Srećko JurdanaZa svetoga Ivana, svetoga Martina, svetoga Nikolu, svetoga Petra i svetoga Stjepana potpisnik ovih redaka nije odlazio nikamo iz Zagreba, grada u kojem - uz zanemarive prekide - boravi otkad je (u rodilištu bolnice Sestre milosrdnice) prvi put osjetio toplinu hrvatskoga sunca, ali zato je za svetoga Vinka odlučio, samo televizijskim duhom doduše, otputovati sa Stipom Mesićem na proslavu tjeranja vinskih mušica i obrezivanja vinskih grančica. Vincekovo* je praznik koji se ne propušta, tim više što u Hrvatskoj sličnih ima toliko malo da nacija iznurena neprekidnim radom naprosto vapi za povodom da nešto u miru popije.

Predsjednik je, kako je u Dnevniku prikazano, Vincekovo proveo na selu kod jednog od svojih brojnih prijatelja vinara, i tamo je u opuštenoj ladanjskoj atmosferi obavijestio javnost da se u MORH-u događa kriminal. Za točnu definiciju tog kriminala promatrač koji se oslanja na službene izvore mora, međutim, raspolagati dozom ekstrasensnih sposobnosti, u čemu će mu Vincekovo nesumnjivo pomoći. Netko - sveti Antun Padovanski pouzdano zna tko, da i ne spominjemo svetu Željku Antunović - natovario je prije nekoliko godina u MORH-ovu skladištu pet tisuća starih raketa za višecjevne bacače i prodao ih Makedoniji, ne uplaćujući utržak na MORH-ov račun, a predsjednik je slučaj na televiziji prokomentirao riječima kako "nije problem što su rakete otišle iz MORH-a, već je problem što se u njega nisu vratile".

Čini se sad, na prvi pogled, malo čudnim kako se to - i zašto - ilegalno prodane rakete mogu vratiti u skladište iz kojeg su otuđene, ali stvar svakim danom dobiva sve sofisticiranije dramske konotacije, gotovo po uzoru na ezoterične trilere za nadobudne kao što su Ime ruže ili Da Vincijev kod. Predsjednik je u svojoj naizgled proturječnoj izjavi evidentno računao na dramaturški pojam "obaviještenoga promatrača". Treba znati, kad se prati taj zaplet, da su rakete isprva bile posuđene, a tek zatim prodane, s tim da ih - ako ispravno zaključujemo - nije prodao vlasnik, odnosno posuditelj, već netko u posredničkome lancu, a ako ih je i prodao vlasnik, on za njih nije dobio novac. Novac je nesumnjivo stigao, ali ne na račun MORH-a već na račun nekoga tko je djelovao u ime MORH-a. Je li bilo tako ili nekako drugačije? S odgovorom se mogu pozabaviti gledaoci Rašomona. Na raketama se prije te transakcije pokušao navodno obaviti i nekakav remont u vojnoj firmi Alatnica, što je MORH, tj. državu - osim gubitka raketa u konačnici - trebalo stajati i ugodnih četiri-pet milijuna kuna gotovine u otvaranju. Na opće zadovoljstvo do toga nije došlo, osim ako se remont ne obavi naknadno na nepostojećim raketama.

U svakom slučaju, ugodno je da se potvrđuje spoznaja kako u ovoj zemlji još uvijek postoje ljudi koji se mogu na brzinu obogatiti, pa makar i na privatnoj prodaji državnoga oružja. Daljnje bavljenje opisanim slučajem sa zadovoljstvom prepuštamo tajnim službama, predsjednikovim vojnim savjetnicima i specijalistima za istraživanje MORH-ovih katakombi, i vraćamo se fenomenologiji predsjednika Mesića kao takvog. Nešto prije proslave Vincekova predsjednik Hrvatske susreo se s vlasnikom Srbije, u nekom zagrebačkom restoranu. Zašto? Bog će ga znati.

Jasno je samo da su Stipe Mesić i Bogoljub Karić - o njemu se radilo - imali nekakve zajedničke teme za razradu, vjerojatno za nijansu intrigantnije od razgovora o vremenskoj prognozi. S Karićem se ima o čemu razgovarati, čovjek ni sam ne zna što sve posjeduje, a takvi ljudi predsjedniku Mesiću u pravilu nisu mrski sugovornici. Enver Moralić je ovdašnji istaknuti primjer. Investicije, biznis, politika, pretvorba, tajkunizacija i njezine perspektive, borba za pravdu i bolje međuljudske odnose, mi vama - oni nama, ja sebi - ti meni, vi njima - ona svima, Amerika, Europa, internacionalna solidarnost radničke klase, mir koji je zavladao na poljima Balkana... Sve može biti na stolu.

Braću Karić u Srbiji vlast želi - po modelu koji asocira na Putinov - nekako lišiti ogromnoga financijskoga i drugog utjecaja koji su stekli za vrijeme Miloševića. Oni osnivaju stranku i pokreću kampanju za svrgavanje te vlasti, pozivajući se na demokraciju i srpske interese. O. K. Kakve veze sa svim tim ima dobri Stipe Mesić? Radoznala publika zapitala se odmah ne upliće li se i on tu možda u nekakvu urotu. Sačuvaj Bože, odgovorio je predsjednik. S Karićem se sreo praktički slučajno. Svratio je na pet minuta u restoran, kad u njemu - gle čuda! - sjedi Bogoljub glavom i novčanikom, koji je s Avale skočio u Zagreb na pasulj*. Pa kad si već tu, Bogoljube, neće smetati da malo popričamo kao ljudi. I ovdje stvar završava. Zar doista? U karijeri predsjednika Mesića tih "slučajnih susreta" s raznim balkanskim tajkunima ima poprilično.
Ne ulazimo ovdje u razloge i prirodu spomenutih Mesićevih kontakata, ali jasno je da se predsjednik države ni s kim ne nalazi slučajno i bez prethodnoga preciznoga dogovora, a ponajmanje sa srpskim mogulom u konfliktu s režimom koji ga je na neki način stvorio. Na tim društveno-političkim razinama vrlo se teško mogu prodati objašnjenja na bazi "koincidencije".

STUPAC TJEDNA: DAVIS CUP (2); P. K. OD HSP-a

Goran Ivanišević odbija promociju u izbornika teniske reprezentacije, shvaćajući da javnost ne prima sa simpatijama njegovo ucjenjivačko ponašanje prema Nikoli Piliću. Uostalom, njegovo ime na listi kandidata nije više bezuvjetno "in", a ni među igračima nije takav favorit kao što se u medijima sugerira. Nakon završetka igračke karijere Ivanišević traži svoj smisao postojanja, a to na neki način traži i njegov otac, i to je glavni razlog zašto su se borili za preuzimanje reprezentacije ne obazirući se na Pilića. Ukratko: reprezentaciju je morao nastaviti voditi Nikola Pilić. Koja bi to zemlja - osim Hrvatske, dakako - preko noći odbacila čovjeka koji ju je psihološki doveo do svjetskoga trijumfa? Svjetske agencije s razlogom su se čudile tom postupku.
Brz odlazak Nikole Pilića s hrvatske scene poraz je za Radimira Čačića. Predsjednik HNS-a moljaka sad Ivaniševića da se smiluje i preuzme reprezentaciju, što je apsolutno bespredmetno, jednako kao i imenovanje Ivana Ljubičića za igrača-izbornika. Autor ovih redaka ima osjećaj da Hrvatska s Ljubičićem u dvostrukoj funkciji srlja u debakl, što se - dakako - može pokazati pogrešno. Sport je nepredvidljiv. Činjenica je, međutim, da psihološke zamjene za Pilića nema, i da ljudi u teniskom savezu - koji su dopustili da on ode - u panici pribjegavaju krajnje čudnim improvizacijama.
* * *
Pero Kovačević, saborski zastupnik HSP-a, u Saboru je - prema istraživanju Večernjeg lista - do sada govorio punih četrdeset šest sati. Da je pritom bilo što rekao, protiv tog kontinuiranog verbalnog izljeva nitko ne bi imao ništa protiv.