Vedrana RudanJa sam osoba koja stalno ispunjava stranicu u novinama. Tko to čita? Kolumnisti su pretenciozni drkadžije koji su uvijek na strani pravde, istine i sirotinje. U Hrvatskoj branimo uvrijeđene, ponižene, Rome, stare Srbe koji nisu napustili Hrvatsku, stare Srbe povratnike, tamnopute žrtve bjeloputih skinheadsa, istinu, narod od korumpiranih političara, drogirane od dilera, prebijene od policije, pacijente od loših liječnika... Stalno smo na stražnjim nogama.

Kolumnist mora biti ljut, zajedljiv, ciničan, opak, najgori među najgorima ako želi, u borbi s ogromnom konkurencijom, skrenuti pažnju na svoj stupac. Kolumnist ili kolumnistica mora biti blizu "naroda", jebeš kolumnista, ili kolumnisticu, koji ne zna kako "narod" "diše". Među nama, pojma nemam kako "narod" "diše", a zato što sam "kolumnistica" mislim da nemam baš puno veze s "narodom". Policija me ne mlati, nisam ni Srpkinja ni Romkinja, struju sam preplatila. Čitam novine, gledam televiziju, ukratko, živim kao ostali kolumnisti...

Stara mi je u bolnici. To je kuća u kojoj leži "narod". Šest prastarih sardina u prevrućoj sobi, ni jedna ispod osamdeset, pokraj stolića zahod koji izgleda kao stolica, zato sam na njega sjela. Moja prijateljica doktorica mi je rekla, peri mamu da te doktori i sestre ne bi ogovarali. Istrljala sam joj tanki vrat alkoholom i kupila tri pidžame! Jesi li imala stolicu, pitala sam mamu. Starci stalno govore o "stolici", boji stolice, gustoći... Stvar je elementarne pristojnosti sa starcima govoriti o "stolici". Ne želim doživjeti stare dane! Ne želim postati biće kome će "stolica" biti jedina tema! Ne želim da mi šezdesetogodišnje dijete pere prastari vrat u strahu od doktora i sestara! Napisati kolumnu o strahu od starosti? Ili o doktorima koji su, navodno, jednoj Riječanki iz glave izvukli zdravo oko? Nisam baš toliko hrabra. Na što ću se obrušiti danas? Na Novi list! "Najugledniji moskovski kardiolozi već dvije godine prate zdravlje Slobodana Miloševića i pismeno su se obratili Haagu da mu se omogući boravak u specijaliziranoj zdravstvenoj ustanovi...." Miloševićev brat Borislav "rekao je našem dopisniku da se Slobodan dosta dugo žali na jake bolove i šum u glavi. Osim toga, ima visok krvni tlak i probleme sa srcem." Super! Urlat ću u svom papirnatom kutu! Miloševića poslati na liječenje tlaka u Moskvu?! A kad neki nadrkani Ivan u Hrvatskoj danas prikolje starca Jovana, onda je Hrvatska fašistička zemlja?! Ej! Zašto je nadrkani Ivan veći zločinac od Miloševića? Što ako i nadrkani Ivan ima visok tlak? Liječiti u Moskvi tlak Miloševiću?!

Ne. Nemoguće je potrošiti pet tisuća znakova na Miloševića. Ni ako mu dodaš Mladića koji Haagu maše iz Moskve. A kako je moguće da smo se godinama ispričavali što nismo zgrabili Gotovinu, a danas nam ne pada na pamet zatražiti od Haaga da potvrdi ili opovrgne vijest da balkanski krvnik može tlak liječiti samo u Moskvi?!

Milošević, Mladić... Takvi odvratni likovi mogli bi staru kolumnisticu doći glave. I ja imam visok tlak. Neka lakša, manje krvava tema... Možda, za promjenu, pozitivan primjer. Od nas, dežurnih drkadžija, uvijek se očekuje dernjava. Srcedrapateljni tekst bi, s vremena na vrijeme, mogao privući pogled više? A naći neki pozitivni primjer? Vidi, vidi... Na ekranu debeli, brundavi, vojni helikopter! Spušta sajlu! Diže tijela mrtvih planinara! Televizijski reporter svršava. Nekoliko heroja iz splitske Gorske službe spašavanja bauljalo je na minus 40 planinom koja se zove Sveto brdo da bi spasilo... Uzalud. Velebit je bio jači od sirotih planinara... Ne! Nemam dobro mišljenje o ljudima koji čekaju da se živa spusti na -15, da zapuše jeziv vjetar i da tek onda krenu na Sveto brdo okovano ledom. Neki od njih znaju sa sobom povesti i unuka?! A kad skuže da je vjetar prejak a minus predubok, očekuju pomoć od Gorske službe spašavanja?!

Svaki građanin ima pravo na samoubojstvo, ali, ako u zadnji čas odustane, po mome, morao bi, ako preživi on, ako ne, onda njegova rodbina, platiti spašavanje. Zašto desetak ljudi uvaljuje svoju glavu u torbu da bi spasilo luđake koji su mogli ostati doma? Moj pristup ovoj temi nije okej. Hrvatski ustav, to mi je rekao gospodin Prizmić, šef Gorske službe spašavanja, svakom hrvatskom građaninu garantira pravo na sigurnost i slobodno kretanje. I onima koji bauljaju ledenim planinama na minus pedeset. Spašavanje splitskih planinara, i to mi je rekao gospodin Prizmić, nije koštalo ništa. Ljudi iz Gorske službe spašavanja su volonteri, vojni helikopter ionako mora letjeti, sat leta 1500 eura, bolje da letom spašava planinare nego da na vojnom poligonu premješta betonsku kocku s točke A na točku B. U nekim je zemljama ipak zakonom regulirano kako naplatiti spašavanje od ljudi koji jurišaju na ledene planine. Uskoro će biti i kod nas. Možda će tada vojni helikopter prevoziti samo nemoćne koji svoju nesreću nisu sami izazvali... Ne, ne, ne! Blijeda tema, nikakav naboj!

Živim u Primorju, ovdje su zimski dani sunčani, more je tamnomodro, zrak ugodno grize, nebo je blistavo. Kako je danas krasan dan! U meni nema ni ljutnje ni bijesa. Sve nepravde ovoga svijeta pojeli su mladi galebovi. Gledam ih kako se igraju. Još nisu ni bijeli, ni debeli, ni veliki i ne kljucaju crknute golubove. Lete. Lete. Ne volim nepoznate ljude, ni fizičku bliskost, ljude tapšem i grlim samo na pogrebu ili u bolničkom parku. Ali danas, danas, da priđete mom stolu, sjedim u onom obnovljenom hotelu pokraj mora, s Elom pijem kavu, da priđete mom stolu, pogladila bih vas po licu. To je jeziv osjećaj kad si biće koje živi od pisanja kolumni.