Damir RadićDanas je u hrvatskoj javnosti gotovo općeprihvaćeno mišljenje da je jugoslavenska tajna služba, popularno zvana UDBA, bila zločinačka organizacija koja je, moralno i materijalno sponzorirana od političkog vrha, ubijala sirote Hrvate po bijelom svijetu. Takvu isključivu perspektivu nametnuli su bivši neprijatelji jugoslavenske države, redom hrvatski nacionalisti, često ustaške inspiracije, koji su Jugoslaviju željeli silom srušiti, a koji su u promijenjenim političkim okolnostima od terorista postali revolucionarnim borcima za "našu stvar". Slušajući ih kako demoniziraju tzv. Udbu, čovjek mora doći do zaključka da je jugoslavenska tajna služba bila nekakva iznimka među svjetskim organizacijama sličnog predznaka, i da CIA, MI6, Mossad i drugi nisu obavljali istovrstan prljavi posao za matične države. Dakako, istina je sasvim drukčija: većina država ima tajne službe čiji je zadatak, među ostalim, "neutralizacija" onih koji djelatno rade na ugrožavanju dotičnih država. Vrlo zorno pokazuje to i novi film Stevena Spielberga „München“.

Oslanjajući se na knjigu „Osveta“ Georgea Jonasa, objavljenu 1984., Spielberg tematizira izraelski "projekt" odmazde nad, što stvarnim, što navodnim, organizatorima otmice 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., koju su, s tragičnim ishodom (svi izraelski sportaši poginuli su nakon diletantske akcije zapadnonjemačkih specijalaca), izveli pripadnici palestinske vojno-terorističke organizacije Crni rujan. Po nalogu premijerke Golde Meir, izraelska tajna služba Mossad osnovala je posebnu petočlanu jedinicu (zapravo tri takve skupine, no Spielberg se bavi samo jednom od njih) čiji pripadnici su formalno izbrisani s popisa Mossadovih agenata kako bi se prikrio svaki trag koji bi vodio do izraelske države, a zadatak im je bio likvidacija Palestinaca za koje se znalo, ili pretpostavljalo, da imaju izravne veze s münchenškom tragedijom.

Ti događaji poslužili su Spielbergu za moralno preispitivanje kako teško razmrsivog problema židovsko-palestinskog sukoba, tako i općih etičkih načela, odnosno posljedica koje nasilno zadovoljenje pravde ostavlja na konkretnim ljudima, sve do te mjere da se oni sami, zajedno s autorom filma, upitaju je li to što čine ispunjenje ikakve pravde, i može li tako shvaćena pravda biti pozitivno vrednovana na bilo kojoj razini s obzirom na to da dovodi do dehumanizacije pretpostavljenih pravednika, a praktično rađa novim, višestruko umnoženim nasiljem. Trudeći se biti maksimalno korektan prema drugoj, palestinskoj strani dok kao Židov pripovijeda svoju priču iz perspektive židovskih protagonista, Spielberg je izazvao nezadovoljstvo obiju strana u sukobu, pri čemu su posebno glasni bili židovski kritičari (djelić te atmosfere mogao se osjetiti i na raspravi upriličenoj u CineStaru nakon novinarske projekcije filma, gdje je historičar Ivo Goldstein pokušao vlastitu tezu o inferiornosti arapske naspram židovske kulture pripisati Spielbergu).

Da bi se, međutim, ušlo u trag stvarnim Spielbergovim pozicijama, potrebno je poznavati njegov opus i njime sustavno prezentiran osobni svjetonazor.
Po vlastitim riječima, Spielberg se odrastajući u kršćanstvom intenzivno prožetoj i njime, barem deklarativno, obilježenoj američkoj kulturi dugo sramio svojega židovstva. Tek je u zrelijim godinama nelagodu spram židovskih korijena zamijenio ponos.

No Spielberg je isto tako bio obilježen i kršćanskim uplivom, kao i temeljnom vrednotom američkog društva i zapadnjačke civilizacije – liberalizmom. Svi ovi utjecaji prisutni su i u „Münchenu“, a treba im dodati naizgled tek konzervativno, ali zapravo i individualističko shvaćanje obitelji kao temeljne društvene zajednice; individualističko stoga što se obitelj istodobno shvaća i kao jedino sigurno utočište od trauma izvanjskog svijeta, a naposljetku i kao jedina neupitna vrijednost za koju se uvijek vrijedi boriti, nasuprot dubioznim vrednotama koje proklamira društvena dominanta. U slučaju ovog filma takva upitna vrednota, barem s obzirom na žrtvu koju zahtijeva, jest ponajprije patriotizam.

Postoji još jedna bitna, ovaj put patrijarhalna karakteristika Spielbergova svjetonazora, razvidna u više njegovih filmova, pa tako i u „Münchenu“: odsutnost oca iz obitelji koja sina čini nepotpunim, stoga teži pronalaženju zamjenskog pater familiasa. Glavni lik „Münchena“, vođa skupine za odmazdu Avner (jako dobri Eric Bana u ulozi koja sluti oscarovsku nominaciju), posve je otuđen od oca, ratnog heroja koji se za cijelog trajanja filma ni jednom ne pojavljuje, nego se samo verbalno spominje. Umjesto njega tu je draga, ali pomalo nametljiva majka koja je Avnera kao malog ostavila samog u izbjegličkom logoru, da bi mu u za njega teškim trenucima, kad se suočava s vlastitom dehumanizacijom nakon brojnih ubojstava, oduševljeno zborila kako je ponosna zbog onog što on čini, pozivajući se na patriotizam.

Dok Avner prolazi kroz duboko samopreispitivanje opravdanosti vlastitih postupaka i suočava se s njihovim posljedicama, majka, nadahnuto doduše, reklicira patriotske fraze. Kako sinu u Spielbergovu svijetu majka nije dovoljna, pogotovo ne majka poput Avnerove koja predstavlja spoj samodostatnosti, "ženske sebičnosti" i nekritičkog prihvaćanja dominantne ideologije, sin mora pronaći zamjenskog oca. To je tajanstveni „Papa“, čelnik francuskog anarhoindividualističkog obiteljskog klana koji se gnuša svih država i vlada i koji po svom sinu Louisu redovno opskrbljuje Avnera podacima o boravištu Palestinaca određenih za odstrel, pružajući mu kompletnu logističku podršku. Spielbergov odnos spram Pape i njegova klana dominantno je afirmativan upravo stoga što Papa obitelj stavlja u središte svog svemira, otvoreno prezirući vlade i ideologije. Međutim, Papa je i veliki manipulator koji nužno u sebi sadrži i opasnu crtu, a stvar postaje tim zanimljivija kad se shvati da Papa i njegova obitelj mogu simbolizirati kršćanstvo. Sam Papa, štoviše, u metaforičkom čitanju neka je vrsta Svevišnjeg, a podjednako karizmatični Louis kao njegov sin i "zastupnik na zemlji" blizak je Kristu.

Avnerova fasciniranost čudnom, gotovo nadrealnom obitelji osim što proizlazi iz Spielbergove sklonosti doživljaja obitelji kao vrhunske vrijednosti i fascinacije obiteljskim skladom, posljedica je i njegove impresioniranosti kršćanstvom, i zapravo je komentar Spielbergova vlastita iskustva u društvenoj makrostrukturi kršćanske dominacije – kršćanstvo je velika religija nadahnjujućih ideja i krasnih običaja, ali isto tako religija zavodljiva i manipulativna koja je suvereno povlačeći konce nadmašila sve druge religije/kulture ovog svijeta, uključujući i onu judaističku iz koje je potekla. Sam Spielberg u načinu na koji se odnosi prema Izraelcima i Židovima općenito s jedne strane, i Arapima/Palestincima s druge, očito se priklonio kršćanskom novozavjetnom vađenju brvna iz vlastita oka nasuprot judaističkom starozavjetnom „oko za oko, zub za zub“.

Sukladno tome, palestinske teroriste odnosno nacional-revolucionare dosljedno prikazuje s upravo dirljivim razumijevanjem, čak sa simpatijom koja uključuje i sućut, dok je prema izraelskoj logici odmazde ne samo posve skeptičan, nego i kritičan. Štoviše, izraelski politički i vojni establišment postaje mu simbolom svih vlada i politika koje zaslužuju prijekor, ako već ne i gnušanje. A ključna je, već spomenuta, poruka da se čovjek pojedinac može osloniti samo na vlastitu obitelj, samo što ovaj put, za razliku od patetičnog svršetka „Rata svjetova“, nema happy enda. Avner svoje traume donosi u obitelj i otvorenim ostaje hoće li je njima kontaminirati, ili će ga ona pročistiti i izbaviti.
„München“ predstavlja Stevena Spielberga u neočekivano slojevitom i, za njegove standarde, sumornom izdanju, a nudi i nekoliko izvanredno kreiranih sekvenci i scena (otvarajuća s upadom terorista u olimpijsko selo, seksualni odnos između Avnera i njegove trudne supruge, likvidacija lijepe atentatorice). Vjerojatno je riječ ako ne o najboljem, a onda najujednačenijem njegovu filmu još od „Spašavanja vojnika Ryana“ i ujedno uzornom primjerku za naše Pavičiće i Brešane kako se pošteno baviti krajnje osjetljivim, traumatičnim društvenim temama.

Munich, am. polit. triler-drama, 2005.
R. Steven Spielberg Gl: Eric Bana, Daniel Craig, Mathieu Kassovitz, Geoffrey Rush

ocjena: 3 zvjezdice