250 godina nakon rođenja W. A. Mozarta duh velikog glazbenika osjetio se na dva odlična zagrebačka koncerta. Oba u Lisinskom, različita po programskoj shemi, no slična u nastojanju da se uhvati dašak minulog vremena kojeg se vjerujem mnogi od nas mogu samo sa ugodom i gotovo zavišću prisjetiti.

Prvi koncert upriličen je na sam Mozartov rođendan 27. siječnja, dok je drugi ukrasio sinoćnju večer.

Akademije

Počnimo od programskog dijela. Koncem 19. stoljeća uvodi se koncertni koncept danas najčešći u svim koncertnim prostorima svijeta, a to je načelno uvertira – koncertantno djelo – simfonija, ili slične inačice, odnosno varijacije na temu. Čak se nastoji i simfonijski opus razdvojiti od onog komornog, ili solističkog, tako da danas imamo kompletne cikluse koncerata navedenih vrsta glazbe (filharmonijske oktave, piano pianissimo, cantabile, Hrvatski barokni ansambl...). Prije te prekretnice, dakle i u Mozartovo vrijeme, koncertne priredbe, nazivane akademije, izvodile su se Bečanima drugom polovinom 18. i prvom polovinom 19 stoljeća. To su najčešće bile autorske večeri pojedinih skladatelja, a sastojale su se od presjeka opusa svakog od njih i to prema njihovom odabiru. Nerijetko su se izvodili samostalno jedan, dva, ili tri stavka nekog glazbenog djela, a sve u svrhu što bolje prezentacije vlastitih djela.

Dakle, početi koncert uvodnim stavcima simfonije (2), nastaviti arijama iz opera, koncertantnim i/ili solističkim opusom, proći kroz još koju ariju i završiti završnim stavcima simfonije, bilo je uobičajeno. Razumljivo je da su takve akademije trajale nešto duže, no bilo je i tu “pretjerivanja” po kojima je bio poznat glasoviti Ludwig van Beethoven. Kako tipično za čovjeka Beethovenova kova!

Upravo takvu rekonstrukciju jedne Mozartove akademije dočarali su nam Komorni orkestar Lausanne pod umjetničkim i ravnateljskim vodstvom proslavljenog pijanista i dirigenta Christiana Zachariasa.

Čvrsto i stabilno

Ovakva zvučna imena dala su naslutiti da će uslijediti interesantan i nadasve profesionalno pripremljen program. Bilo je svega; praška simfonija, arije iz ranih Mozartovih opera, varijacije za glasovir, prava nekadašnja akademija glazbe, naravno - Mozartova!

Christian Zacharias već je u uvodnim stavcima pokazao neviđen osjećaj za glazbu i vidljivo razumijevanje uvijek profinjene Mozartove partiture. Prekrasan i točan rad ruku, osjećaj za dinamiku i ton poletnog orkestra. Na glasoviru? Čudo! Lakoća, odmjerenost, izniman pianissimo i fenomenalno fraziranje možda najljepših glazbenih uradaka glasovirskog opusa uopće. I ove večeri (p)ostalo je razvidno da velik dio Mozartovih zapisa ima osobit ustroj, gotovo predvidljiv razvoj (nikada potpuno), smišljene promjene tonaliteta, vedar duh i najvišu estetsku razinu. To je oduvijek predstavljalo zahtjevnu ulogu pred izvođače, neovisno o uigranosti i profesionalnom iskustvu.

Orkestar, discipliniran, točan i sastavljen od kvalitetnih glazbenika intenzivno je surađivao i komunicirao međusobno, kao i sa solistom. Brzi u reakciji, doimali su se kao da gledaju samo u Zachariasa. Sve to rezultiralo je čvrstim, stabilnim zvukom koji se niti jedne sekunde nije ¨prekinuo¨, ili zamutio, već jasno predstavio djela salzburškog genija.

Rachel Harnisch, impresivne pojavnosti u prekrasnoj (bijela kava) haljini, otpjevala je kolaž arija iz Mozartovih ranih opera, te recitativ i rondo za sopran. Švicarska sopranistica posjeduje jednako savršen glas kao i pjevačku tehniku. Mozart u svom punom (opernom) sjaju.

Na Mozartov rođendan

Bliži glazbeno-izvođački koncept odsvirala nam je Zagrebačka filharmonija na sam Mozartov rođendan (27. siječnja) pod vodstvom austrijskog dirigenta Ralfa Weikerta uz ugodnu podršku dirigenta i pijanista Philippea Entremonta u pijanističkoj ulozi. Program jasan. Uvertira, glasovirski koncert i simfonija kao finale.

No i tu je bilo malih zahvata, naravno sa svrhom što autentičnije izvedbe Mozartovih djela. Riječ je o rasporedu instrumentalnih grupa unutar orkestra, što možemo shvatiti kao dirigentovu želju. Čela u sredini, na mjestu viola, prve i druge violine razdijeljene lijevo i desno od dirigenta, viole uglavnom na desnoj strani, a kontrabasi na začelju lijeve strane. Takav raspored bio je uobičajen na dvorskim glazbenim prezentacijama, iako vjerujem da zagrebačkim glazbenicima (razjedinjene prve i druge violine) nije bilo nimalo lako ugoditi zvuk u našoj velikoj i akustički tretiranoj koncertnoj dvorani.

Srećom, činilo se kao da je upravo “poteškoća” poslužila umjetnicima kao izazov, a ne kao opravdanje za nesklad unutar orkestra. Domaća skupina inspiriranih glazbenika djelovala je jednako stabilno kao i švicarski orkestar od sinoć, s primjetno suptilnijim ugođajem koji je iznimno pogodovao vremešnom pijanistu Philippeu Entremontu.

Da li zbog neospornog naboja izvođenja jednog od najljepših Mozartovih glasovirskih koncerata i to na 250-u godišnjicu rođenja kompozitora, ili zbog uvijek prisutnih subjektivnih poteškoć(ic)a, Entremont se pomalo istrošio i prije finala. Nakon tehnički i muzikalno savršenog prvog stavka, primjereno je započeo drugi, no podizanjem naboja i temperamenta prema kraju kao da je izgubio onu savršenu dinamiku s početka.

Zahvalna zagrebačka publika nagradila ga je iskrenim pljeskom i nakon kratke pauze (sviranja) sastavljene od više izlazaka i naklona prisutnima, ohrabrila za zahtjevan dodatak. A-dur sonata za glasovir KV 331 i njen prvi stavak sa šest varijacija odsvirana vrlo muzikalno i lijepo tonski iznijansirano.

Najbolje tek slijedi

Ralf Weikert, priznati izvođač Mozartova opusa prigrlio je brži tempo i koncerta i simfonije, dok je uvodnu uvertiru predstavio malo sporije, odgovarajuće uvertiri i glazbenoj komediji (Kazališni ravnatelj) i koncertnoj večeri u Lisinskom.

Svi spomenuti umjetnici imaju zavidan umjetnički profil, čak trojica su dirigenti, a dvojica priznati pijanisti. Svi su ravnali poznatim svjetskim orkestrima kao što su Berlinska i Bečka filharmonija (Weikert), Academy of St. Martin-in-the-fields (Weikert, Entremont), simfonijskim i filharmonijskim orkestrima iz Goteburga, Stockholma, Osla i Varšave, orkestrom NHK iz Tokija (Entremont), te Berlinskom i Njujorškom filharmonijom, Bostonskim simfonijskim orkestrom, Concertgebouw orkestrom iz Amsterdama, te Komornim orkestrom Lausanne (Zacharias).

Sopranistica Rachel Harnisch nakon članstva u Bečkoj državnoj operi (1999.-2000.) pjevala je Paminu u Bernu i Zurichu, te Miccaelu u Genfu. Surađivala je sa N. Harnoncourtom, C. Abbadom, P. Herrewegheom, K. Naganom i B.Weillom.

Oba orkestra imaju dugu tradiciju i širok repertoar izvođenja glazbe. Vođeni vrsnim dirigentima Zagrebačka filharmonija ( F. Zaun, M. Horvat, Lovro pl. Matacic, M. Bašic, P. Dešpalj, P. Kogan, K. Ôno i A. Rahbari i V. Šutej) i Komorni orkestar Lausanne (O. Ackermann, E. Ansermet, E. Buor, A. Cluytens, A. Dorati, F. Fricsay, Lovro pl. Matačić, W. Rowicki, G. Wand i C. Zacharias) doživjeli su neupitni umjetnički procvat i punu međunarodnu afirmaciju.

Zagreb, visoko pozicionirani grad na glazbenoj umjetničkoj karti Europe i svijeta nastavlja s godinom Mozarta. Već u subotu očekujemo iznimnu glazbenu poslasticu renomiranog Orkestra iz doba prosvjetiteljstva pod ravnanjem Sir Rogera Norringtona. Na glasoviru ugošćujemo Roberta Levina i očekujemo opet – Wolfganga Amadeusa Mozarta.