Novi bolivijski predsjednik Evo Morales (desno) darovao je venezuelskom kolegi Hugu Chavezu neobičan portret južno-američkog revolucionara iz 19. stoljećaJoš 1966. jedan od najvećih revolucionara u povijesti Latinske Amerike, Ernesto Che Guevara, s malom grupom suboraca stigao je u Boliviju kako bi pokrenuo revoluciju koja bi se proširila na cijelu Latinsku Ameriku. Taj argentinski liječnik, jedan od glavnih suboraca Fidela Castra u kubanskoj revoluciji, napustio je nakon nje svoj ministarski položaj kako bi kubansko iskustvo širio drugdje, a vjerovao je da je Bolivija zbog zaostalosti, siromaštva i ugnjetavanja seoskog indijanskog stanovništva najpogodnije mjesto za podizanje kontinentalne revolucije. Nakon početnih uspjeha u okršajima s vojskom bolivijske vojne hunte uslijedili su porazi i razočaranje jer su bolivijski seljaci čak denuncirali revolucionare vojnoj vlasti. Vojska je razbila skupinu gerilaca a Guevaru uhvatila u listopadu 1967. blizu La Higuere u jugoistočnoj Bolivije, gdje je 9. listopada smaknut i pokopan na tajnom mjestu. Njegovi posmrtni ostaci otkriveni su tek 30 godina poslije ispod piste aerodroma gradića Villagrande, identificirani pomoću DNK i prebačeni na Kubu, gdje je za njega izgrađen posebni mauzolej.

Bolivijska pustolovina Ernesta Che Guevare obično se smatra dokazom njegovih nerealnih stremljenja, utopizma idealističkih revolucionarnih ideja tog zanesenjaka. Nije uspio pokrenuti revoluciju u Boliviji, kao što ni razni drugi pokušaji pokretanja revolucija u drugim latinskoameričkim zemljama tada nisu uspjeli. Bilo je u Južnoj Americi ljevičara i radikala raznih vrsta, ali - ako se izuzme Kuba - ni jedan ljevičarski pokušaj nije uspio, čak ni umjereni pokušaj da se vlast osvoji i zadrži demokratskim sredstvima, kao što je to početkom 70-ih u Čileu nastojao predsjednik Salvador Allende, ali ni oružani pokušaj ultralijevih maoista iz radikalne ruralne gerile Sendero luminoso sljedećih desetljeća u Peruu. Opće je uvjerenje desetljećima bilo da lijeve socijalističke ideje u Latinskoj Americi nemaju šanse protiv desnih vojnih ili oligarhijskih hunta, ali ni poslije, kad je u većini latinskoameričkih zemalja prevladala parlamentarna demokracija.

Ali današnja stvarnost opovrgava sve koji su tvrdili da lijeve ideje u Latinskoj Americi nemaju šanse, jer u većini zemalja na vlasti su - ljevičari. Uglavnom su na vlast su došli izborima. U Brazilu, Argentini, Čileu, Venezueli, Urugvaju, naravno, na Kubi, danas su ljevičari šefovi država, a 40 godina nakon neuspješnog Guevarina pokušaja revolucije i u Boliviji, gdje je uspjela mirna revolucija koju je započeo ljevičar Evo Morales. Lijevi latinskoamerički predsjednici po stilu i političkim rješenjima u mnogočemu se razlikuju, ali ipak zasebno ili koordinirano mijenjaju cijeli kontinent. Velika je razlika između nove čileanske predsjednice, liječnice Michelle Bachelet, i ostarjelog kubanskog vođe Fidela Castra, između brazilskog predsjednika, bivšeg iskusnog sindikalista Luiza Inácija Lule da Silve i venezuelskog predsjednika, bivšeg padobranskog potpukovnika Huga Cháveza, ali svi oni na svoj način mijenjaju političku scenu Latinske Amerike.

Glavna borba sada se vodi u ekonomskoj sferi, hoće li Latinska Amerika postati područje slobodne trgovine za SAD, čiji predsjednik Bush intenzivno radi na stvaranju panameričke slobodne trgovinske zone, kojom bi dominirala moćna privreda SAD-a, ili će se lijevo orijentirane latinskoameričke zemlje othrvati tom nastojanju i stvoriti vlastitu ekonomsku asocijaciju siromašnijih zemalja utemeljenu na solidarnosti, u sklopu koje će štititi vlastite ekonomije od moćnog sjevera te prosperitet svojih stanovnika graditi na drugim temeljima, a ne na slobodnoj trgovini. Među latinskoameričkim zemljama, pa i onima s lijevim vladama, o tome postoji značajan spor, jer neke, u kojima jesu na vlasti ljevičari, smatraju da je put razvoja ipak u neoliberalističkom globalističkom konceptu, pa su spremne, uz neka jamstva za vlastite privrede, surađivati sa SAD-om i globalnim financijskim institucijama.

To je stajalište Čilea, a za privrednu suradnju sa SAD-om donekle su čak i Brazil i Argentina. Ali i druge zemlje, koje predvode Venezuela i Bolivija, smatraju da se neoimperijalizma SAD-a treba suprotstaviti svim sredstvima. Njihovi novi heroji su venezuelski predsjednik Chávez i bolivijski predsjednik Evo Morales.

Latinskoamerička rasprava još traje i o njoj uvelike ovisi budućnost kontinenta. Neki su uvjereni da će se situacija radikalizirati jer se broj zemalja gdje ljevičari pobjeđuju povećava pa kao dokaz ističu nedavne uspjehe ljevičara na izborima u Čileu i Boliviji. Oni ukazuju i na to da se lijevo orijentirane države u Latinskoj Americi povezuju na sasvim novi način, da ljevica u Latinskoj Americi dobiva možda i novog kontinentalnog vođu u liku venezuelskog predsjednika Huga Cháveza, koji ima ne samo vrlo jasne lijeve ideje, nego - što je možda još i važnije - velike financijske resurse, jer je Venezuela za latinskoameričke prilike iznimno bogata zahvaljujući naftnim izvorima. Ona sada pomaže drugim zemljama tog područja na nove načine, ponegdje izravno financijski, ponegdje kroz socijalne i zdravstvene programe, a ta se pomoć osjeća i vidi, čime utjecaj Cháveza samo raste.

On je već toliko moćan i popularan diljem Latinske Amerike da otvoreno prkosi Bushu. Ovih dana organizirao je u Caracasu veliki skup kao odgovor na globalistički Svjetski ekonomskom forum što se održava svake godine u ovo vrijeme u švicarskom zimovalištu Davosu, gdje se promoviraju globalističke ideje. Chávez je u ime lijevih latinskoameričkih država u Caracasu na Svjetskom socijalnom forumu objavio da će nove lijeve snage u Latinskoj Americi slomiti svjetski imperijalizam i napore da se stvori svjetska zona slobodne trgovine koju zagovara Washington. Tu je 60.000 sudionika iz cijelog svijeta šest dana raspravljalo u diskusijskim grupama, među kojima su bile i "Imperijalizam: Najveća prijetnja čovječanstvu" i "Socijalizam za 21. stoljeće".

Hugo Rafael Chávez Frías rodio se 28. srpnja 1954. u obitelji mastika - mješanaca Indijanaca i bijelaca - u Sabaneti u pokrajini Barinas u središnjoj Venezueli. Otac mu je bio član konzervativne Socijalno-kršćanske stranke, lokalni činovnik zadužen za obrazovanje, a danas je guverner pokrajine Barinas. Sa 17 godina Chávez je kao padobranac počeo studij na vojnoj akademiji, koji je završio 1975. Nastavio je studij na sveučilištu u Caracasu, ali nije diplomirao.

Rano se počeo baviti politikom, što za vojnike nije neuobičajeno ni zabranjeno u latinskoameričkim državama. Osnovao je 1983. , na 200. godišnjicu smrti južnoameričkog revolucionara Simóna Bolivara, Bolivarovski revolucionarni pokret 200 (MBR-200), ljevičarsku stranku sa snažnim socijalnim programom, koja je kritizirala politiku tadašnjeg predsjednika Carlosa Andrésa Péreza, tipičnog pripadnika venezuelske oligarhije koja je desetljećima upravljala zemljom. Pérez je izazvao veliko nezadovoljstvo uvođenjem restriktivnih ekonomskih mjera po savjetima Međunarodnog monetarnog fonda. Računajući na neraspoloženje naroda, Chávez, aktivni potpukovnik, pokušao je 4. veljače 1992. neuspjeli državni udar u kojem je bilo 18 mrtvih i 60-ak ranjenih. Chávezu je bilo dopušteno da preko televizije pročita proglas, kako bi pozvao svoje sljedbenike da polože oružje. Danas mnogi taj proglas smatraju proročkim jer je tada rekao da "nisu postigli svoj cilj", ali je značajno dodao i riječ "zasad". Osuđen je na zatvorsku kaznu, ali ga je 1994. pomilovao novi predsjednik Rafael Caldera, koji je naslijedio Péreza, prisiljenog na ostavku zbog korupcije.

Po izlasku iz zatvora Chávez je reorganizirao stranku, preimenovao je u Pokret za petu republiku te se počeo pripremati da preuzme vlast demokratskim sredstvima. Na predsjedničkim izborima 1998. uvjerljivo je pobijedio s 56 posto glasova za svoju ljevičarsku platformu. Za njega je glasovala većina siromašnih kojima se svidjelo njegovo obećanje da će voditi politiku protiv korupcije i siromaštva, razočarani dotadašnjom politikom dviju velikih venezuelskih stranaka koje su se smjenjivale na vlasti. Na temelju referenduma osnovao je ustavotvornu skupštinu, koja je potpuno promijenila institucionalne okvire države, suspendirala parlament, smijenila suce, produljila predsjednički mandat i njemu dala velike ovlasti da godinu dana upravlja zemljom dekretima. Tim dekretima bitno je promijenio upravljanje nacionalnim bogatstvima i znatno ih preusmjerio u korist siromašnih slojeva. Pokrenuo je velike programe opismenjivanja, opće zdravstvene zaštite, razvoja sela, širio infrastrukturu u Caracasu u predgrađa straćara.

To je pak izazvalo veliko nezadovoljstvo u višim i srednjim slojevima, koji su počeli gubiti privilegije. Nezadovoljstva je bilo najveće u Caracasu. Dotad vladajući slojevi počeli su tražiti oslonac u vojnim krugovima za akciju protiv Cháveza. U Caracasu su sve češće bile demonstracije protiv predsjednika, ali su na ulice izlazili i njegovi pristaše. Nakon što su 11. travnja 2002. njegovi protivnici pokušali vojni udar koji je umalo uspio - pod pritiskom vojske Chávez je podnio ostavku - njemu vjerni vojnici slomili su udar desničara i dva dana poslije vratili ga na vlast.

U prosincu 2002. Chávez je pokušao preuzeti kontrolu nad nacionalnom naftnom kompanijom, ali je njena uprava uz pomoć sindikata organizirala veliki štrajk protiv Cháveza u kojem su najaktivniji bili najbolje plaćeni stručnjaci. Tvrdilo se da je taj štrajk, koji je Chávez također slomio i otpustio golem broj štrajkaša, trebao biti početak novog državnog udara uz pomoć američke vlade. Potkraj 2003. venezuelska desnica počela je skupljati potpise za raspisivanje referenduma o Chávezovu opozivu. Uspjela je skupiti dovoljno potpisa, ali na referendumu, koji je uz međunarodne promatrače pod vodstvom bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera održan u kolovozu 2004., čak 59 posto ljudi glasovalo je protiv opoziva, pa se to pretvorilo u plebiscit u korist Cháveza.

Chávez je uvijek tvrdio da iza svih pokušaja njegova rušenja stoje Amerikanci, i to iz dva razloga. Jedan je bio politički, jer je on poticao lijeve i antiameričke političke pokrete u Latinskoj Americi, mnogima financijski pomagao, te organizirao latinskoameričke države u regionalne zajednice kako bi si uzajamno pomagale. Posebno je pomagao Kubi, a zauzvrat je Kuba u Venezuelu slala liječnike i učitelje. Drugi je razlog bio vezan uz naftu, jer su u Washingtonu stalno bili u strahu da će Chávez početi naftom ucjenjivati SAD koji 15 posto nafte dobiva iz Venezuele. Chávez to nije dosad nijednom učinio.
Ipak, odnosi dviju zemalja i dalje su loši. Chávez je u veljači 2005. optužio SAD da ga namjerava ubiti i zaprijetio da će na svaki pokušaj ubojstva odgovoriti prekidom isporuke nafte. Nakon što je televizijski propovjednik Pat Robertson lani objavio kako bi bilo najbolje ubiti Cháveza, umjesto da se krene u skupi rat protiv njega, Chávez je obznanio da će, bude li takvog pokušaja, za to smatrati odgovornim osobno predsjednika Busha.

Mnogi turisti koji bi sljedećih mjeseci htjeli posjetiti Kubu suočili su se s nedostatkom smještaja. Svi hoteli na Kubi rezervirani su unaprijed sve do sredine 2006. , a vjerojatno će biti puni i poslije, ali ne zbog turista. Posljednjih mjeseci u njima su siromašni i slijepi stanovnici iz Latinske Amerike, koji stižu na Kubu u sklopu jedne od najvećih medicinskih humanitarnih operacija u posljednje doba.
Početkom ljeta prošle godine kubanski vođa Fidel Castro i venezuelski predsjednik Hugo Chávez pokrenuli su akciju kojom žele vratiti vid milijunima siromašnih stanovnika Srednje i Južne Amerike te Kariba. Napravljen je plan da se u sljedećih deset godina na Kubi, ali i u drugim zemljama, operira oko 6 milijuna ljudi s tog područja koji su oslijepjeli zbog mrene. Operacije će izvoditi kubanski liječnici, a ponegdje i lokalni. U ovom trenutku, budući da u drugim zemljama nema zdravstvenih kapaciteta koji bi se u većoj mjeri mogli angažirati u tom projektu, velika većina operacija obavlja se na Kubi. Pacijenti se voze avionima iz svojih zemalja na Kubu, smještaju se u hotele u turističkim područjima, kao što je Varadero nedaleko od Havane, te potom odlaze u bolnice da im se skine mrena. Sve je to za njih besplatno. Kuba daje medicinske usluge, a Venezuela svojim golemim prihodima od nafte plaća i te operacije na Kubi, i prijevoz pacijenata, i njihov smještaj, i sve ostale troškove. Ove godine operirano je oko 100.000 ljudi, od toga 3000 s manjih karipskih otoka. Pacijenti su oduševljeni, a politički, pa i ekonomski efekt tog projekta je golem. Ugled Castra i Cháveza porastao je diljem Latinske Amerike, na Kubu dolaze šefovi država iz Latinske Amerike koji dosad nisu dolazili, neki, poput panamskog predsjednika Martína Torrijosa, osobno vode na operaciju grupe siromašnih slijepih ili poluslijepih pacijenata.

Na izborima sredinom prosinca bolivijski birači prvi put u povijesti izabrali su za predsjednika čistokrvnog Indijanca, 46-godišnjeg Juana Eva Moralesa Aymu, pripadnika plemena Aymara, bivšeg uzgajivača ljama, potom uzgajivača koke, sindikalnog i ljevičarskog indijanskog vođu, koji je polako gradio svoju političku bazu da bi dospio na najviši položaj u toj najsiromašnijoj zemlji Južne Amerike. Uvjeren ja da njegovoj zemlji ne mogu pomoći višekratno iskušane liberalističke reforme što ih predlaže MMF, nego socijalističke ideje koje dobivaju na popularnosti u sve više tamošnjih zemalja.
Morales ne krije da su mu politički uzori kubanski vođa Fidel Castro, venezuelski predsjednik Hugo Chávez, da ga nadahnjuje i Argentinac Ernesto Che Guevara, jedan od vođa kubanske revolucije, koji je 1967. poginuo upravo u Boliviji kad je među tamošnjim seljacima uzalud pokušavao pokrenuti revoluciju protiv oligarhije, koju je sada Morales drugim sredstvima uspio ukloniti iz predsjedničke palače.
Pobjeda Moralesa na predsjedničkim izborima ima višestruko značenje za Latinsku Ameriku. To je ne samo još jedan dokaz širenja socijalističkih ideja na kontinentu i jačanja utjecaja i političke snage dosad diljem kontinenta marginaliziranog domorodačkog indijanskog stanovništva, nego i sve jače emancipacije Južne Amerike od utjecaja Washingtona, koji je zabrinut zbog izbora Moralesa iz raznih razloga, od kojih je jedan u ovom trenutku posebno osjetljiv. Bolivija je jedan od najvećih uzgajivača koke na svijetu, pa tako i važna zemlja za južnoameričku proizvodnju kokaina i njegovu distribuciju u SAD. SAD već godinama nastoji suzbiti proizvodnju koke u Južnoj Americi pa je program uništavanja plantaža koke s lokalnim vlastima provođen i u Boliviji. Bivši uzgajivač koke Morales to će sigurno prekinuti, otvoreno se zalaže za dekriminalizaciju i legalizaciju uzgoja koke, tvrdeći da teret borbe protiv narkomanije u SAD-u ne smije pasti na leđa bolivijskih seljaka, nego se protiv toga američka vlast mora boriti smanjenjem potražnje u vlastitoj zemlji.
Biografija Moralesa mnogo govori i o korijenima njegovih političkih stajališta. Rodio se 1959. kad su se na vlasti u Boliviji u kratkim razmacima smjenjivale vojne hunte, kad je dominirala oligarhija potomaka španjolskih useljenika koja je izrabljivala domorodačko stanovništvo. On se rodio u rudarskom mjestu Orinco u planinskom području Oruro, gdje su desetljećima bili brojni rudnici. Ali u to vrijeme ti su rudnici zbog ekonomske krize zatvoreni pa je cijela obitelj pokušala započeti novi život u ravnici istočne Bolivije, gdje su uzgajali ljame, a potom razne poljoprivredne kulture, među ostalima i koku. S vremenom to je postala glavna kultura koju su uzgajali seljaci u tom dijelu zemlje.
Sredinom 90-ih pod pritiskom SAD-a pokrenuto je uništavanje plantaža koke, što je pogodilo brojne seljake cocalerose. Oni su se organizirali u sindikat kako bi prosvjedovali protiv tih mjera, a Morales se brzo iskazao kao osoba liderskih sposobnosti. Iako je završio samo osnovnu školu te nešto obrazovanja dobio dok je služio vojsku, pokazao je da odlično razumije politiku: odličan je govornik, a njegov odlučan i nadahnut nastup svidio se onima koji su dijelili njegove muke. Morales se jako angažirao i u Pokretu prema socijalizmu, ljevičarskoj stranci osnovanoj sredinom 90-ih na čijoj je listi 1997. s velikom većinom izabran u svom okrugu u bolivijski parlament.
Kad je ušao u parlament, koji se u Boliviji naziva Kongres, ljevičarske stranke imale su relativno malu podršku samo indijanskih glasača, dok su političkom scenom i dalje dominirale korupcijom i nesposobnošću kompromitirane stranke desnice i centra na čijem su čelu bili proamerički pripadnici političkog establishmenta. Bolivija je prolazila kroz tešku ekonomsku krizu i da bi dobila pomoć međunarodnih financijskih institucija, nametnut joj je šok-program neoliberalističkih ekonomskih reformi. Trebalo provesti hitnu privatizaciju bolivijskih prirodnih resursa, među kojima i velike zalihe plina za koje su bile zainteresirane velike multinacionalne kompanije. Privatizacija je provedena, multinacionalne kompanije su na plinu ostvarivale velike profite, pri čemu su dobro prošli i razni utjecajni Bolivijci, dok se situacija za šire stanovništvo u Boliviji nije popravila.
To je izazvalo oštre prosvjede, posebno nezadovoljnog domorodačkog stanovništva, koje je tražilo da najveći dio prihoda od golemih poslova s plinom pripadne državi, a ne multinacionalnim kompanijama, te se iskoristi za socijalne programe, za poboljšanje života širokih slojeva. Morales je stao na čelo pokreta koji se za to zalagao i koji se nekoliko puta pretočio u demonstracije na ulicama glavnog grada La Paza. Posebno snažno prvi put se to dogodilo 2003., kad je u sudaru demonstranata i policije nastalo krvoproliće, a drugi put u ljeto 2005. Taj pokret prozvan je poncho revolucija po ogrtačima koje nose južnoamerički Indijanci, glavni sudionici demonstracija. Taj je pokret iznio kao svog vođu Moralesa, koji je, iako ga je vlast pokušavala onemogućiti i administrativnim sredstvima, pa su ga izbacili iz Kongresa, polako dobivao sve više podrške, i to ne samo među Indijancima, nego i među bjelačkim gradskim stanovništvom, razočaranom tradicionalnim političkim strankama. U ožujku prošle godine, na proslavi desete godišnjice osnivanja MAS-a, on je izjavio: "MAS je postao najjača politička snaga Bolivije, spremna da vlada."
Morales ne krije svoja politička uvjerenja i planove. Nedavno je izjavio: "Kapitalizam je najveći neprijatelj čovječanstva. On izaziva ustanke protiv sebe, protiv neoliberalizma, to mora shvatiti cijeli svijet. Mi smo antiimperijalistički, antikapitalistički pokret koji svoja shvaćanja mora pretočiti u pragmatičnu realnost."

Na čelu Brazila od listopada 2002. je Luiz Inácio Lula da Silva, kojeg Brazilci ponajviše znaju po nadimku Lula, prvi ljevičar u povijesti Brazila, koji je pobijedio na predsjedničkim izborima, i to više nego uvjerljivo. Dobio je 61,2 posto glasova, dok je njegov protivnik iz centrističke, dosad vladajuće Socijaldemokratske stranke Brazila José Serra dobio samo 38,8 posto. Lula je pobijedio u svim brazilskim saveznim državama, a za njega su glasovali ne samo tradicionalni ljevičarski birači iz radničkih i seljačkih slojeva nego i mnogi obrazovani građani, pa i poduzetnici, uvjereni da Brazilu, koji prolazi kroz tešku socijalnu krizu, treba velika promjena. Čak 52 milijuna ljudi glasovalo je za Lulu, smatrajući da već sama njegova ličnost može prodrmati učmalu brazilsku političku scenu, kojom su uvijek dominirali ili generali ili bogati oligarsi.
Luiz Inácio Lula da Silva rodio se 1945. u Caetesu u sjeveroistočnoj saveznoj državi Pernambuco, jednoj od najsiromašnijih, kao sedmo od osmero djece siromašnih, nepismenih nadničara. Njegov otac napustio je farmu i obitelj i otišao tražiti posao u južni velegrad São Paulo. Uskoro mu se pridružio i Lula. Iako je živio u najsiromašnijem velegradskom naselju straćara, Lula je ondje nakratko išao u školu i s 10 godina naučio čitati i pisati, ali je već kao dječak čistio cipele, prodavao kikiriki, raznosio robu za kemijsku čistionicu. Sa 14 godina dobio je stalno zaposlenje kao industrijski radnik u velikoj metalskoj tvornici u predgrađu São Paula, postao radnik na strugu i ostao to sljedećih desetljeća. I danas to ističe kao svoje stvarno zanimanje.
Imao je 21 godinu kada je pristupio Sindikatu metalaca okruga São Bernardo do Campo i počeo svoj uspon kroz najbolje organiziran i najradikalniji brazilski sindikat. Izabran je 1975. za predsjednika tog sindikata, koji je okupljao nekoliko milijuna radnika, i počeo organizirati štrajkove koji su paralizirali brazilski vojni režim, pa se našao u zatvoru optužen za subverziju. Osnovao je 1980. Radničku stranku Brazila, kako bi radnici i ljevičari imali i politički instrument borbe za vlast. Tri godine poslije osnovao je i veliku radničku konfederaciju, Središnji radnički sindikat, s čak 30 milijuna članova. Izabran je 1986. u brazilski parlament te se isticao kao jedan od najradikalnijih lijevih političara.
No Lula je imao i veće ambicije. Svjestan da brazilski ustav stvarnu vlast daje samo na općim izborima izabranom predsjedniku, koji ima goleme ovlasti, odlučio je sam pokušati doći na tu funkciju. Prvi puta se kandidirao na predsjedničkim izborima 1989. Bio je kandidat Radničke stranke i zapamtili su ga po radikalnoj retorici, posebno po pozivima bezemljašima da okupiraju zemlju veleposjednicima a vladi da proglasi ništavnima sve brazilske međunarodne dugove. Na tim izborima nije uspio, kao ni sljedeći put, 1994., kad ga je uvjerljivo pobijedio umjereni centrist Fernando Henrique Cardoso, koji je kao predsjednik počeo velike ekonomske i financijske reforme, kako bi ozdravio brazilsku privredu. Četiri godine poslije Lula nije uspio ni u svom trećem predsjedničkom pokušaju, jer ga je ponovno pobijedio Cardoso.
Stoga je 2002., kad je četvrti put krenuo u predsjedničku kampanju, uvelike promijenio svoj imidž i program. Zaključio je da ne može pobijediti ako ne privuče centrističke glasače, pa se koncentrirao na njih. Okanio se radikalne ljevičarske retorike i mnogo više govorio o potrebi ekonomskog uspjeha nego o revolucionarnim promjenama. Da pokaže da nije protiv velikog biznisa, za svog potpredsjedničkog kandidata izabrao je jednog od vodećih brazilskih kapitalista. Više na zborovima nije nosio radničku odjeću i maoističku kapu, nego je bio u građanskom odijelu s kravatom. Skratio je svoju nekoć veliku divlju bradu, popravio zube i znatno poboljšao svoju gramatiku. Ispitivanja javnog mnijenja počela su pokazivati da je izborni favorit. Njegov glavni suparnik José Perra, kandidat dotad vladajuće Socijaldemokratske stranke, pokušao ga je diskreditirati oštrim napadima, ali nije uspio. Kako se jaz u njihovoj popularnosti povećavao, i sam Perra počeo se miriti s tim da će uvjerljivo izgubiti pa je nekoliko dana prije izbora, gorko se podsmjehujući na svoj račun, rekao: "Siguran sam da ću dobiti barem jedan glas, svoje mame."
Dobio ih je ipak više, u prvom redu onih Brazilaca koji su se ipak još bojali mogućeg Lulina radikalizma. Lulini suradnici tvrdili su da će on pokretati mjere za smanjenje socijalnih razlika i poboljšanje života najnižih slojeva, ali neće provoditi nikakvu radikalnu revoluciju. To se pokazalo točnim.

Čile je prvi put u dobio predsjednicu. U drugom krugu predsjedničkih izbora sredinom siječnja uvjerljivo je pobijedila socijalistička kandidatkinja Michelle Bachelet dobivši 53,51 posto glasova, dok je njen konkurent, kandidat desnog centra Sebastián Piñera, dobio 46,48 posto. Iako je Čile konzervativna katolička zemlja u kojoj su uvijek dominirali muškarci, bila je velik favorit jer je već dugo vrlo popularna. U suvremenom Čileu treba prebroditi velike politički razdore koji potječu iz krvavog vojnog slamanja vlade Narodnog fronta socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea 1973. i uspostave brutalne vojne diktature generala Augusta Pinocheta. I ona je bila žrtva te diktature, njen otac umro je u mukama u vojnom zatočeništvu, majka i ona sama također su bile mučene u zatvoru, ali ona danas glasnije od drugih govori o potrebi pomirbe. To se čileanskim građanima posebno sviđalo, jer mnogi među njima smatraju, neovisno o prošlim nepravdama, da se razdori iz prošlosti moraju prebroditi kako bi se Čile nastavio razvojati kao jednu od najprosperitetnijih zemalja Južne Amerike.
Michelle Bachelet rodila se 29. rujna 1951. kao drugo dijete zrakoplovnog časnika, koji će se uspeti do ranga generala. Bila je strogo odgojena i često se selila, kako su joj oca premještali. Kad joj je otac imenovan za čileanskog vojnog atašea u Wshingtonu, obitelj je dvije godine živjela u SAD-u, ona je tečno naučila engleski, zavoljela američku masovnu kulturu i upoznala tamošnju demokraciju.
Burne idealističke 60-e na nju su jako utjecale. I ona politizirala, vrlo mlada postala je pristašom Allendeove politike Narodnog fronta, a stavovi su joj bili umjereni i pomirljivi. Zbog želje da pomaže drugima upisala je studij medicine. Njezin otac, tada već general, za razliku od većine vojnih zapovjednika, surađivao je s Allendeom i pomagao u distribuciji hrane kad je došlo do nestašice. Kad je Allende u rujnu 1973. silom svrgnut, i njen otac našao na udaru vojne hunte. Predlagali su mu da ode u emigraciju, a kad je to odbio, uhitili su ga i mučili. Mjesec dana potom umro je u zatvoru od srčanog udara.
Nedugo zatim uhićeni su i njegova supruga i kći. Michelle Bachelet također je bila mučena, batinana, tijekom ispitivanja vezana dugo za stolac, ali - kako je poslije tvrdila - prošla je ipak bolje od mnogih drugih s kojima je bila zatočena. Zahvaljujući intervenciji visokog vojnog zapovjednika koji je bio blizak s njenim ocem, Michelle Bachelet i njena majka oslobođene su iz zatvora te su emigrirale u Australiju, kamo se već sklonio njezin stariji brat Alberto. Poslije se preselila u komunističku Istočnu Njemačku, gdje je 70-ih stvorena znatna čileanska zajednica Allendeovih pristaša. Ondje je radila kao bolničarka, a kad je dobro naučila njemački, nastavila je studij medicine na Humboldtovu sveučilištu u Istočnom Berlinu. Ondje se i udala za čileanskog arhitekta, koji je također bio izbjeglica, te rodila sina i kćer. Brak je trajao desetak godina. Poslije je Michelle Bachelet rodila još jednu kćer u izvanbračnoj vezi s kolegom liječnikom.
Čileanska vlada dopustila je njenoj majci i njoj da se vrate u Čile 1979. Ondje je dovršila studij medicine i specijalizirala pedijatriju i javno zdravstvo, ali joj se - jer je vlast još bila sumnjičava prema njoj - nije bilo lako zaposliti te je nakon dosta muka dobila posao tek u maloj klinici gdje su se liječila djeca žrtava mučenja i političkog proganjanja, koju je financirala švedska vlada.
Ondje je radila sve dok 1990. nije prekinuta Pinochetova diktatura, nakon čega je počela raditi na većim epidemiološkim projektima te se angažirala i u borbi protiv AIDS-a i postala savjetnicom u ministarstvu zdravstva. Zanimala su je i vojna pitanja pa se 1996. upisala na studij strateških znanosti na čileanskoj Vojnoj akademiji, a sljedeće godine dobila poziv da u Washington nastavi taj studij na Interameričkom koledžu obrane. Nakon povratka u Čile zaposlila se u ministarstvu obrane.
Kad je prije šest godina za predsjednika Čilea izabran socijalist Ricardo Lagos, uveo ju je u vladu kao ministricu zdravlja. Na tom je položaju bila samo dvije godine, jer ju je tada premjestio na položaj ministrice obrane. Njeno imenovanje izazvalo je velik šok u čileanskoj vojsci, jer su mnogi tradicionalni generali smatrali uvredom da im žena bude šefica, a bilo je i mnogo bojazni da će se osvećivati vojsci zbog smrti oca i vlastitog stradanja u vojnom zatočeništvu. Ona se kao ministrica iskazala odlučnošću i autoritetom koji je nametnula generalima, čak uspjela slomiti dotadašnju praksu da generali sami biraju onoga tko će upravljati vojskom. Ali prema događajima iz prošlosti zauzela je koncilijantan stav: "Nisam zaboravila što sam prošla. To je u meni ostavilo duboku bol. Ali ja sam uvijek nastojala tu bol usmjeriti u nešto konstruktivno. Zato uvijek inzistiram na ideji da je ono što smo proživjeli u Čileu toliko bolno, toliko strašno da nikom drugom ne želim da ikad prođe kroz to." Upravo zbog takvih stavova stekla je popularnost i postala predsjedničkom kandidatkinjom Socijalističke stranke, a sada i predsjednicom.