Zoran FerićU Iranu izašla je karikatura Anne Frank koja spava s Hitlerom. Uvreda? Dakako. Ali zapravo ništa strašno. Trebalo je možda angažirati same Židove da naprave karikaturu o sebi. Uvjeren sam da bi se našlo puno maštovitijih stvari. Kad je već o Anni Frank riječ, američki pisac Philip Roth opisao je u romanu "Pisac iz sjene" doživljaje mladog židovskog pisca kratkih priča Nathana Zuckermana i jednu strašno zavodljivu, ali ujedno i prilično blasfemičnu maštariju o tome da je Anna Frank zapravo preživjela Bergen Belsen, ali živi u Americi pod lažnim imenom. Evo kako to objašnjava: "Zato sam uzela to slatko ime - da bude sve što nisam ja. I izvrsno sam se pretvarala. Nakon nekog vremena mogla sam zamisliti da se uopće ne pretvaram, da sam postala ono što bih inače bila. Sve do knjige.

Došao je paket iz Amsterdama, otvorila sam ga i tu je bilo sve; moja prošlost, ja sama, moje ime, moje nedirnuto lice - a ja sam htjela samo osvetu: ne zbog mrtvih - nije to imalo ništa s tim da oživim mrtve ili budem pokora živima. Nisam osvećivala leševe - već ovu stvar bez majke, bez oca, bez sestre, što je puna osvete, mržnje, srama, ovu poluoderanu stvar u kojoj sve kipti. Sebe. Htjela sam suze, htjela sam da njihove kršćanske suze poteku poput židovske krvi, za mene. Htjela sam njihovo sažaljenje - i to bez ikakve samilosti. I htjela sam ljubav, htjela sam da me vole nemilosrdno i beskrajno, isto onako kako su me ponižavali. Htjela sam novi život i novo tijelo, pročišćeno i nezagađeno.

- Oh, Manny, htjela bih s tobom živjeti! To je ono što trebam. Želim kući u Europu s tobom. Slušaj me, nemoj reći ne, ne još. Ovog ljeta vidjela sam kućicu koja se iznajmljuje, kamenu vilu na brežuljku. Pokraj Firence. Imala je krov od ružičastog crijepa i vrt. Saznala sam telefonski broj i još ga imam. Oh, sve lijepo što sam vidjela u Italiji podsjećalo me na to kako bi tamo mogao biti sretan - kako bih ja tamo bila sretna da se brinem za tebe. Mislila sam o izletima na koje bismo odlazili. Mislila sam o poslijepodnevima u muzejima i kako bismo poslije pili kavu uz rijeku. Mislila sam kako bismo zajedno navečer slušali glazbu. Mislila sam kako bih ti kuhala. Mislila sam kako bih nosila ljupke spavaćice u krevetu. Oh, Manny, njihova Anna Frank je njihova; ja želim biti tvoja Anna Frank.

Htjela bih napokon biti svoja vlastita. Zapravo, nisam više kvalificirana za položaj djeteta mučenika i svetice. Ne bi me ni primili, ne ovakvu kakva jesam, kad žudim za tuđim mužem i preklinjem ga da ostavi svoju vjernu ženu i da pobjegne s djevojkom upola mlađom od sebe. Manny, je li važno što sam ja stara kao tvoja kći, a ti kao moj otac? Naravno da volim tatu u tebi, kako ne bih? A ako ti voliš dijete u meni, zašto ne bi? U tome nema ničeg čudnog - to se događa posvuda. Ljubav mora negdje početi; kod nas počinje na tome. A što se tiče toga tko sam ja - pa - rekla je Amy glasom slađim i zavodljivijim od svih koje sam čuo - netko moraš biti, je li tako? To se ne da izbjeći."

Philip Roth ovdje kroz usta mladog židovskoga pisca zapravo govori o zavjeri jedne Židovke protiv čitavoga čovječanstva. Umjesto svetice, ona je obična žena, brakolomka s djetinjastim maštarijama u stilu hollywoodskih limunada, nipošto heroj holokausta. A sam Nathan Zuckerman maštari o tome da se oženi Annom Frank. Možda bi svojim roditeljima, rođacima i čitavoj židovskoj zajednici Newarka, koji su uvrijeđeni zbog jedne njegove kritičke priče o Židovima, mogao napisati: "Draga mama, dragi tata, upravo sam spavao s najpoznatijom židovskom spisateljicom poslije pisaca Biblije." Također blasfemično. No, stvar je o tome što zapadna kultura ima jednu odličnu osobinu, a to je da i najžešću i najjetkiju kritiku na svoj račun, ako je utemeljena, s vremenom pretvara u vlastitu vrijednost i kanonizira je kao dio vlastite baštine. Sklonost kritici koja se realizira kao humor ili satira, pa čak i kad su u pitanju najveće svetinje, čini stvarnu kulturnu i umjetničku povijest Europe. Najznačajniji umjetnički roman zapadne hemisfere, s kojim zapravo i počinje suvremena povijest romana, Cervantesov "Don Quijote", zapravo je satira na viteške romane i upravo zato što se prema njima odnosi kritički i što je vitez u ovome slučaju suhonjavi luđak na suhonjavom kljusetu ovaj je tekst prije nekoliko godina ocijenjen kao najvažnija knjiga u povijesti književnosti. Ako se ne varam, dobio je više glasova čak i od Biblije.

A što čini? Ruga se svijetu koji je zaboravio viteške vrijednosti i svoju uzvišenu imaginaciju zamijenio banalnim prostaštvom. Pretvarajući kritiku u vrijednost Zapad je ustanovio prilično dinamičan model kulture koji izgleda kao igra koja sama stvara svoja pravila tokom igranja. Iz takvoga dinamičnoga modela vrijednosti pojedinih epoha stalno su dovođene u pitanje, kao uostalom i estetske činjenice. Međutim, to ni u kom slučaju ne znači da se Zapad apriori odrekao bilo kakvih vrijednosti i da se u općoj relativizaciji čovjek potpuno izgubio. Vrijednosti su samo bile fluidnije i teže uhvatljive. To, uostalom, dolazi do izražaja i u ovoj najnovijoj paneuropskoj i globalnoj polemici o karikaturama. Načelo o slobodi medija sukobilo se s načelom o potrebi da se u okviru izgrađivanja multikulturalnog društva apsolutno poštuju svetinje drugih.

Komičarska grupa Leteći cirkus Montyja Pythona žestoko se sprdala i s katolicima i s protestantima, a dječji zbor malih musavih katolika, koje otac mora dati za pokuse jer je izgubio posao pa nema novca da ih hrani, pjeva: "Svaki spermić je svet". U ime apstraktnoga načela za život, dokida se sam stvarni i krvavi život. Ta je satira nastala na fonu višegodišnjih krvavih sukoba katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, u vrijeme kad je IRA bila prilično aktivna i kad su i po Londonu i Belfastu pucale bombe. Upravo je razotkrivanje apsurda toga sukoba u filmovima i satiričkim emisijama pomoglo da sve to postane apsurdno generacijama koje dolaze. Stvar je o tome što umjetnost može itekako pomoći u osvještavanju problema i nadilaženju sukoba, te prihvaćanju različitosti. Kažem umjetnost, a ne neduhovite karikature. Izrastajući na skepticizmu i transformirajući vlastite slabosti u kulturnu vrijednost, Zapad je od Don Quijotea do Monthyja Pythona stvorio neku vrstu tolerancije na smijeh i za smijeh i distancirao od nečega što, ne bez vraga, zovemo "smrtna ozbiljnost". Moja majka, koja je do udaje nosila svoje prezime Bernstein kao neko prokletstvo i čiji je otac ubijen za Endehazije, podjednako je uživala u vicevima o Židovima kao i u onima o Titu ili Bobiju i Rudiju. Štoviše, i sama ih je pričala, toga se dobro sjećam. Čini se da smo onda živjeli u sretnijem vremenu. Zapravo u godinama o kojima Rothova Anna Frank kaže: "Doći će vrijeme kad ćemo opet biti ljudi, a ne samo Židovi."