao u Austriju kao 16-godišnjak

- 1965. vratio se u Zagreb

- 1985. zaposlio se kao zamjenik trgovačkog atašea u Trgovinskoj komori Republike Austrije

- 1991. kupio tvrtku 'Gavrilović' u stečaju

- 1995. povratak u tek oslobođenu Petrinju

- 1998. proglašen poduzetnikom godine u izboru Udruženja menadžera

Vezane vijesti

Đurina supruga ljubomorna jer se on dopisuje s Angelinom Jolie

Đurina supruga ljubomorna jer se on dopisuje s Angelinom Jolie

Ponedjeljak, 27.9. zasigurno će Branku Đuriću ostati u sjećanju kao jedan od najznačajnijih dana u njegovoj karijeri. Naime, nakon dugotrajnih… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika