Objavljeno u Nacionalu br. 531, 2006-01-16

Autor: Damir Radić

FILM

Upornost se isplatila

'Što je muškarac bez brkova?' kapitalan je prilog preporodu hrvatskog filma

Damir RadićDamir RadićHrvoju Hribaru upornost se isplatila. Za razliku od generacijskog suborca Lukasa Nole, koji je nakon prvog sloma u srazu s domaćom kino publikom zaključio da mu je pametnije okaniti se pustih snova o hrvatskom komercijalnom filmu, Hribar je tvrdoglavo ustrajao u namjeri da pronađe spasonosnu formulu uspjeha kod publike.

Nakon kraha kino debija "Puška za uspavljivanje" (1997.), filma koji je izgledao kao TV drama na velikom platnu, svu je autorsku i marketinšku energiju uložio u bombastično najavljivanu TV seriju "Novo doba" (2002.), koju je koncipirao kao kino film na malim ekranima (glamurozna fotografija, kransko-panoramske vožnje kamerom), iznova pokazujući da mu nisu jasne elementarne zakonitosti medija u kojima želi djelovati.

Jedino što je u tom razdoblju Hribarovim privrženicima grijalo vjeru u iznimne kreativne sposobnosti njihova gurua bio je igralački dokumentarac o bračkim ribarima "Bil jedon" (2001.), prvi uradak u kojem je zagrebački vunderkind, kako su mu tepali, uspio suvislo, dosljedno i kompaktno realizirati jak koncept od kojeg je krenuo; bila je to taktika iz svih ranijih njegovih radova, no lomila se na činjenici da Hribarove redateljske sposobnosti nisu mogle pratiti njegove načelno zanimljive ideje. A onda se dogodio velik i neočekivan preokret.

Nakon dugotrajne (post)produkcije novog projekta "Što je muškarac bez brkova?", slobodne adaptacije istoimenog pučkog hit-romana Ante Tomića, Hribar je izazvao rijetko viđen skandal u Puli, kad je u zadnji čas obavijestio organizatore da, suprotno dotadašnjim decidiranim tvrdnjama, nema konačnu kopiju filma, ali slijedio je odličan prijem u Sarajevu, a nakon toga i u Zagrebu, na Matićevu festivalu, i bilo je jasno da je kontroverzni autor u velikoj mjeri dobio satisfakciju za sve žestoke kritike i osporavanja kojima je bio izvrgnut u prethodnom razdoblju. No kruna uspjeha je prvi vikend redovite hrvatske kino distribucije, kad je "Muškarac" ostvario deset tisuća posjetitelja, što je nevjerojatan rezultat za domaći film u današnje vrijeme, a kritičari su gotovo bez iznimke ponudili pozitivne vrijednosne sudove.

Ono što je na prvi pogled jasno jest da je Hribar napokon povezao produkcijsko-stilsko-dizajnerski iskaz i prikazivački medij, da je napokon napravio kino film za kino platno. Poput Matanićevih "Finih mrtvih djevojaka" i Brešanovih "Svjedoka", a možda i više od njih, Hribarov film od prvog kadra osvaja svojim 'svjetskim' izgledom u cinemascope formatu (velike zasluge snimatelja Silvija Jesenkovića), a do sredine funkcionira kao prvorazredna humorna melodrama socijalnokritičkih uboda, da bi onda ponovo isplivale na površinu stare Hribarove boljke. Kao i davni autorov studentski film "Prestanite jesti" (1987.), kao TV film "Hrvatske katedrale" (1992.),

"Muškarac" na pola staze počinje gubiti dah, Hribarova redateljsko-scenaristička koncentracija popušta, počinje gubiti ritam, opada mu tempo, dramaturška rješenja postaju upitnima, međutim, za razliku od prethodnih slučajeva, izvlači se u samoj završnici. Dio kritičara, doduše, smatra da je neočekivani happy end rezultat udvaranja i podilaženja publici (to prije što je naknadno dodan, u pulskoj demo-verziji nije ga bilo, a nema ga ni u Tomićevu predlošku koji je ugodno završno smirenje postigao na drugi način), ali taj prigovor u ovom slučaju nije opravdan. Ne samo stoga što postoje filmovi čiji likovi, recimo tako, zaslužuju happy end, a Hribarova Tatjana i otac Stipan kao osebujan nesuđeno-suđeni ljubavni par to svakako jesu, nego i stoga što je taj happy end sasvim u skladu s dotadašnjom Hribarovom "aktivističkom" strategijom koja nedvosmisleno podržava (lijevo-liberalnu) opoziciju patrijarhalnim (desnim) sastojcima tradicije, koje otvoreno prokazuje (dok je Antonioni u čuvenoj završnoj sceni "Zabriskie Pointa" razorio raskošne vile i njihov luksuzni sadržaj kao simbol establišmenta, Hribar je u srodnoj, ali sniženoj, grotesknoj globalnoj metafori razorio poljski zahod pun fekalija kao simbol apsurdnog natražnjaštva koje se maskira čuvanjem narodnih tradicija).

Naime, Hribar tijekom filma povlači paralelu između crkve i vojske kao dva obraza istog hrvatskog duboko konzervativnog lica, utjelovljujući ih u braći blizancima. Dok je general Ivica tipični patrijarhalni mačo, otac Stipan je nešto manje tipični, ali još uvijek tipski prepoznatljiv crkveni predstavnik patrijarhata koji djeluje više s "feminih" pozicija, kao što je već red za nježne svećenike koji žive u celibatu. Nježni patrijarhalac, međutim, ima veće potencijale odustajanja od patrijarhalnih uzusa, osobito ako je suočen s ljubavno-erotskim, gotovo karizmatskim zanosom lijepe i izvanredno privlačne žene kakva je krhko-putena Tatjana, koja je pritom još i karakterno snažna, izrazito samosvjesna osoba što je i sama prešla put od krotke patrijarhalne ženice do emancipirane ženke svjesne svojih osjećaja i potreba, i odlučna da ih ostvari ako je to u njezinoj moći. Kad se otac Stipan na kraju filma vraća iz Afrike gdje je bio misionar, on je čovjek koji je dobro promislio o onom što mu se dogodilo u domovini, koji je posložio svoje stavove i osjećaje, koji je shvatio da je turbulentno, ali iscjeljujuće i iskupljujuće iskustvo s Tatjanom ono najbolje što je dobio od života. Brada s kojom se vratio i koja može asocirati na pravoslavne popove koje celibat ne obvezuje mogući je signal onog što će se dogoditi (odbacivanje svećeničkog ređenja), a svakako je znak Stipanove unutarnje promjene, preciznije, sazrijevanja (brada kao tradicionalan znak mudrosti, odnosno zrele muževnosti).

Da bi se emancipirao, Stipan mora napustiti crkvenu hijerarhiju, izmaknuti njenom opresivnom autoritetu, status "vojnika crkve" zamijeniti pokušajem da bude "svoj na svome", ali ne kao Hrvat i katolik na "svetom" nacionalnom, domovinskom i katoličkom tlu, nego kao čovjek pojedinac u obitelji koju sam izabire stvoriti. Za razliku od Tomića, Hribar je, u kontekstu vlastita filma savršeno uvjerljivo, poručio: oslobađajući raskid s tradicijom shvaćenom kao dogmom moguć je i zaslužuje svaku afirmaciju, a vrijednost pojedinca uvijek je veća od institucija koje na njega polažu pravo. Dok James Marsh u svom filmu "The King" spaja oca pastora i sina vojnika kako bi ih doveo do krvavog ubilačkog finala komentirajući djelovanje dviju ključnih poluga američkog društva – vojske i religije, Hribar iz sraza istih komponenata u hrvatskom društvu nudi optimistički finale kao legitiman svjetonazorski izbor koji se, doduše, poklapa sa željama većinske publike, ali sasvim sigurno ne može se okarakterizirati kao puko dodvoravanje publici.

Umješno povezavši oporu melodramu s komedijom karaktera i običaja, isporučivši dostatnu količinu emocija i humora, s osloncem u sjajnom snimatelju i glumcima (otkriće je razigrana i slatka Jelena Lopatić, uobičajeno siguran je Ivo Gregurević, no film nose Zrinka Cvitešić koja iznova potvrđuje izniman dar, a nije suvišno reći da je usprkos oštroj konkurenciji suvereno zasjela na tron najerotičnijih hrvatskih glumica, te Leon Lučev, sjajan kao Stipan, a nešto manje uvjerljiv kao Ivica, no to je problem i scenarija koji potonjem liku nije dao mogućnost kompleksnije karakterizacije), Hrvoje Hribar napokon je uspio polučiti slikopisni proizvod koji zaslužuje puni respekt, njegov dosad jedini takav uz spomenuti TV dokumentarac "Bil jedon", koji je ipak, koliko god se pravili da ne diskriminiramo filmove po njihovoj rodnoj pripadnosti, marginalni rad u njegovu opusu (nije čak uvršten u autorovu filmografiju na IMDb-u). "Što je muškarac bez brkova?", kao što je rečeno u ovom tekstu, nije film bez mana i Hribar još ima dosta prostora za napredovanje, no i za samog autora i za hrvatsku kinematografiju svojim izrazito solidnim, gotovo vrlo dobrim kvalitativnim dometima te izvanrednim gledateljskim odjekom (smiješi mu se 60-70 tisuća posjetitelja, možda i više, što je u današnje doba za jedan hrvatski film spektakularan rezultat) predstavlja važan, u čisto gledateljskom smislu i kapitalan prilog aktualnom preporodu nacionalne kinematografije.

Što je muškarac bez brkova?, hrv. humor. melodrama, 2005. R: Hrvoje Hribar GL: Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Ivo Gregurević, Jelena Lopatić

ocjena: 3 i pol zvjezdice

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika