08.02.2006. / 00:00

Autor: Igor Koruga

Koncerti u Zagrebu

Najbolje što je Mozart napisao

Zagreb, 4. Veljače 2006., Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Lisinski subotom Wolfgang Amadeus Mozart (27. 1. 1756. - 5. 12. 1791.) Don Giovanni, predigra operi, KV 527 24. koncert za glasovir i orkestar u c-molu, KV 491 Kvintet za glasovir i puhače u Es-duru, KV 452 38. simfonija u D-duru “Praška”, KV 504 Orchestra of the Age of Enlightenment, Sir Roger Norrington, Robert Levin, Mozart. Orkestar (Velika Britanija), dirigent (Velika Britanija), pijanist (SAD), Mozart.

Kao inspiraciju za prenošenje ozračja koncerta, iskoristio sam suvisla pitanja Gordane Krpan, voditeljice razgovora s umjetnicima, kao i dijelove odgovora umjetnika nakon izvedenog programa.

Sir Roger Norrington rođen je u Oxfordu, glazbom se počeo baviti nakon studija engleske književnosti i kratkog rada u izdavaštvu. Violinist i zborski pjevač, kasnije dirigent, ravnatelj... Njegove snimke Beethovenovih, Berliozovih, Wagnerovih i Brahmsovih djela dobile su mnogobrojna priznanja i producirana su sa strane najeminentnijih svjetskih izdavačkih kuća. Ravna najbojim svjetskim orkestrima i krasi ga epitet suvremenog dirigentskog naraštaja.

Kako dirigira Mozarta? Kako tako lako i autoritativno? Kako tako jednostavno, a opet precizno, prirodno i očaravajuće?

“Sve je izazov kod Mozarta i uvijek bi trebalo ispitati svaki aspekt Mozartove glazbe.” (Norrington)

Norrington ne propušta niti najmanju sitnicu. Na kakvim su instrumentima u 18. stoljeću izvodili Mozartovu glazbu i kolika je sličnost s današnjim malobrojnim originalnim instrumentima i sveprisutnim kopijama? Koliko je ljudi sjedilo u izvođačkom tijelu upravo tada kada je navedeno Mozartovo djelo izvedeno? Na kojim su mjestima bile pojedine grupe instrumenata?

Kojom brzinom valja dirigirati? Mozart nije pisao nikakve metronomske oznake, kao primjerice Bach, već se služio uobičajenim talijanskim nazivima (allegro, larghetto, allergetto, andante...). Konačno, neminovno je bavljenje artikulacijom i agogikom djela koje se izvodi, te vođenje računa da sve zvuči prirodno. PRIRODNO – to je možda najtočnija riječ kojom bi se moglo dočarati dirigiranje i zvučni odziv orkestra. Gotovo neponovljivo. Da li u stojećem ili sjedećem (glasovirski koncert) položaju Norrington minimalističkim, ali smislenim i točnim pokretima vodi orkestar i nikada ne gubi koncentraciju glazbenika. Gledajući takvo autoritativno vođenje orkestra nisam se mogao ne prisjetiti našeg Lovre pl. Matačića.

Robert Levin studirao je glasovir i kompoziciju u New Yorku i usavršavao se kod Nadie Boulanger. Predavač i ravnatelj na istaknutim glazbenim učilištima i konzervatorijima, predsjednik međunarodnog natjecanja Johann Sebastian Bach i član Američke akademije znanosti i umjetnosti. Svjetski poznat po istraživačkom radu na polju bečke klasične glazbe. Autor je mnogobrojnih članaka i eseja o Mozartu, te vrlo uspješan rekonstruktor kadenci u Mozartovim i Beethovenovim koncertima.

Je li Levin najveći ekspert današnjice za Mozartov glazbeni opus?

 

“Teško bih se mogao nazvati ekspertom za Mozartovu glazbu.” (Levin)

Levin ima svoj glazbeni credo i sreću da mu je profesija ujedno i najveća strast. Navodi detalj iz drugog stavka glasovirskog koncerta gdje on sam na klavir(čembal)u iznosi predivnu temu pri čijem se kraju pojavljuje samotni, ali upečatljivi ton oboe koji traje nekoliko taktova. Istovremeno, uz obou, fagot beskrajno lijepo frazira oblik teme pisane za glasovir.

Zašto baš ta nota i zašto toliko dugo? Otkuda nepromijenjen ton koji Levinu i njegovim kolegama i prijateljima raspaljuje nadahnuće, zaustavlja dah, a nerijetko stvori i nenadanu, spontanu suzu?! Koliko dugo može trajati predivna glazbena linija (odnosno više njih), a da joj središnjica bude samo jedan ton? Navedena pitanja, odnosno odgovore na njih, pokušava dokučiti ovaj genijalni pijanist. Odgovor (još) ne zna, ali čuje. Potpisnik ovih redaka često ne čuje, ali također uživa u traganju i razotkrivanju “skrivenih tajni” velikana ozbiljne glazbe.

Levin, tražeći odgovore kroz brojne interpretacije i studiranja partitura uživa u spomenutom postupku i upravo zbog toga negira laskavu titulu eksperta koja ga u ovom kontekstu definitivno – ograničava. Govori o brojnim svjetskim testiranjima glazbeno obrazovanog najmlađeg naraštaja koji redovito svojim temeljnim kompozitorskim vještinama oponašaju Mozartov glazbeni red i pita se istovremeno kako su najmlađi kompozitori skladali prije 1756. godine (godina Mozartova rođenja)? Kakav je tada bio red, zvuk, kakva glazbena nevinost? 

Levin otkriva detalje iz svog privatnog života i doima se netaknuto, kao zaigrani dječak, kao čovjek sa istinskim privilegijem koji “nikada ne odrasta”. Večeras se odlučio za izvedbu na klavirčembalu čime je sigurno dao velik doprinos autentičnosti glazbenog izraza, ali i nametnuo visoku interpretativnu razinu orkestru i dirigentu. Catherine Mackintosh, koncertni majstor Orkestra iz doba prosvjetiteljstva (Orchestra of the Age of Enlightenment), gotovo s ponosom ističe kako je njihov orkestar bez trajnog umjetničkog vodstva jednog dirigenta. U šali govori da sviraju samo s dirigentima koji nameću stil muziciranja koji oni odobravaju i vole, dok one druge ne pozivaju na slijedeći angažman.

 

 Orkestar je utemeljen 1986. godine i na autentičnim instrumentima pokušava staru glazbu što vjernije predstaviti suvremenom sllušateljstvu, pri tom pazeći da se ne uvuku u arhaičnost izvođenja kakvo je ono bilo u vrijeme kada nije bilo vrhunskih izvođača današnjeg profila. Uz sve počasti koje uživaju u matičnoj zemlji, redovito vrlo uspješno nastupaju diljem svijeta birajući voditelje svjetskog ugleda.

Što više napisati? Da navedem nadahnuti glasovirski c-mol koncert? Iznimni glasovirski kvintet u Es-duru sa oboom, klarinetom, fagotom i rogom u pratnji, djelu za kojeg je sam Mozart napisao ocu da mu je to “....najbolja skladba koju je ikada napisao...”? Oba djela inspirativna i za Beethovena, genija koji je slijedio Mozartove tragove i nastavio razvijati glazbeno stvaralaštvo?! Predigra možda najljepšoj Mozartovoj “talijanskoj” operi (Don Giovanni) i 38. “Praška” simfonija upotpunile su rijetko ugođenen repertoar koji korelira čak i u vremenu stvaranja.

 Ovaj tekst nije slučajno faktografski i obogaćen citatima izvođača, jer izvedbu je gotovo nemoguće verbalno dovoljno vjerno opisati. S priličnim slušateljskim stažom mogu iskreno zaključiti da ovaj koncert spada u najmanju ruku u kategoriju koncerata godine. Nestvarno, jednostavno, prirodno, perfektno, u pravom Mozartovskom ozračju, prepuno međusobnog glazbenog razumijevanja, briljantnog ¨čitanja partiture¨ i užitka muziciranja u svakom taktu, u svakoj noti, dinamičkoj oznaci, pauzi. Onako kako to rade samo najveći u umjetnosti i često najskromniji u teatralnosti nastupa.

 

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika