Zadnjih godinu i pol dana Deletis u bolnici St. Luke's Roosevelt u New Yorku razvija neurofiziologijsku metodu kojom se izbjegavaju teška oštećenja ili nenamjerne liječničke pogreške s trajnim posljedicama, poput oštećene leđne moždine i oduzetosti nogu i rukNeurofiziolog dr. Vedran Deletis (59) dvadesetak se godina u New Yorku vrlo uspješno bavi kliničkom neuroznanošću. Rodonačelnik je novih metoda intraoperacijske neurofiziologije koja sprječava oštećenja živčanog sustava za vrijeme neurokirurških ili ortopedskih operacija. Predsjednik je Međunarodnog udruženja za intraoperacijsku neurofiziologiju, a s timom suradnika utemeljitelj je Instituta za neurologiju i neurokirurgiju u bolnici Beth Israel. Zadnjih godinu i pol dana Deletis u bolnici St. Luke's Roosevelt u New Yorku razvija neurofiziologijsku metodu kojom se izbjegavaju teška oštećenja ili nenamjerne liječničke pogreške s trajnim posljedicama, poput oštećene leđne moždine i oduzetosti nogu i ruku. Taj bivši sarajevski neurolog, koji je doktorat iz kliničke neurofiziologije izradio u Hustonu, živi u New Jerseyju, uz rijeku Hudson.

U sklopu projekta povratka vodećih hrvatskih znanstvenika i liječnika u Hrvatsku, koji provodi ministar znanosti i prosvjete Dragan Primorac, Deletis će u splitskoj Kliničkoj bolnici osnovati Centar za intraoperacijsku neurofiziologiju te postati profesor na splitskom Medicinskom fakultetu. On će u Split, u kojem je rođeno sve četvero njegove djece, jer je i supruga Vinka Splićanka, prenijeti i nove metode u liječenju Parkinsonove bolesti do kojih je došao surađujući s japanskim liječnicima. Deletis je rođen u Tuzli u hrvatskoj obitelji koja se u Bosnu i Hercegovinu doselila s otoka Hvara početkom 20. stoljeća. Zanimljivo je da Deletis voli korizmene napjeve i procesiju "Za križem" te je s muzikologom Nenadom Bachom promotor korizmenog pjevanja i pjevača s otoka Hvara po cijelom svijetu. U suradnji sa zagrebačkim biomedicinskim inženjerima Deletis razvija i usavršava CIMS (comprehensive intraoperative monitoring system), hrvatski intraoperacijski medicinski uređaj.
CIMS je uređaj, prvi takve vrste, koji će neurokiruzima služiti u prikupljanju svih signala iz tijela pacijenta i bilježiti sve faze tijekom složenih kirurških operacija kako bi se izbjegla oštećenja i trajni invaliditet. Tim zagrebačkih i splitskih biomedicinskih inženjera, koje vode Velimir Išgum i Jakša Maroević, već su dovršili CROSTIM; hrvatski medicinski stimulator koji će uskoro dobiti dozvolu za uporabu u EU.

NACIONAL: Kako biste jednostavno opisali čime se bavite?

- Neuroznanstvenik sam koji se bavi kliničkom neuroznanošću, dakle, praktičnom i izravnom primjenom neuroznanosti u liječenju pacijenata na klinici. To je disciplina kojoj sam posvetio zadnjih dvadeset godina života. Sve korake u napretku ove metodologije opisao sam u šezdesetak objavljenih znanstvenih radova, prikazima, predavanjima, kao i knjizi 'Neurofiziologija u neurokirurgiji', u izdanju Academic Pressa, čiji sam urednik, zajedno s kolegom Jayom Shilsom. Deset godina sam radio u Institutu za neurologiju i neurokirugiju bolnice Beth Israel u New Yorku, a kad je ona prodana, nas tristo zaposlenih je iz Instituta prešlo u bolnicu St. Luke's Roosevelt i nastavilo s istim poslom.

NACIONAL: Kad ste se počeli baviti intraoperacijskom neurofiziologijom?

- U New York sam stigao 1988. na New York University, na poziv kolege Wise Younga. Upravo tamo sam započeo rad na disciplini koja se zove intraoperacijska neurofiziologija. Intraoperacijska neurofiziologija se bavi sprječavanjem oštećenja živčanog sustava za vrijeme operacija. Njezine spoznaje vode kirurga i kazuju mu što ne treba raditi. Ako kirurg tijekom operacije napravi potez koji ugrožava živčano tkivo, zahvaljujući ovim upozorenjima može stati sa zahvatom i ne učiniti štetu na nekom važnom dijelu živčanog tkiva, ili mu kirurški pristupiti na drugi način. Ako, recimo, kirurg operira krvne žile, treba točno znati koju krvnu žilu može podvezati, koju uništiti, a koju ne smije.

NACIONAL: Gdje je vaša metoda intraoperacijske neurofiziologije doživjela najuspješniju primjenu?

- Najveće pomake i najvažnije uspjehe napravili smo kod operacija tumora i malformacija krvnih žila kralježničke moždine. Mi možemo točno reći do kojeg stupnja se tumor može izvaditi, kada se može izvaditi sasvim, a kada ne jer možemo predvidjeti ishod operacije. Gotovo u sto posto slučajeva možemo spriječiti najgori mogući popratni ishod takve operacije leđne moždine - a to su paraplegija, oduzetost donjih ekstremiteta ili kvadriplegija, oduzetost sva četiri ekstremiteta. Sve sam to s kolegama znanstveno dokumentirao u vodećim svjetskim medicinskim časopisima i u knjizi. Objavili smo znanstveni rad o iskustvima na stotinu operacija tumora kralježničke moždine u tijeku kojih nismo imali niti jedan slučaj paraplegije.

NACIONAL: Koliko je ova metoda prihvaćena u svijetu?

- U našem Institutu u New Yorku specijalizaciju i dugotrajnu obuku na intraoperacijskoj neurofiziologiji prošlo je 15 stručnjaka iz cijelog svijeta. Od Japana, preko Njemačke, Austrije, Švicarske, Brazila, do Italije, Slovenije, Španjolske, mreža ove primijenjene discipline počela je bujati, jer se u Rimu, Veroni, Londonu, Ljubljani, Barceloni, Sevilli, Luzernu, Frankfurtu i drugdje osnivaju jedinice za intraoperacijski monitoring. Sudjelovao sam 1991./92. u osnivanju hrvatskog embrija takve jedinice u Zagrebu, na Rebru kod profesora Jeličića. Profesor Joško Paladino je uspješno nastavio primjenu ove discipline, uz pomoć dr. Ive Ključara. Dvoje liječnika i jedan neurofiziološki tehničar s Rebra su kod mene specijalizirali i počeli raditi samostalno. Nadam se da ćemo u splitskoj bolnici osnovati jedinicu za intraoperacijski monitoring. To je jako praktična disciplina jer sprječava oštećenja koja neurokirurg, ortoped, ili vaskularni kirurg mogu nenamjerno izazvati, prije svih oduzetost ekstremiteta.

NACIONAL: Čime pratite i promatrate neurološke reakcije u tijelu pacijenta koje upozoravaju kirurge?

- Razvili smo cijeli sistem i u tijeku je izrada uređaja koji smo nazvali CIMS na kojem se može pratiti cijeli tijek operacije, sve te male struje i signale koje generira živčani sustav. Nadamo se da će to biti prvi hrvatski proizvod u kojem ćemo, zajedno sa slikom za vrijeme operacije i podacima koje ima anesteziolog, sve informacije skupiti na jedan DVD. Tako će na kraju operacije liječnici imati vjerodostojan zapis o tome što se točno dogodilo. Osim dokumentarnog i edukativnog, to ima značaj i kod sudskog vještačenja. Novi uređaj CIMS razvija se u suradnji New Yorka i Zagreba. Biomedicinski inženjeri na čelu s inženjerom Velimirom Išgumom, koji radi na Rebru i FER-u, već su završili 80 posto tog uređaja koji će biti značajan hrvatski znanstveni i izvozni proizvod. Njime će se moći koristiti svi svjetski kirurški centri, a hrvatske bolnice će ga dobiti na poklon.

NACIONAL: Zašto ste iz Sarajeva otišli u New York?

- Otišao sam iz Sarajeva, iz Kliničke bolnice Koševo, jer sam bio nezadovoljan životom i svojim profesionalnim statusom u bolnici. Dobio sam 1985. godine stipendiju "Vivian L. Smith" iz kliničke neurofiziologije na Baylor College of Medicine u Hustonu, u Texasu. Tamo sam radio godinu i pol, završio sam doktorat iz neurofiziologije, iako sam po specijalizaciji neurolog, i vratio se u Sarajevo pun entuzijazma, gdje sam doktorat i obranio. Ali kao Hrvat i katolik nisam mogao napredovati u struci. Usavršavao sam se u Švedskoj, u Uppsali, u Institutu za kliničku neurofiziologiju, bio sam u Queen Square Hospital u Londonu i završio dio kliničke neurofiziologije, u Varšavi na Neurološkoj klinici, u Pragu u Institutu za fiziologiju, kao i u Hustonu, na poziv profesora Milana Dimitrijevića. Tamo sam dobio potpuno novu viziju funkcije živčanog sustava. U Sarajevskoj bolnici sve to skupa nije značilo gotovo ništa.

NACIONAL: Što vas je natjeralo da napustite Sarajevo?

- Politički pritisak, protiv mene i mojeg kolege Dubravka Horvata. Skoro sam završio u zatvoru zbog gluposti. Osnovna organizacija SK je protiv mene napisala zapisnik od 17 stranica, izdala su mi zadnju opomenu, iako nikad nisam bio član Partije, jer nas nisu mogli isključiti. Razumio sam što to znači. Ljutilo ih je to što nisam htio postati član SK, iako su me dvaput pozivali. Kad mi se rodilo četvrto dijete, predstojnik Klinike, moj šef me pitao: "Dokle ćeš tako? Što ti misliš?" Tada se čaša prelila i odlučio sam emigrirati u Australiju. Dobio sam i ponudu da radim u Ibn Sina Hospital u Kuvajtu, preko dr. Jože Trontelja iz Slovenije. Imao sam čak i avionsku kartu za Kuvajt. U zadnji trenutak sreo sam kolegu iz Hustona, ispričao sam kakvu su mi dileme i on me pozvao u New York.

NACIONAL: Kako se vaša obitelj našla u Tuzli, gdje ste se rodili, jer obitelj Deletis potječe s otoka Hvara?

- Moj djed po ocu bio je trgovac vinom iz Starog Grada, na otoku Hvaru, i on je 1910. godine odlučio ostati u Tuzli. Tu se rodio moj otac Ratimir, koji je u Tuzli bio sudac. Živ je i danas ima 95 godina. Odigrao je značajnu ulogu u spašavanju Židova i proglašen je Pravednikom među narodima. Meša Selimović ga spominje u "Sjećanjima" jer ga je moj otac spasio iz zatvora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iako nije bio komunist uništio je neki kompromitirajući partizanski materijal koji se našao kod velikog književnika. Oženio se djevojkom iz Starog Grada na Hvaru, mojom majkom Katjom, i tako sam se i ja rodio u Tuzli. Kasnije smo prešli u Sarajevo. Moja supruga Vinka, inženjerka elektrotehnike, je iz Splita, i sva su naša djeca rođena su u Splitu.

NACIONAL: Kad ste otišli u SAD i kamo ste najprije otišli?

- U odjel za anesteziologiju na New York University gdje smo razvili tehnologiju i metodologiju i napravili prekretnicu u sprječavanju oštećenja leđne moždine. Stvorili smo jedan od najboljih laboratorija u SAD-u. Nas se stotinu odvojilo sa sveučilišta i osnovalo u bolnici Beth Israel Institut za neurologiju i neurokirugiju. Bio sam u ekipi s Fredom Epsteinom, svjetski poznatim dječjim neurokirurgom, koji je doživio prometnu nesreću i više ne operira, kao i poznatim neuroradiologom Alexom Berensteinom. Tu smo počeli razvijati i usavršavati intraoperacijski monitoring te održavati svake dvije godine međunarodne skupove. Nadam se da ću međunarodni simpozij iz New Yorka prenijeti u Hrvatsku.

NACIONAL: U kojim se još prilikama, osim operacija na leđnoj moždini, primjenjuje intraoperacijski monitoring?

- Prilikom operacija krvnih žila vrata, tzv. karotidnih arterija, potom na svim operacijama tumora moždanog debla i mozga, kao i patološkim proširenjima krvnih žila mozga. Zatim ortopedske operacije skolioze, oboljenje sa iskrivljenjem kralježnice. Kriminal je takve operacije ne pratiti našom metodom monitoringa jer je vrijednost te metode dokazana. Ona se primjenjuje i za vrijeme plastičnih operacija lica ili perifernih živaca. Ali, ponajviše tijekom operacija na kralježničkoj moždini, operacije proširenja krvnih žila i operacije na kori mozga, koje zahtijevaju pristup blizu elokventnih područja. To su područja za govor, za produkciju ili razumijevanje govora. One apsolutno zahtijevaju primjenu intraoperacijske neurofiziologije zato što se oštećenja mozga u tim područjima, oštećenja govora i živaca, te klijenuti udova, mogu izbjeći timskim radom neurokirurga, anesteziologa i nas neurofiziologa.

NACIONAL: Koja su konkretna istraživanja i američka praksa bez kojih se ne bi moglo doći do razine na kojoj ste danas?

- Najveće uspjehe moj tim može zahvaliti starom profesoru, neurofiziologu Vaheu Amassianu, Armencu rođenom i školovanom u Engleskoj, koji je četrdeset godina proveo u SAD-u. On ima 87 godina i zadnji je živući klasični neurofiziolog, a s njim i danas blisko surađujem. Na osnovu njegovih eksperimenata sa životinjama, na živčanom sustavu koji upravlja mišićima udova, moj tim je te principe primijenio za vrijeme operacije na ljudima. Mogli smo točno predvidjeti ishod operacije. Čak i u operacijama u kojima se pacijent probudi oduzetih ekstremiteta, paraplegijom, mi točno možemo znati da će ta paraplegija biti prolazna. U puno slučajeva, je neurokirurg, prije nego li je probudio pacijenta, obično djecu, otišao njegovim roditeljima i kazao: "Dijete će biti oduzeto nekoliko dana i onda će se oporaviti!" I nikad u tome nismo pogriješili.

NACIONAL: Zašto ministar Primorac podržava vaš povratak u Hrvatsku?

- Nedavno su se otvorila vrata povratka vrhunskim hrvatskim znanstvenicima i liječnicima iz svijeta natrag u Hrvatsku, inicijativom ministra Primorca i prof. dr. Matka Marušića. Želi se stvoriti kritična masa stručnjaka, želi se realizirati priljev mozgova u Hrvatsku. Već se vratilo 12 cijenjenih znanstvenika. Ja sam kao trinaesti donio odluku vratiti se, a vidjet ćemo kako će se to provesti. Uvijek sam se želio vratiti, ali nije bilo mogućnosti da se to ostvari. Sad se prvi put stvaraju uvjeti da u Hrvatskoj radim ono što sam radio u New Yorku. Ministarstvo podupire proces, otvara radna mjesta, daje pomoć za opremu, osiguravaju i novake na koje se može prenijeti znanje. Vjerojatno ću se vratiti u Split, na Medicinski fakultet i Kliničku bolnicu Split. Bude li tako, Split će biti edukativni centar za intraoperacijsku neurofiziologiju, a metoda bi se trebala proširiti na sve naše neurokirurške centre. Ako hrvatski edukativni centar stvorimo u Splitu, ako proizvedemo CIMS, hrvatsku opremu, a nema razloga da je ne dovršimo, imat ćemo dio uvjeta poput onih u New Yorku. Kada Hrvatska uđe u EU, a to će se dogoditi unutar pet godina, mi ćemo imati razvijenu struku. Bit ćemo, ako ne bolji, onda isti kao Europa u tom području medicine.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s japanskim sveučilištem Nihon i kakva ćete japanska iskustva prenijeti u liječenju Parkinsonove bolesti?

- Grupa japanskih kirurga s tog sveučilišta je prvi put probudila pacijenta iz tzv. perzistentnog vegetativnog stanja, stanja oduzete svijesti, u kojem pacijent izgleda kao da je pri svijesti, ali u stvari nije. Otišao sam onamo pogledati kako to oni rade i doista smo u SAD-u uspjeli vratiti svijesti jednog pacijenta. Jednu od njihovih metoda u liječenju Parkinsonove bolesti pokušat ću dovesti u Hrvatsku, prvo u Split. Dr. Ivo Lušić, predstojnik Neurološke klinike Kliničke bolnice Split, dr. Marina Titlić i dr. Mario Tudor rade na tome da metodu kronične stimulacije motorne kore mozga u liječenju Parkinsonove bolesti počnemo primjenjivati u Hrvatskoj. To je nova metoda, primjenjuje se svega pet godina, ali nije tako invazivna. Kirurški ju je relativno jednostavno uraditi. Natjecat ćemo se na natječaju Ministarstva znanosti za primjenu te metode u Splitu, i nadam se da ćemo to moći učiniti prvom hrvatskom pacijentu. U Rimu su tu metodu primijenili na šest pacijenata, s jako dobrim rezultatima. Sudjelovao sam u radu tima u Rimu, svaki put dolazeći iz New Yorka.

NACIONAL: Gdje trenutačno živite?

- U New Jerseyju, na rijeci Hudson. Sa mnom su supruga Vinka i 24-godišnji sin Joško, trgovac dionicama na newyorškoj burzi. Tri kćeri su se udale i žive u New Yorku, Portlandu i Dubrovniku. Ideju o povratku u domovinu svojim ću primjerom približiti kolegama, Hrvatima po svijetu. Vjerujem da će i oni početi razmišljati o povratku.