Magelli je nakon studija slavistike i režije, gdje mu je jedan od predavača bio i Pier Paolo Pasolini, zajedno s Benignijem i Pamelom Vittoresi osnovao Teatro studio del Teatro Metastasio"Nakon trideset godina vratio sam se u teatar u kojem sam počeo s Robertom Benignijem", kaže talijanski redatelj Paolo Magelli (56) koji je u Zagrebu gostovao s predstavom "Životinje u magli" Teatra Metastasio iz Prata, grada 8 kilometara od Firence gdje se rodio. Magelli je nakon studija slavistike i režije, gdje mu je jedan od predavača bio i Pier Paolo Pasolini, zajedno s Benignijem i Pamelom Vittoresi osnovao Teatro studio del Teatro Metastasio. Na Dubrovačkim ljetnim igrama gostovao je prvi put 1974., a 1985. nastanio se u Zagrebu koji je napustio početkom 2003. nakon što se "Gavellin" ansambl, predvođen Anjom Šovagović-Despot i Borisom Svrtanom, pobunio protiv Magellijeve suradnje s Crnogorskim narodnim pozorištem iz Podgorice. Njegov plan da nakon Čehovljeva "Galeba" napravi s crnogorskim glumcima i koprodukciju "Ivanova" nazvali su "kulturnom obnovom Jugoslavije", što je revoltiralo Magellija, državljanina Republike Hrvatske od 1991. Osim brojnih predstava u Hrvatskoj, Magelli je režirao i u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj, Sloveniji i Južnoj Americi. Njegova predstava otvara ujedno i ciklus u kojem će se svakoga mjeseca u ZKM-u predstaviti neko europsko kazalište.

NACIONAL: Što znači da ste se vratili kazalištu u kojem ste počeli karijeru?

- Slučaj nikad nije slučaj. Mislim da se jedan veliki krug zatvorio. Bojao sam se vratiti u Italiju jer sam mislio da više nema ni dobrih dramatičara ni dobrih glumaca, ali tu je Pamela Vittoresi s kojom sam osnovao to kazalište i tu je odličan tekst pisca mlađe generacije Edoarda Erbe "Životinje u magli". Mi smo radili dvije godine na tom tekstu i to znači da se može dobiti dobar tekst, samo ako se naruči od prave osobe. Komad se odvija na Veliki petak na jednom imanju gdje se organizira križni put. Na početku vidimo jednog useljenika, crnca, kojeg iskorištavaju, i jedan bogati bračni par koji živi bez ikakva smisla i bez ljubavi, čija je egzistencija odvratna. I tamo se dogodi čudo: žena koja nikad nije imala dijete ostane u drugom stanju, a trojica razapetih - crnac, delinkvent i mladi intelektualac - nestaju s križeva. U toj sam predstavi pokušao reći Talijanima da su postali zločesti i rasisti i da u tom divljem kapitalizmu više nema čuda nego sve više i više jadnika, poveri christi. Mislio sam da, kad sam se već vratio nakon 30 godina, ne moram nikome podilaziti nego reći što su zaslužili.

NACIONAL: Kako to da ste s Teatrom Metastasio došli gostovati u Zagreb?

- Teatro Metastasio staro je kazalište, iz 19. stoljeća, koje je postavljalo i kazališne predstave i opere. Ali nakon rata bilo je obnavljano sve do 1964. kad se posve promijenilo i postalo eksperimentalno. Prato je središte tekstilne industrije i grad koji izdvaja najviše novca za modernu umjetnost u Italiji, tako da Teatro Metastasio sada ima još dva kazališta za odrasle te Fabbrichino za djecu. Sada je umjetnički ravnatelj Alessandro Bertini zamislio novu koncepciju, da kazalište surađuje s glumcima koji su izgradili karijeru po svijetu i da se predstavi svijetu. Ovo gostovanje je dio toga.

NACIONAL: Nakon odlaska iz Hrvatske vi ste otišli najprije u Francusku, u Théâtre national de Bretagne. A poslije?

- Ne samo u Francuskoj, nego i u Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji radim cijeli život. I nisam ja otišao iz Hrvatske, ja sam otišao iz Zagreba, ali sam nastojao zadržati određene kontakte. Prvo preko Splita, nakon toga preko Dubrovnika. Ja sam samo sa Zagrebom imao problema.

NACIONAL: Imate li još problema sa Zagrebom?

- U odnosu na druge zemlje iz bivše Jugoslavije, pa i u širem kontekstu, u odnosu na Mađarsku i Rumunjsku, Zagreb je u najkritičnijoj kazališnoj situaciji. Zagreb zaostaje za slovenskim kazalištem deset ili dvanaest godina. Katastrofa je u tome da su zagrebačke kazališne institucije preplavljene nepotrebnim ljudima, a da se politika nije odlučila kako bi taj balast rasteretila jer političarima odgovara da ne talasaju. To još više odgovara umjetnicima koji nemaju talenta. I tako smo zablindirani i klaustrofobični. Kazalište ne može nikoga angažirati jer sav novac potroši na one koji su unutra, ne može angažirati čak ni nekog osrednjeg režisera iz svijeta, a kamoli nekog dobrog. I to im odgovara.

NACIONAL: U Teatru Metastasio, kao i i ostalim talijanskim kazalištima, glumci nisu na plaći. Je li to bolje?

- Da, ne drže ih na plaći. Naravno, ja sam ovdje protiv sistema balasta, ali u Toskani se borim da napravimo stalnu trupu. Htio bih napraviti eksces i u Italiju prenijeti neka dobra iskustva iz Hrvatske. Ne, naravno, da imam petnaest glumaca u angažmanu pa da nabijem još sedamdeset ljudi iznad njih za koje nitko ne zna što rade i zašto postoje. To ne, ali ono što smatram pozitivnim, to treba prenijeti.

NACIONAL: Nekad ste se žalili da si jedva priuštite to da možete raditi u Hrvatskoj...

- Da, ja sam uvijek radio vani da si mogu priuštiti da radim u Hrvatskoj. U doba komunizma uvijek je bilo "ajde, jebote, ti imaš novaca, daj napravi nešto". Sad je sistem promijenjen, okolnosti su se promijenile i neka se od mene više ne očekuje radna akcija. Ja nisam više čovjek radne akcije i ne prihvaćam više radne akcije, radna akcija više ne vrijedi. Neka izvole ovdje dati vremena ljudima da rade i plate kako treba, a ne da očekuju od slobodnih umjetnika da se tu jebu i da stalno budu s guzicom na prozoru. E, to ne može.

NACIONAL: Ljutite li se još uvijek na hrvatsku kazališnu kritiku?

- Nakon Brečića i Foretića, koji su bili informirani o kazalištu u svijetu, kazališna kritika ili je prelaka ili je prepotentna. Ona je staromodna u nametanju vlastitog mišljenja umjesto da usmjerava kazališni život i nema pozitivni stav, da potiče debate, nego je sve bazirano samo na zločestoći. Kad sam njemačkog režisera koji je radio jednu operu u HNK pitao što misli o kazališnom životu ovdje, rekao mi je "klein und gemein", malo i zločesto. To je problem koji trebamo riješiti jer je ovaj grad u kazališnom smislu nekoć bio europski centar.

NACIONAL: Vi ste htjeli postavi pokretni teatar, Baraku, u Novom Zagrebu, a sad će navodno Slobodan Šnajder tamo imati kazalište...

- Da, Baraku smo već imali, poklanjali su nam je u Grenobleu. Imali smo slike i nacrte, a znamo i kome je sada poklonjena. Tri sam se godine oko toga angažirao i nisam uspio. Sad svi govore da će Šnajder nešto napraviti s PIF-om u Novom Zagrebu. Ma neka to Šnajder napravi. Ako on može u tjedan dana postići ono što ja nisam mogao u tri godine, nije on kriv, on je zaslužan. Krivi su neki drugi ljudi. A vi Hrvati, sa svojom tisućljetnom kulturom, znajte da Novi Zagreb ima 300.000 stanovnika, kao i Ljubljana. Ljubljana ima 18 kazališta, dvostruko nego Zagreb. Ima kulturoloških struktura koje Zagreb neće imati još dvadeset godina, Cankarjev dom s 3670 mjesta za sjedenje i šest dvorana. Koji bi onda bio problem da u Novom Zagrebu budu dva kazališta? Samo molim Šnajdera da ne ide u dugove, ne sviđaju mi se direktori s dugovima.

NACIONAL: Na press konferenciji prije predstave u ZKM-u rekli ste da vam kultura sjevera ide na živce...

- Da, totalno. Ide mi na živce jer su sjeverni Talijani prihvatili divlji kapitalizam od Nizozemaca, Nijemaca, Austrijanaca i Švicaraca. U toj diktaturi banaka možete pritisnuti gumb i otpustiti radnike i otvoriti tvornicu u Bangkoku. Kapital nije nikada bio deblji i bogatiji, a nikad nije bilo više nezaposlenih. Sjeverni Talijani zaboravili su da je cijela Italija pomogla Friuliju nakon potresa da se nađe tamo gdje je danas. Tamo je jači fašizam, tamo se svjesno zatvaraju kulturne institucije jer se sve manje toleriraju oni koji drukčije misle. A ako intelektualcima ukinete mogućnost da drukčije misle i da to kažu, političkoj i ekonomskoj eliti ide puno bolje. Italija se ujedinila kulturnom revolucijom, a ne vojnom. Zahvaljujući Danteu, od 13. stoljeća jedan je prostor počeo govoriti istim jezikom, a genijalno je bilo što nacija nije bila potrebna. Nacija je manipulacija i zato se trebamo vratiti konceptu da je grad tvoja država, da život u gradu mora biti svaki dan sve ljepši i da grad bude tolerantan, da u njemu bude što više žutih, crvenih i crnih.

NACIONAL: Kakva je sudbina dokumentarnog filma "Dva života za kazalište" koji je o vama i Robertu Ciulliju snimio Rajko Grlić?

- Taj je film išao dva puta na ZDF-u i tri puta na SAT.1, a uskoro će biti emitiran na kanalu ARTE. Ići će i na srpskoj televiziji jer su koproducenti. Ne vjerujem da će u Hrvatskoj netko na HTV-u biti zainteresiran da ga emitira.

NACIONAL: Kako danas gledate na događaje u "Gavelli" prije tri godine?

- Gledam jednako. Nisam promijenio mišljenje i neću ga promijeniti nikada. Kazalište nije tu da govori o nacionalnim problemima nego o svijetu, o unutarnjim svjetovima. Da netko kaže da ja imam nešto protiv Hrvatske, to je stvarno bandit i lažljivac. Ali ima jedna stvar koja mi smeta kad god dođem u Zagreb, a to je hrvatska zastava na krovu HNK. Taj krov pripada svemiru ili ne pripada nikome. Ako pripada Hrvatskoj, neka im bude. Zato i ne radim tamo.

NACIONAL: A gdje biste radili u Hrvatskoj?

- Još nije službeno dogovoreno, ne znam ni je li korektno govoriti o tome, ali imam neke dogovore s Dubrovnikom. Nisu još konkretizirani, vidjet ću s intendantom Dubrovačkim ljetnih igara. Još ću jednom raditi i kod Mani Gotovac, naprosto mi se sviđa kad se svadim s njom. Budući da me boli ona stvar hoću li režirati i tko će što napisati, tražim neki dublji razlog. Ugovor znači prodati komad života, a moj se život ne može platiti, zato čekam da nađem nešto ludo u sebi, to će mi biti jedina plaća.

NACIONAL: Kako se osjećate u ponovno u Zagrebu?

- Sad ću reći nešto glupo. Svi znaju da sam cinik, ali sada gledam ove zagrebačke krovove, sve je divno i prekrasno i ja sam sretan.