Damir RadićZadnjih godina razvila se fama koja kaže da je američki nezavisni film spao na niske grane te nije ni sjena svojih zlatnih dana iz kasnih 80-ih i 90-ih. U nas je zagovornik te teze tradicionalno površni kritičar Jutarnjeg lista Jurica Pavičić, koji je nedavno newyorškom 11. rujnu, tom fatalnom datumu što je izgleda postao razlogom baš svega što se nakon njega zbilo, pripisao ni više ni manje nego ključan utjecaj na navodni krah američke indie scene. Međutim, stvari stoje malo drugačije. Američka nezavisna produkcija kao jedna od rijetkih oaza istinske filmske kreativnosti doista je zadnjih godina pala u sjenu istočnoazijskog i latinoameričkog slikopisnog buma, američki nezavisni film doista nije porodio drugu, ili je možda preciznije reći - treću generaciju velikih autora nakon Jarmuscha, braće Coen, Spikea Leea, Stevena Soderbergha i Tarantina, ali sve to još ne znači da je pao na koljena i da poput grogirana boksača s naporom hvata dah.

Američka nezavisna scena godišnje još uvijek proizvodi podjednak broj zanimljivih naslova kao npr. i ona južnoamerička, međutim marketinška i medijska logika uvijek traže nešto novo, svježu robu koja može izvesti oštar prodor na tržište, zadržati konzumente u stanju neprekidne napetosti žudnje, što uostalom i jest bit ekonomsko-psihološke interakcije u kapitalizmu, ali zahvaća i znatno šire, jer oslanja se na bitan sloj čovjekove prirode koji kapitalistička praksa samo najintenzivnije dotiče, potiče i eksploatira. Svaka čast nekolicini latinoameričkih i istočnoazijskih genijalaca, svaka čast svježem vjetru s Anda, očaravajuće ljepljivoj sparini Indokine i korejskom novom valu, ali samo neozbiljan i trendovski usmjeren kritičar može negirati postojanu vrijednost američke nezavisne produkcije i govoriti o njezinu pokopu. Određeno iscrpljenje kreativnih potencijala postoji i sasvim je prirodno (zar netko misli da će istočnoazijska filmska renesansa trajati desetljećima?), ali čitav niz iznimnih ostvarenja, od Coppolinih "Izgubljenih u prijevodu" preko Estesova "Iskupljenja na rijeci" i Marstonove "Marije milosti pune" (dobrodošao spoj tradicije američkog independenta i novog latino vala) do Marshova "Kinga" i Tuckerove "Transamerice", svjedoči da američki nezavisni film nije ni u kakvoj silnoj krizi, a kamoli na samrti. Upravo suprotno, u svojim najboljim trenucima i dalje zaslužuje veliko poštovanje. Još jedan u nizu njegovih visokovrijednih izdanaka jest i debitantsko ostvarenje konceptualne umjetnice i književnice Mirande July "Ti i ja i svi koje znamo".

Neobičan, poetski intoniran naslov znakovito navješćuje prirodu filma. Pomaknut ugođaj, pomaknuti likovi, svakodnevica prožeta blagom snovitošću, pokušaji uspostave ljudske komunikacije, ponajprije one erotske - ljubavne i seksualne, primarna su obilježja i interesi Julyna uratka. Topla začudnost njezina autorskog svijeta proizlazi iz upravo djetinje otvorenosti čudu življenja, ali taj djetinji entuzijazam nema nikakve veze s infantilnošću primjerice jednog Spielberga ili Jacksona. Nema kod Mirande July ni govora o propadanju na pubertetsko-adolescentsku mentalnu razinu koja prečesto zna zadesiti dvojicu spomenutih hitmejkera, ona jednostavno gleda svijet nepokolebljivo nevinim očima koje i ono što bi kod većine drugih bilo doživljeno kao perverzija vide benignim, prirodnim i u konačnici humanizirajućim sastojcima bića i odnosa.

"Ti i ja i svi koje znamo" u središte postavlja entuzijastičnu konceptualnu umjetnicu Christine (savršeno je utjelovljuje sama July jasno potcrtavajući autobiografičnost filma) te upravo razvedenog samohranog oca Richarda (solidni John Hawkes) koji radi kao prodavač cipela pokušavajući skrbiti o dvojici sinova, 14-godišnjem Peteru i 7-godišnjem Robbyju. Meandrirajuća naracija prati Christineina nastojanja da se afirmira kao umjetnica dok se istovremeno pokušava zbližiti s neurotičnim i neprilagođenim Richardom koji teško uspostavlja komunikaciju sa samim sobom i vlastitim sinovima, a kamoli s Christine. Dobar dio radnje otpada na erotsku komunikaciju djece i tinejdžera. Peter rado postaje pasivnim objektom dviju svojih vršnjakinja koje na njemu žele isprobati još neprakticiranu vještinu felacija, potaknute seksualnim ponudama kojima ih svakog dana obasipa Richardov kolega s posla, i koje su spremne prihvatiti. Peter nema ništa protiv pasivnog seksualnog iskustva s curama iz razreda, ali njegovu je srcu daleko draža interesantna pretpubertetska djevojčica Sylvie koja ga uvodi u svoj izmaštani svijet u kojem mu je namijenjena uloga njezina (budućeg) supruga. Mali pak Robby preko internetskog chata upoznaje partnericu za skatološki seks, naravno bez ikakve svijesti što bi to uopće bilo, a ta partnerica je nitko drugo doli ugledna kustosica muzeja moderne umjetnosti koja je potcjenjivački odbila Christinein konceptualni rad, glumeći suverenu umjetničku kompetentnost, no ubrzo shvaćamo da je riječ o nesigurnoj osobi koja se lakoćom gubi u procjenjivanju vrijednosti nepreglednih artefakta konceptuale.

Suho prepričan sadržaj može podsjetiti na tematske interese Larryja Clarka i Harmonyja Korinea, međutim Miranda July autorica je sasvim drugog senzibiliteta. Dok Clark eksploatacijski uživa u eksplicitnim, nerijetko naturalistički intoniranim seksualnim prizorima svojih tinejdžerskih white trash junaka (što ga, međutim, nipošto ne čini dostojnim prezira kojem ga prečesto izlaže kolega Šoša), dok Korine kreira dojmljivu i naposljetku potresnu naturalističku poeziju portretirajući tužnu ljepotu vrlo mladih protagonista također iz white trash miljea, pri čemu obojica tinejdžersku seksualnost eksplicitno ili implicitno tretiraju s većom ili manjom dozom senzacionalizma svjesni njezine provokativnosti i subverzivnosti (osobito u Americi koja je jedna od najvećih seksualnih satrapija u današnjem svijetu), Miranda July tinejdžerskoj (i nesvjesnoj dječjoj) seksualnosti pristupa s lakonskom prostodušnošću. Daleko od toga da nije svjesna njezina provokativno-subverzivnog naboja, no upravo stoga, gotovo programatski, ona seksualnost nježnih godina želi opriroditi i humanizirati, pristupiti joj kao nečem normalnom, uobičajenom, kakvom ta seksualnost doista i jest. Jer sviđalo se to nekom ili ne, 14-godišnjaci i 14-godišnjakinje intenzivno su seksualna bića koja ulaze u međusobne odnose, odrasli muškarci i žene često ih nalaze erotski i seksualno privlačnima, a kao što ovaj film pokazuje, interes može biti i obostran. Zato July neće prikazati Richardova pseudopedofilskog kolegu u skladu sa standardima antipseudopedofilske histerije, dakle kao gnušanja dostojnog pervertita, nego kao simpatičnog čovjeka koji se zaigrao, a kad stvar postane ozbiljna, kad mu curke, skupivši hrabrost, pokucaju na vrata kako bi se družili, on će se panično sakriti, a one će, misleći da ga nema kod kuće, s olakšanjem otići. Jer dok je međusobno seksualno eksperimentiranje vrlo mladih tinejdžera posve prirodno, dok je njihovo koketiranje s odraslima sasvim shvatljivo, seksualna interakcija tinejdžera s daleko starijim, sredovječnim partnerima, poručuje July, nije najprirodnija, stoga se u svijetu njezina filma neće dogoditi.

No njezini potencijalni dionici ostat će ljudi vrijedni simpatije, kakvi su bili i ranije. Jednako kao i kustosica muzeja koja će se sastati s malim Robbyjem na klupi u parku, nevino ga poljubiti i otići, vratiti se u svoju samoću nakon što je djetetu zahvalila što ju je barem na trenutak iz nje izbavilo. A Christine? Njezin umjetnički i ljubavni entuzijazam bit će nagrađen, projekt prihvaćen, Richard ljubavlju priveden.

Svojim filmom, tumačeći zapravo samu sebe, Miranda July izvela je, kako je dobro primijetio kolega Marijan Krivak, svojevrsni performans vlastite ideje kakvi bi umjetnost i život trebali biti. U tom smislu "Ti i ja i svi koje znamo" jest metafilm, ali kao malo koji metafilm preplavljen je emocijama (koliko su drugačiji, racionalniji uratci najistaknutijih američkih "metafilmaša" Charlieja Kaufmana i Spikea Jonzea, "Biti John Malkovich" i "Adaptacija"), a njegova gotovo svetačka dobrota očaravajuća je. Nema sumnje, ovo je jedan od filmova koji će obilježiti godinu.

TI I JA I SVI KOJE ZNAMO

Me and You and Everyone We Know, am.-brit. hum. art-drama, 2005.
R: Miranda July
Gl: Miranda July, John Hawkes, Miles Thompson
ocjena: 4 zvjezdice