Vedrana RudanIdemo u Evropu, urla naš zadrigli premijer. Evropa je naša! Morala bih usta rastegnuti u osmijeh i pokazivati okolo porculanske zube koje sam platila manje jer nismo u Evropi. Moje prijateljice po zube odlaze u Bosnu. Ljudi se tamo još jeftinije smiju.

Naš premijer urla, kad uđemo u Evropu, nećemo rasprodati Hrvatsku! A moja kći radi u agenciji za nekretnine čiji je vlasnik Nijemac, hrvatske nekretnine koje pokazuje moja kći Nijemac prodaje samo Nijemcima koje preko oglasa traži i nalazi u Njemačkoj. Preko njega Nijemci za trostruko veću cijenu prodaju drugim Nijemcima ono što su devedeset i pete kupili od Hrvata. Mojoj kćeri ne teče staž, socijalno ima preko Zavoda za zapošljavanje, radnog vremena nema, zarađuje četiri tisuće kuna.
Gospođa Barbara godinama hrvatske vile nikle pokraj hrvatskog mora prodaje samo Britancima zato što gospođa Barbara živi u Londonu. Gospođa Barbara i iznajmljuje hrvatske vile koje su kupili Britanci. Oni sve plaćaju unaprijed, u Londonu. U Hrvatskoj ne plaćaju ništa.

U malom mjestu pokraj Opatije, na samom moru, postoji kuća od crvene opeke. Balkoni, plaža, garaže, park. Prije ovoga rata u njoj su ljetovali veliki zagrebački komunisti. Općina pokraj Opatije prodala je vilu ruskom tajkunu onda kad smo mi Hrvati već bili svoji na svome. Nikad nećemo saznati koliko je love dobila općina, koliko oni iz općine.
I ovih se dana pokraj Opatije nudi prekrasno zdanje. Ne tako davno Država ga je prodala gospodinu iz Amerike. Vila u koju nije uložena ni lipa danas se prodaje za nekoliko milijuna eura iako je kupljena za milijun i nešto maraka. Isti kupac kupio je i pola Opatije.

Gospodin Račan, mali čovjek za velika vremena, prije desetak godina također se bavio nekretninama. Partijsku vilu prodao je trgovcu iz Južne Amerike. Taj je stranac u međuvremenu umro, njegovi su nasljednici najljepšu opatijsku vilu prodali velikoj ruskoj firmi koja se, navodno, bavi cestogradnjom. Ali to nije sve, što bi rekli TV prodavači usisavača i kuhinjskih noževa, Hrvatsku čereče i Srbi. Prodali su najljepši komad zemlje kod Dubrovnika i ogroman komad Cresa. Čija je Hrvatska? Svi ljudi oko mene rade za strance. T-Mobile, Billa, Metro, Zagrebačka banka, Erste, Strabag... Mladi se ubijaju u španjolskim hotelima u Istri kao animatori i čuvari djece. Radno vrijeme im je od osam ujutro do ponoći. A kad se noću, nakon cjelodnevne robije, na plaži omame marihuanom, dođe policija pa im čitavu noć jebe mater zbog jednog jointa i prijavi ih prekršajno i kazneno.

Stranci u mom kraju nisu samo vlasnici banaka, plaža, hotela, svih najljepših nekretnina, oni će ovdje uskoro otvoriti i polikliniku. U hrvatske bolnice u raspadanju ulazit će samo crna hrvatska sirotinja u besvjesnom stanju. Ostala hrvatska sirotinja morat će prodati sve što ima da bi mogla u njemačkoj ili talijanskoj ambulanti napraviti EKG. Službeni jezik neće biti talijanski ili njemački, kako je to danas u bankama i megamarketima, hrvatski liječnici i hrvatske sestre gladne kruha zdravlje će prodavati samo Hrvatima. Ipak nije baš sve u Hrvatskoj crno. Moj prijatelj Roko bio je u Parizu. Stara, rekao je, Francuske više nema. Ceste, parkovi, podzemna, sve su zakrčile crne guzice, nigdje komada bijelog mesa. Padala je kiša, nisam imao kišobran, crnac mi je uvalio kišobran za deset eura. Deset eura?! A ne vrijedi pedeset centi?! Moja je sestra bila u Trstu, priča Roko, Trst više nije ono što je bio, Italije nema. Na svakom koraku žuti, kosooki kepeci. Svi su dućani njihovi, čak i pice peku. Uskoro ćemo u Italiji kapučino naručivati na kineskom.

A moj je liječnik bio u Firenci. Koka, rekao mi je, idi, ako nisi bila, ja više ne idem tamo, crnci su preplavili sve trgove, čekaju pred svakim kafićem, javnim zahodima, crkvama, i nude pregače. A na pregačama Mussolini, Pinocchio i kurac Michelangelovog Davida. Na pregačama cijeli Mussolini, cijeli Pinocchio, od Davida samo kurac i jaja. Koka, ne širi ovo dalje, uvijek mi je strašno smetalo što je Michelangelo Davidu uvalio onako mali kurac. Pratim rezultate istraživanja koje svake godine provodi Durex. Ljudi ne govore napamet, istražili su, prosječni evropski kurac dugačak je, kad nije u erekciji, devet i pol centimetara, Davidov nije ni pet. Zamisli kad ti Davidov kurac na pregači ponudi crnac kome je, kad miruje, pratim Durexova istraživanja, dugačak najmanje petnaest?! Koja je to provokacija za nas bijelce koji, nažalost, uvijek u Firencu idemo u pratnji žena jer one tamo kupuju torbice i cipele?! Stara moja, Italije više nema.

Zašto se bojimo Evrope? Što će nam Evropa oteti? Što imamo? Što je danas naše? Živimo u vremenu kad se brišu granice, nestaju zemlje, čitav je svijet Coca Cola. Ovih dana gledate evropske rukometaše. Reprezentativci Srbije i Crne Gore na guzici nose reklamu "Bistra". A "Bistra" je prirodna, izvorska voda, proizvod natprosječne kvalitete. Punjena s dubine od 450 metara, na izvoru podno planine Ivančice u srcu Hrvatskog zagorja. U boce je trpa firma koja se zove "Coca Cola Beverages Hrvatska d.d.". Brinemo se, mi Hrvati, bojimo se Evrope, umjesto da budemo ludi od sreće. Oko nas nema previše žutih, crnci i smeđi samo pretrčavaju Hrvatsku, domovinu smo očistili od Srba. Svuda oko nas bijele guzice i naša je guzica bijela. Boli nas kurac što je gola.