Vlatku Markoviću Orden je u Zagrebu osobno uručio Michel Platini, najbolji francuski nogometaš svih vremena i Markovićev suradnik iz UEFA-e"Ja sam poput tenka s gusjenicama, kuda god prođem, ostavim trag", tako je Vlatko Marković (68), predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza, opisao svoje igračko, trenersko i predsjedničko djelovanje. U jednom dijelu svoje karijere, u drugoj polovici sedamdesetih, svoj je trag ostavio radeći kao trener u Francuskoj, te je zbog toga prošlog tjedna dobio Nacionalni orden za zasluge (L'Ordre National du Mérite) francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca. Orden mu je u Zagrebu osobno uručio Michel Platini, najbolji francuski nogometaš svih vremena i Markovićev suradnik iz UEFA-e.

Vlatko Marković već je sedam godina predsjednik HNS-a i u to vrijeme Savez je financijski postao vrlo stabilan, te se ističe kako Marković i te kako zna s novcem. Reprezentacija Hrvatske i dalje, osim na Europskom prvenstvu 2000., stalno nastupa na svjetskom i europskom prvenstvu, a Hrvatska je zajedno s Mađarskom ozbiljan kandidat da postane domaćin Europskog prvenstva u nogometu 2012. godine. Marković je jako utjecajan u UEFA-i i FIFA-i, čelnoj svjetskoj i europskoj nogometnoj organizaciji. S druge strane, njegovi neistomišljenici smatraju da na štetu svih tih uspjeha trpe domaći klubovi i domaće prvenstvo koje je sve slabije, a kvaliteta nogometa je sve niža. Marković, bivši igrač Dinama, jugoslavenski reprezentativac i trener Dinama te, kratkotrajno, hrvatske reprezentacije, sve to odbacuje stalno tvrdeći kako je u pitanju borba za vlast.

NACIONAL: Kako to da vam je upravo Michel Platini uručio orden francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca? Očito je da vaši odnosi s Platinijem nisu samo poslovno bliski zbog vaše suradnje u UEFA-i.

- Platini je kao 17-godišnjak iz Nancyja došao u St. Etienne i odmah postao glavni igrač. Ja sam tada bio trener Nice koja se borila za prvo mjesto kao i St. Etienne. Kada treba onemogućiti protivničkog najboljeg igrača, svaki trener koristi za taj posao svog najslabijeg igrača. U klubu je bio momak koji se zvao Capadona, koji je jako loše igrao, ali je bio specijalist za "flastere". U prvenstvenim utakmicama između Nice i St. Etiennea Platini gotovo nije dirnuo loptu. Jednom se dogodilo da je, pred mojom klupom, Capadona uklizao Platiniju, nakon čega je Platini došao do mene i rekao: "Gospodine Markoviću, molio bih vas da sljedeći put ne stavljate Capadonu u moju blizinu." Ja sam se na to nasmijao i rekao: "Gospodine Platini, nikada vam to više neću učiniti." Tako je i bilo. Na jednom od naših idućih utakmica St. Etienne nas je pobijedio, Platini je igrao odlično i rekao mi: "Eto vidite, ovako bismo trebali igrati sve utakmice", na što sam mu rekao: "Vratit ću ti ja Capadonu." Tako smo se zbližili.

NACIONAL: Zbog kojih ste zasluga dobili ovaj orden?

- Francuski predsjednik Jacques Chirac osobno je zatražio od Platinija da mi uruči orden jer je gradonačelnik Nice, dok sam bio trener Nice, bio veliki prijatelj sa Chiracom, tada francuskim premijerom. Kada sam 1974. došao u Francusku za trenera, išli smo na put u Pariz, igrali smo protiv PSG-a, i vidio sam da umjesto 16 igrača na put ide 12. Pitao sam pomoćnog trenera je li normalan, na što mi je on odgovorio "pa samo 12 igrača ide na put". Mlad, nadobudan i nepažljiv, kakav sam bio, napravio sam gužvu preko novina, nakon čega su predsjednici klubova na internom sastanku rekli kako su znali da će strani trener, kada dođe, prouzročiti probleme i uvoditi novotarije koje će njih koštati. Kada bi se golman ozlijedio, igrač bi stao na gol, možete li vi to zamisliti? Oni su računali koliko mogu uštedjeti na troškovima prijevoza s četiri igrača manje. Glavi urednik France Footballa želio je razgovarati sa mnom zbog tih novosti, a ja sam mu rekao da to nije nikakva novost nego da se tako to radi u cijelom svijetu. Bio sam prvi strani trener u Francuskoj koji je imao priznatu diplomu za rad u toj zemlji. No tamo je sindikat trenera i igrača zakon i ja sam imao problema. Na čelu sindikata je i dandanas Guy Roux, bivši trener Auxerrea, koji je bio protiv stranaca u francuskom nogometu. On je govorio da će oni stvarati probleme. No imao sam sreću da je tada u Francusku za trenera došao Stefan Kovacs, Mađar koji je bio trener Ajaxa, i koji je stao na moju stranu. Podržao me trener Michael Hidalgo, moj veliki prijatelj, uz njega i tehnički direktor francuskog saveza, i taj je moj prijedlog prošao. Mi smo ujedno bili inicijatori osnivanja centra za obuku mladih. Već u prvoj godini u prvoj francuskoj ligi klubovi su morali imati u svom centru hotel B kategorije, pet-šest igrališta za trening i veliku selekciju djece koja se temeljila na brzinskoj izdržljivosti i tjelesnoj snazi. U tim centrima radilo se neprekidno, školski profesori dolazili su u centar kako bi djeca, koja ga nisu smjela napuštati, završila školu, sve do velike mature. Njihovi roditelji bili su vrlo zadovoljni. Koliko je to bilo rigorozno pokazuje i podatak da su se u svim centrima svjetla isključivala i vrata zatvarala u 22 sata. Ako bi i jedan klinac, koji je imao izlaz u grad do 22 sata, zakasnio samo minutu, on nije mogao ući, bio je izbačen iz centra i ni jedan centar u Francuskoj više ga nije smio primiti, tako da je bio izgubljen za nogomet. To smo radili jer je u Francuskoj najveći problem bila disciplina, u privatnom životu, na treningu, na pripremi za utakmicu i u igri. Kada sam došao za trenera u Francusku, vidio sam da su francuski igrači zaljubljenici u loptu i čim je neki igrač dobije, on mora prijeći nekoliko igrača. Moj centarhalf je u Nici u vlastitom šesnaestercu morao predriblati dva-tri igrača, to mi je oduzelo pet godina života. Kovacs je to promijenio kada je postao izbornik Francuske.

NACIONAL: Kolika je za same Francuze važnost tog ordena?

- Niti jedan trener, pogotovo inozemni, nije dobio taj orden. To je korak do Legije časti koju ću ja, nema sumnje, dobiti za nekoliko godina, ako budem živ.
NACIONAL: Tada više nećete biti predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza jer ste najavili da odlazite krajem godine, kada Hrvatska, zajedno s Mađarskom, dobije organizaciju Europskog prvenstva 2012. godine. Koliko je čvrsta vaša odluka?
- Rekao sam to u šali, što ne znači da to ne može biti zbilja. Imam 69 godina pa polako umor radi svoje, kao i ritam mog života odnosno ritam koji je nametnut Savezu. Meni nije bilo teško. Da se ne hvalim, ja sam marljiv čovjek. Nije mi problem sjesti u automobil i otići na Kamčatku ako je to bitno za Savez. Piloti ne prelaze toliko milja koliko ja prelazim tijekom letova avionom. Svaki novinar me pita kada ću otići jer pojedini nogometni nikogovići i mediokriteti vrlo bi rado sjeli u moj stolac jer u svom poslu nisu ništa napravili. Ja sam sve napravio u svom poslu, i kao igrač i kao trener i kao predsjednik HNS-a. Oni bi Savez rado vodili sa strane pa da se o njima često piše u novinama, a ja ne dajem često intervjue i nema me na televiziji. U jednom sam trenutku rekao da bih se, ako dobijemo organizaciju Europskog prvenstva, vrlo rado povukao. Gledajući na godine, možda bi bilo pametno da ovih još nekoliko godina proživim normalnije nego što ih sada živim. Zanimljivo je da mi to pitanje postavljaju od prvog dana jer su u Savezu navikli sjediti ljudi kojima je to uzgredna stvar, a meni je ovo sve u životu. Nitko nije ni mislio da ću ovdje biti osam godina, i to prilično uspješno. Svi su mislili da na ovo mjesto mora doći nekakav prodavač folova kako bi od toga u svom poslu imao velike koristi.

NACIONAL: Kako ste ostvarili veliki utjecaj u inozemstvu, u UEFA-i, jer su tijekom prvog kruga glasovanja o domaćinu Europskog prvenstva predstavnici Turske i Grčke rekli kako nisu znali da ste tako utjecajni i uspješni u lobiranju?

- Ja sam već treću godinu predsjednik UEFA-ine Tehničke komisije, najvažnije komisije za razvoj nogometa. Šef sam bivšim nogometnim zvijezdama Platiniju, Facchetiju, Simmonsenu, češkom izborniku Venglošu, a da je netko drugi njihov šef, to bi se objavilo na sva zvona. Ja to smatram nečim normalnim jer nikada nisam bio pohlepan. S druge strane, iz bogate sam obitelji, ali jako dobar radnik. Nikada u životu nisam nikome ništa loše napravio. Bio sam 15 godina instruktor FIFA-e a da to nisam nigdje trubio. Sa Seppom Blatterom, predsjednikom FIFA-e, prijatelj sam 40 godina. On je svojedobno meni bio "mali od kužine", kada bih prolazio kroz Zürich, Blatter bi mi nosio torbe da ih zamijenim jer sam odmah putovao dalje. Dakle, ja svoj status nisam sagradio jučer, u FIFA-i sam 38 godina a u UEFA-i 12. Može se reći da ja nisam gradio svoj utjecaj, nego sam ga imao otprije. Osim Platinija i još dvojice-trojice, jedan sam od rijetkih bivših nogometaša tamo. Sve ostalo po izvršnim odborima je kao i kod nas, veze i meze.

NACIONAL: Izjavili ste da smo favoriti za dobivanje Europskog prvenstva, bez obzira na Italiju kao konkurenta.

- Nema govora, mi ćemo pobijediti, za mene je to završena priča. Nakon izjave predsjednika UEFA-e Lennarta Johanssona da je došlo vrijeme za male zemlje, da se na ovim prostorima nikada ništa značajno nije dogodilo, da su HNS i reprezentacija stalno među 20 najvažnijih na svijetu, nema šanse da ne dobijemo domaćinstvo. Naš utjecaj je velik jer smo nastojali omasoviti svoju prisutnost u svim dijelovima Europe. Osim što sam predsjednik Tehničke komisije FIFA-e, član sam peteročlane financijske komisije. Šeik Al-Hamman iz Katara je predsjednik, Platini i ja smo jedini iz Europe, a tu su još predstavnici Bahama i Argentine. Mi odlučujemo tko će dobiti novac, a do sada smo podijelili 240 milijuna dolara.

NACIONAL: Iako vas svi hvale zbog inozemnog utjecaja, reprezentacije i financijske stabilnosti Saveza, prigovaraju vam da su prva hrvatska liga i njezini klubovi sve slabiji.

- To je jedan od najvažnijih prigovora. Dok se ne donese zakon o sportu i ne riješi pitanje prodaje igrača, hrvatska liga imat će problema. Ti prigovori su samo kulise za ono što se događa. Mladi igrači kod nas nemaju prikladne uvjete rada. Da o klupskim financijama i ne govorimo. Rekao sam ministru Primorcu da se slovački predsjednik Gašparović, na inicijativu predsjednika slovačkog nogometnog saveza, sastao s trenerima mlađih kategorija. Rekli su mu da je stvar u tome što su, kao i kod nas, treneri nižih kategorija katastrofalno plaćeni. Problem je što zbog siromaštva ne možemo plaćati trenere pa oni odlaze raditi druge poslove. Gašparović je to promijenio, treneri mlađih kategorija plaćeni su gotovo kao treneri prvih momčadi, a susjedi Česi su im bili primjer jer oni rade genijalno.

NACIONAL: Nitko nema ništa protiv da vaš nasljednik u HNS-u bude Zvonimir Boban. Međutim, kako komentirate Šukerove tvrdnje da on nikada ne bi ušao u HNS jer bi se morao više baviti borbom za održavanje vlasti nego nogometom? Tu su i prigovori da bi bivši reprezentativci iz 1998. trebali biti više uključeni u HNS.

- Šuker je točno rekao. U HNS-u iz te generacije rade Bilić, Asanović i golman Mrmić, a od prijašnjih generacija igrača rade Kranjčar, Novoselac i ja. U Savez se ne dolazi po imenu nego po poslu. Što se tiče Šukerove izjave, u HNS-u je pitanje posluje li se financijski na pravi način. Nakon toga je sve lako raditi.

NACIONAL: Je li vam financijska neovisnost HNS-a omogućila da se na vas i Savez politički ne može utjecati? Do vašeg izbora na mjesto predsjednika HNS-a politička vlast je određivala predsjednika HNS-a.

- U ona vremena bila je tradicija da u Savezu sjede ljudi iz komiteta, veliki ljudi iz grada Zagreba ili netko koga je komitet odredio. Situacija se promijenila stvaranjem Hrvatske.

NACIONAL: Nećete mi valjda reći da bi Đuro Brodarac, pa i Nadan Vidošević i Branko Mikša, bili predsjednici HNS-a da nisu bili u HDZ-u.

- Dobro ste rekli, ali oni su bili odlični predsjednici. U HNS-u je bilo folera i radnika. Radnici su iza sebe ostavljali sve čisto, a prodavači magle uvijek su bili prodavači magle.

NACIONAL: Hvalite Mikšu iako ste bili s njim u sukobu kada ste 1998. postali predsjednik HNS-a.

- Za taj incident se ne zna. Pod utjecajem nogometnih mediokriteta, Mikša je na određivanje redoslijeda utakmica za kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2000. u Skoplje poveo Duška Grabovca, koji misli da lopta skače jer je žaba u njoj, pokojnog novinara Darka Tironija i ljude koji s nogometom nemaju veze osim što su u HNS-u. Nije poveo jednog koji je za sve njih magistar magistara, a to je moja malenkost. Uvjeren sam da Mikša nije kriv za to, prijatelji smo već 30 godina. Ja sam oduvijek bio slobodan čovjek jer sam bio materijalno osiguran i na mene se nije moglo i ne može utjecati. Dolazim iz ugostiteljsko-trgovačke obitelji i još kao igrač Dinama zarađivao sam kao svi ostali igrači zajedno. Da se vratim na sastanak u Skoplju, oni su se natezali dva dana. Kada sam ja poveo svoje suradnike na Maltu gdje se dogovarao raspored utakmica za Svjetsko prvenstvo 2006., sve se završilo za sat vremena. Moj vrli prijatelj Dražan Jerković pričao je bajke o tome kako je Miljan Miljanić za pola dana dogovorio raspored utakmica Jugoslavije u kvalifikacijama za SP u Italiji 1990., a kada mi na Malti završimo sastanak za 45 minuta, i to onako kako nama odgovara, onda je to normalna stvar.

NACIONAL: Je li financijska neovisnost razlog zbog kojeg se niste dugo zadržavali kao trener, primjerice u Dinamu?

- Nisam ni iz jednog kluba otjeran, jedini sam trener koji je iz Standarda iz Liègea otišao svojom voljom. Sâm sam otišao iz Dinama. Ni jedan trener u povijesti Dinama nije osvojio 54 boda u prvenstvu Jugoslavije, ali ipak nismo bili prvaci. Bila je to sezona 1979. - 1980., tada smo osvojili kup. Jedan sam od rijetkih trenera koji je u finalu kupa u Beogradu pobijedio Crvenu zvezdu. Jedini sam trener koji je s jugoslavenskom reprezentacijom do 23 godine bio prvak Europe, tada su igrali Rukljač, Močibob i drugi. Nakon toga sam otišao u inozemstvo, što me spasilo jer bih u suprotnom sad životario kao mnogi moji kolege. Jedini sam trener koji po odlasku iz kluba nikome nije ništa naplatio. I svaki put sam se vratio u taj klub. Koji trener to može?

NACIONAL: Kada ste 1993. postali izbornik hrvatske reprezentacije, jeste li očekivali da ćete je voditi dulje od samo jedne utakmice?

- U šali kažem da sam najuspješniji hrvatski izbornik jer nisam izgubio ni jednu utakmicu. Vodio sam reprezentaciju samo jednu utakmicu, protiv Ukrajine, i pobijedio. Godine 1990. vratio sam se u Hrvatsku na izričit poziv predsjednika Tuđmana s kojim sam bio prijatelj. On je za sva vremena ostao prvi, on je napravio državu u balkanskom kotlu. Tada su po mene u Beč došli Jure Klarić, koji je dao novac da se organizira utakmica Hrvatska - SAD, i Antun Vrdoljak. Raskinuo sam ugovor s Rapidom iz Beča koji je vrijedio milijune a da nisam uzeo ništa. Od Dinama nikada nisam dobio ništa. Kada sam se 1990. vratio u Dinamo za trenera, klub je bio na 16. mjestu prve lige Jugoslavije nakon čega nismo izgubili 21 utakmicu.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni svojom igračkom karijerom s obzirom na to da ste bili reprezentativac Jugoslavije 1962. na SP-u u Čileu.

- Bio sam reprezentativac Jugoslavije iako je moj otac 1945. bio u zatvoru. Bio sam jako zadovoljan karijerom. Imam isječak iz tadašnjih novina koje su prenijele tvrdnje iz talijanske Gazzette o "malo poznatom centarhalfu Markoviću koji je postao jedan od najboljih igrača prvenstva i koji se isticao robusnošću, visinom i preciznošću te je svojom igrom slomio i njemačku upornost".

NACIONAL: Na tom ste prvenstvu bili i tragičar jer ste na utakmici za treće mjesto u zadnjoj minuti postigli autogol kojim je Čile pobijedio Jugoslaviju.

- U četvrtfinalu je Jugoslavija pobijedila Njemačku sa 1:0. Čile je pobijedio Rusiju i u polufinalu su igrali Čile i Brazil u Valparaisu te Češka i Jugoslavija u Santiagu. U dogovoru tadašnjih vlasti Čilea i maršalata, ne mogu reći maršala Tita, zamijenila su se mjesta igranja utakmica kako bi Čile i Brazil igrali u Santiagu. Maršal Tito, koji nikada nije bio ni na jednoj utakmici, iz političkih se razloga složio s tim prijedlogom. Da smo mi igrali u Santiagu, pobijedili bismo Češku sa 4-5 golova. Trebali smo ih dobiti, ali je neshvatljivo što smo promašivali. Imali smo u prosjeku samo 23 godine, bili smo pobjednici Olimpijskih igara u Rimu 1960. kada su reprezentacije nastupale s najboljim momčadima a ne kao danas. To je generacija koja je na prvom Kupu nacija u Parizu bila druga, izgubili smo u finalu od Rusije; pobijedila je Njemačku nakon 30 godina i prvi put Mađarsku u Budimpešti. U momčadi su igrali Šoškić, Durković, Jusufi, Radaković, Marković, Vasović, Melić, Galić, Jerković, Šekularac i Skoblar. Brazilci su 1962. molili Boga da ne igraju protiv nas na SP-u, bili smo smješteni u istom hotelu. Izgubili smo od Češke, bili smo depresivni u utakmici za treće mjesto protiv Čilea i mene je lopta pogodila nakon šuta Sancheza, promijenila smjer i ušla u gol. Maršal Tito, koji se nije petljao u sport, tada se umiješao da bi se Allendeu uvukao u neku stvar, i mi smo izgubili od Češke. Nakon toga imao sam političkih problema. Reprezentativci su trebali ići u Beograd u Bijeli dvor na primanje zbog osvajanja četvrtog mjesta i ja, kakav jesam, rekao sam Matušu i Jerkoviću da neću ići. "Jebite se, ako ste pošteni, nećete ni vi ići", rekao sam i nas trojica nismo otišli na prijem. Nikada nas više nisu pozvali u reprezentaciju.

NACIONAL: Je li vam žao izjave iz 1999., kada je Dinamo postao prvak Hrvatske, a vi ste rekli da je prvak postala najhrvatskija i najkatoličkija momčad?

- Iskreno, nisam rekao to, nego nešto slično, pa se to okrenulo. Rekao sam tada da je i Bog pomogao Dinamu zbog svih problema koje je imao za vrijeme Jugoslavije. Ispalo je nešto na što ja nisam nikada reagirao. Da se razumijemo, ja nemam ništa ni protiv koga.