Hrvatski građani odlučuju, umjesto s puškom na ramenu, vrijeme provesti i s djecom u dječjim vrtićima, kao 25-godišnji Ante Mihić koji je civilnu vojnu službu odradio u dječjem vrtiću u Hrvatskom LeskovcuPrema najnovijim podacima Ministarstva obrane od ukupno 30.000 vojnih obveznika, koji svake godine moraju proći postupak novačenja, svaki treći odlučuje se za civilno služenje vojnog roka, približno 10.000 vojnih obveznika nesposobno je za vojskua, a preostalih 10.000 odlazi na civilno služenje vojnog roka. Da apsurd bude veći, vojni obveznici pripadnici srpske manjinske zajednice u daleko većem broju od vojnih obveznika hrvatske nacionalnosti odlaze u hrvatske vojne postrojbe i tamo služe vojni rok, doznao je Nacional iz izvora u hrvatskom Ministarstvu obrane.

Po broju odlazaka na služenje civilnog vojnog roka prednjače hrvatski vojni obveznici iz Pazina, Rijeke, Dubrovnika i Zagreba. Od ukupno 1129 vojnih obveznika za 2005. u Pazinu 735 odlučilo se za civilno služenje vojnog roka, čak 65,99 posto. U Rijeci taj broj iznosi 67,62, u Zagrebu 56,22 a u Dubrovniku 54,95 posto. Mjesta gdje hrvatski mladići rado idu u vojnike uglavnom su na ratom stradalim područjima: Sisak, Gospić, Vukovar, Slavonski Brod, Požega, Bjelovar. Civilno služenje vojnog roka već je godinama apsolutni hit među hrvatskim vojnim obveznicima.

Trend odlaska hrvatskih novaka na civilno služenje vojnog roka poprimio je dramatične razmjere, a na to je upozorio i ministar obrane Berislav Rončević u nedavnom obraćanju Vladi. Nakon duljeg vremena nesuglasica i napetosti između ministra obrane i načelnika Glavnog stožera HV-a obojica su se našli na istovjetnim stajalištima baš u pitanju ispunjavanja vojne obveze i kritiziranja Povjerenstva za civilno služenje u sklopu Ministarstva rada i socijalne skrbi. Problematika vojne obveze u drugi je plana bacila sve probleme u oružanim snagama. Visoki časnici unutar Glavnog stožera ogorčeni su na rad Povjerenstva koje odlučuje o primanju novaka na civilno služenje vojnog roka. Godišnje potrebe hrvatskih oružanih snaga iznose 16.000 novaka, ali već godinama na vojnu obuku dolazi 40 posto manji godišnji kontingent. Osim problema s civilnim služenjem vojnog roka, u oružanim snagama suočavaju se i sa zabrinjavajućim trendom zdravstvene nesposobnosti vojnih obveznika. Mladići koji bi s 18 godina trebali biti u naponu snage, potpuno zdravi i sposobni za osnovne vojničke dužnosti proglašavaju se nesposobnima, i to uglavnom zbog lošeg vida, sluha, zanemarivanja zubne higijene.

Neki pate od kroničnih bolesti koje su dosad pogađale populaciju iznad 35 godina. Sve u svemu, ministar Rončević pokušava inicijativom za promjenama nekih zakona spasiti što se spasiti da kako bi borbena spremnost Hrvatske vojske ostala barem u minimalnim potrebnim okvirima za nesmetano funkcioniranje obrambenog sustava. Prije svega, u suradnji s Glavnim stožerom MORH će pokušati utjecati na Vladu i predsjednika da promjene neke navike u radu Povjerenstva koje odlučuje o primanju vojnih obveznika na civilno služenje vojnog roka. To se odnosi na tzv. prigovor savjesti koji se prošlih godina iskorištavao za sve i svašta.

Na Zapadu je prigovor savjesti posve opravdan samo ako je vojnom pripadniku vjeroispovijest izričito zabranjuje da se služi oružjem, ako je homoseksualac ili pacifist. Ali to se mora dokazati provjerom životnih sklonosti obveznika, razgovorom s njegovim prijateljima, rodbinom, pedagozima i psiholozima. U Hrvatskoj se događa da Povjerenstvo u sklopu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi odobrava služenje civilnog vojnog roka zbog prigovora savjesti vojnim obveznicima koji su aktivni članovi lovačkih društava ili kod kuće imaju registrirana dva pištolja. S druge strane, nedvojbeno su neki skandali, neprofesionalnost unutar oružanih snaga, maltretiranje i ponižavanje ročnika pridonijeli osipanju interesa za služenje vojnog roka u oružanim snagama.

Osim toga, oružane snage, ograničene svojim proračunom, nisu uspjele osmisliti kvalitetne i zanimljive programe obuke za ročnike. Poziva na vojne vježbe sjećaju se samo roditelji sadašnjih ročnika dok su bili u JNA, sada se tijekom služenja vojnog roka ispali jedan okvir streljiva, a sve ostalo svodi se na komunalne djelatnosti i pomoć mladića u odorama u čišćenju snijega na nogometnim terenima, na čuvanje straže pred objektima koji nemaju nikakvu vrijednost, psihološki dril nadređenih je li krevet dobro namješten ili zahod očišćen. Neupitno je da su i razvoj civilnog društva u Hrvatskoj i aktivnosti brojnih nevladinih udruga i nekih političara utjecali na svijest vojnih obveznika koji se odlučuju na civilno služenje vojnog roka. Oni koji odu u vojsku imaju dva mjeseca obuke, a ostalo vrijeme (četiri mjeseca), gube razum sjedeći u vojarnama. Sve je očitije kako hrvatska mladež smatra da je korisnija u civilnom sektoru nego u vojnom, što je suprotno uvriježenom mišljenju da u Hrvatskoj još vlada kult oružja.

Naprotiv, unatoč mišljenju kako su hrvatski građani naoružani do zuba, što bi trebalo značiti da je hrvatska nacija militarizirana, mladi ljudi sve češće odbijaju nositi oružje. Davor Funduk civilnu je vojnu službu odradio u Ministarstvu pravosuđa: "Premda neki smatraju da je služenje civilnog vojnog roka samo odrađivanje obveze gdje se sve može dogovoriti, iz vlastitog iskustva mogu reći da sam osam mjeseci ozbiljno obavljao sve svoje dužnosti. Prvih mjesec dana arhivirao sam dokumente i obavljao poslove vezane uz arhivu, dok sam preostalih sedam mjeseci u pisarnici bio zadužen za zaprimanje poštanskih pošiljki. Za takav način služenja odlučio sam se jer se protivim nošenju oružja i jer sam protiv svakog oblika nasilja i agresije. Služenje mi je bilo zanimljivo i imao sam raznih pozitivnih, ponekad i negativnih iskustava, ali, sve u svemu, zadovoljan sam ovakvim načinom služenja vojnog roka.

Hrvatski građani odlučuju, umjesto s puškom na ramenu, vrijeme provesti i s djecom u dječjim vrtićima, kao 25-godišnji Ante Mihić koji je civilnu vojnu službu odradio u dječjem vrtiću u Hrvatskom Leskovcu: "Služenje civilne vojne službe izabrao sam jer se protivim nošenju oružja i smatram da sam ovako imao više mogućnosti da uz služenje roka obavljam i svoje svakodnevne dužnosti. Službu sam obavljao svakog dana u Dječjem vrtiću Hrvatski Leskovac u kojem su mi svi izlazili ususret te mi omogućili da služenje civilne službe obavljam po dogovoru.

U vrtiću sam obavljao razne poslove, od bojenja ograde i dvorane do čišćenja snijega, skupljanja lišća i pomoći odgajateljicama pri organiziranju priredaba i domjenaka. Nijednog trenutka nisam požalio zbog svog odabira jer sam stekao novo iskustvo, a još smatram da bi se svi koji se protive nošenju oružja zbog vjerskih ili moralnih razloga trebali odlučiti za civilno služenje vojnog roka jer će tako biti korisniji za društvo." Civilno služenje vojnog roka pružilo je i niz pogodnosti osobama koje su već bile zaposlene da ne izgube posao, apsolventima na fakultetima da tijekom civilnog vojnog roka diplomiraju. Željko Šustra, 24-godišnji Zagrepčanin, priznaje da mu je civilno služenje vojnog roka pomoglo da završi Ekonomski fakultet: "Kako još nisam bio završio fakultet, smatrao sam da ću uz služenje civilne vojne službe imati više vremena za svoje obveze i to je bio glavni razlog zašto sam odabrao ovaj način služenja vojnog roka. Civilnu službu obavljao sam na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Iako sam morao dolaziti tamo svaki dan i ondje provoditi osam sati, ostalo mi je vremena za učenje i fakultetske obveze. Slobodni vikendi omogućili su mi da se pripremam za ispite te sam slobodno vrijeme provodio s prijateljima i obitelji.

Veći dio civilne vojne službe radio sam uredske poslove, poput razvrstavanja spisa, rada u arhivi i pisarnici te sam pomagao pri selidbi uredskog namještaja. Iako je civilni rok trajao dva mjeseca dulje od vojne službe, zadovoljan sam svojim izborom i opet bih birao takvo služenja vojnog roka." Jedan od onih koji su odabrali civilno služenje vojnog roka je i glavni urednik ZG Newsa Saša Stajčić: "Civilnu vojnu službu služio sam u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Zagrebu. Na to sam se odlučio jer sam vidio i čuo kakva su negativna iskustva imali moji prijatelji koji su služili vojsku. Svaki dan sam bio u civilnoj vojnoj službi od 8 do 16 sati, a velika prednost takvog služenja su slobodni vikendi i mogućnost godišnjeg odmora. Obavljao sam razne poslove, odlazio u Zavod za platni promet, prevozio korisnike i djelatnike doma te obavljao razne druge poslove. Zadovoljan sam svojim izborom jer je u civilnoj službi potpuno drukčiji i humaniji pristup nadređenih prema ročniku nego u vojsci. Vjerujem da sam služenjem civilne vojne službe puno više pridonio društvu nego što bi to bilo u vojsci."

Sudeći po svemu rečenom, potpuno ukidanje vojne obveze samo je pitanje vremena. Zahtjevi za civilnim služenjem vojnog roka iz godine u godinu rastu i vrlo vjerojatno bilo kakva intervencija iz MORH-a ili Vlade da se ograniči takav rast izazvala bi kontraefekt, dodatni otpor mladih generacija. Tako nije samo u Hrvatskoj nego i u drugim zemljama na području bivše Jugoslavije. MORH će sigurno do 2009. ukinuti vojni rok, uspostavit će se model dragovoljnog služenja u postrojbama gdje se godišnje predviđa primitak 2000 takvih dragovoljaca, uključujući i žene. Svi koji to žele nakon dragovoljnog služenja vojnog roka moći će nastaviti profesionalnu karijeru u oružanim snagama na ugovor od tri godine, s mogućnošću produljenja na još pet godina. Nakon toga profesionalni vojnik morat će napustiti oružane snage i posvetit se civilnom životu, što znači da vojska neće biti ustanova za socijalno zbrinjavanje. Očekuje se da bi se nakon potpunog ukidanja vojnog roka 2009. u profesionalnu vojnu službu godišnje primalo između 800 i 900 vojnika, a upravo oni koji dragovoljno odsluže vojni rok imali bi prednost za sklapanje profesionalnog ugovora.