Mahmud AhmadinedžadU samo dvije velike zapadne zemlje novine nisu iz danskog lista Jylland Posten prenijele karikature islamskog proroka Muhameda, koje muslimani diljem svijeta smatraju uvredljivima - SAD i Britanija. Doduše, u SAD-u neki su mali listovi objavili pojedine karikature, ali to nije napravio nijedan medij nacionalnog značenja. U Britaniji je samo studentski alternativni list iz Cardiffa objavio neke karikature, ali je uredništvo smijenjeno a gotovo svi primjerci zaplijenjeni, tako da ih je do čitatelja došlo samo stotinjak.
Očito je iz vlada tih zemalja došla diskretna preporuka urednicima da se iz nacionalnih interesa te karikature ne objavljuju, a urednici su se toga držali. Taj nacionalni interes vezan je uz veliki zaokret u politici SAD-a i Britanije prema Bliskom istoku. Taj je zaokret i personalni i strateški.

Američka ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice sve više utječe na američku vanjsku politiku, a sve manje dvojac koji ju je dosad kreirao, potpredsjednik Dick Cheney i ministar obrane Donald Rumsfeld. Cheneyja je jako oslabila duga afera s otkrivanjem identiteta agentice CIA-e Valerie Plame, u koju je bio duboko umiješan, a zbog koje je njegov šef stožera Lewis "Scooter" Libby morao podnijeti ostavku, jer je protiv njega podignuta optužnica, a istraga bi se mogla proširiti i na Cheneyja. Rumsfeldova pozicija oslabljena je pak zbog sve oštrijih kritika na njegov račun zbog načina kako je vodio rat u Iraku, kamo je poslao premalo vojnika pa se razbuktala pobuna, koju u Washingtonu sada ne znaju zaustaviti, a ona odnosi sve više žrtava. SAD je dosad u Iraku imao oko 2250 mrtvih i oko 16.000 ranjenih, za što najviše okrivljuju Rumsfelda, a to toliko podriva nekada neosporivu poziciju Rumsfelda da je ovih dana Washington Post objavio karikaturu protiv Rumsfelda, kakva se donedavno nije mogla ni zamisliti u nekom od vodećih američkih listova. Na karikaturi jednog od najboljih američkih karikaturista, dobitnika Pulitzerove nagrade Toma Tolesa, nacrtan je ranjeni američki vojnik, kojem su amputirane i ruke i noge, a kraj njegova kreveta sjedi Rumsfeld koji kaže: "Moja je dijagnoza da si očvrsnuo u borbi." Ta je karikatura izazvala veliko uzbuđenje, jer nitko dosad u SAD-u nije tako napao Rumsfelda za neosjetljivost na žrtve američkih vojnika pa su protiv Washington Posta prosvjedovala sva šestorica članova Združenog stožera američke vojske.

Kraj oslabljenih Cheneyja i Rumsfelda počeo je rasti utjecaj Condoleezze Rice, koja blago mijenja američku vanjsku politiku. Napustila je Cheneyev i Rumsfeldov "neokonzervativizam" s geslom "tko nije s nama taj je protiv nas", te počela uvoditi "neorealizam". Ta nova doktrina po glavnim ciljevima američke politike ne razlikuje se od dosadašnje, ali se bitno razlikuje po stilu, a jedan od njenih glavnih sastojaka jest da više neće antagonizirati one koji nisu protiv SAD-a, ali nisu ni za SAD, posebno ne u arapskom svijetu, i to u ovom osjetljivom trenutku strateškog američkog zaokreta na Bliskom istoku.
Taj strateški zaokret odnosi se na pitanje koga SAD na Bliskom istoku vidi kao svog najvećeg neprijatelja. Dosad su to bili Osama bin Laden, Al Qaeda, irački pobunjenici i sve ono što se naziva svjetski islamski terorizam. Sada SAD mijenja žarište svog međunarodnog interesa, jer se Iran pomalja kao najveća bliskoistočna prijetnja. Tako se razmišlja u Washingtonu, ali to sve više postaje percepcija i najšire američke javnosti. Ovih je dana američka agencija za ispitivanje javnog mnijenja Pew Research Center istražila koga Amerikanci smatraju najvećom prijetnjom, a dvije trećine ispitanika rekle su da je to Iran. Prošlog listopada kao najveću prijetnju vidjeli su Kinu, Irak, zatim Sjevernu Koreju, a Iran je bio tek četvrti. Ali otad su se dogodile značajne promjene na svjetskoj sceni kad je Iran u pitanju. Predsjednik Mahmud Ahmadinedžad počeo je glasnije iskazivati svoju radikalnu politiku, najavio je uništenje Izraela, a bilo je još nekoliko zapaljivih izjava. Istodobno se zaoštrio spor oko iranskog nuklearnog programa. Upravo to najviše alarmira američku javnost. Dvije trećine Amerikanaca u anketi izjavile su da će Iran, ako napravi nuklearno oružje, njime napasti Izrael i Europu, a 82 posto uvjereno je da će Iran to oružje potajno dati i teroristima.

Iran je pokrenuo svoj nuklearni program još 60-ih godina, i to uz pomoć SAD-a, koji je održavao odlične odnose sa svojim saveznikom, tadašnjim iranskim šahom Rezom Pahlavijem. Na temelju nekoliko američko-iranskih sporazuma počela je u Iranu izgradnja nekoliko istraživačkih instalacija za mirnodopsku eksploataciju nuklearne energije. Sredinom 70-ih Iran je potpisao ugovor s njemačkom korporacijom o izgradnji prvog nuklearnog reaktora i nuklearne centrale, ali je taj projekt, vrijedan 6 milijardi dolara, prekinut nakon pobjede iranske islamske revolucije 1979. kad je centrala u Bushehru već bila dopola sagrađena.

Sljedeće desetljeće Iran je bio koncentriran na druge stvari, u prvom redu na rat s Irakom, pa se nije bavio nuklearnim temama, iako je bilo nekih kontakata s Nijemcima da nastave izgradnju, te se procjenjivalo da bi trebale još dvije godine da se centrala završi. Nijemci su te kontakte prekinuli pod pritiskom Amerikanaca. Tek 1995. Iran je potpisao sporazum s Rusijom da ona dovrši reaktor, pa je to i učinjeno.

To je bio javni dio iranskog nuklearnog programa, dok je postojao i tajni, za koji se nije znalo sve do 2002. kad su predstavnici iranskih antirežimskih grupa otkrili postojanje još dvaju tajnih nuklearnih postrojenja pod kontrolom iranske vojske, za koja se tvrdilo da se u njima priprema za izradu atomske bombe. U jednom se već obogaćivao uran, u drugom se radilo na teškoj vodi. To je izazvalo veliku pozornost na Zapadu i upozorenja Iranu da prekine vojni program, jer time krši Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja čiji je potpisnik. Iranom se počela baviti Međunarodna agencija za nuklearnu energiju, koja je tražila da njeni inspektori posjete iranska nuklearna postrojenja, čemu je nakon odgađanja tek djelomično udovoljeno.

Problem prije nekoliko godina nije buknuo svom snagom iz nekoliko razloga. Iran je zauzimao umjerene stavove. Tvrdio je da, kao i svaka druga zemlja, ima pravo razvijati nuklearnu tehnologiju u mirnodopske svrhe, kako bi zadovoljio sve veće energetske potrebe zbog naglog povećanja stanovništva i razvijanja privrede. Objašnjavao je da unatoč velikim nalazištima nafte on želi proizvoditi energiju i iz atomskih izvora kako bi diverzificirao svoje energetske izvore te tako smanjio potrošnju nafte, čuvao svoje naftne izvore za više oblike prerade. Iran je od početka energično odbijao optužbe da priprema atomsko oružje, ali tim tvrdnjama na Zapadu nisu vjerovali jer je bilo sumnjivih elemenata u iranskom nuklearnom programu.
Na Zapadu isprva nisu zaoštravali to pitanje. SAD se već pripremao za napad na Irak, pa im otvaranje sukoba s Iranom nije odgovaralo, to više što su se u svrgavanju Saddama Husseina i izgradnji nove vlasti u Iraku Amerikanci namjeravali oslanjati na šiite s juga Iraka, koji su imali bliske odnose sa šiitima u Iranu, s kojima su htjeli biti u dobrim odnosima. Bio je to jedan od razloga zašto je SAD prepustio europskim silama da one pokušaju diplomatskim putem riješiti iranski nuklearni problem. S tim su se počele baviti tri najmoćnije zemlje Europske unije, Britanija, Francuska i Njemačka, pri čemu je ključnu operativnu ulogu preuzeo britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw. On je nekoliko puta putovao u Iran, kako bi se stvorili temelji za ozbiljne pregovore, pa je iranska strana čak dopustile inspektorima Međunarodne agencije za nuklearnu energiju veći pristup postrojenjima. Iran je čak prekinuo neke aktivnosti u svojim nuklearnim postrojenjima, kako su zapadni diplomati zahtijevali, ali ti su ustupci bili ipak mali, jer Iran nije odstupao od načelnog stava da ima pravo razvijati nuklearnu tehnologiju.

Spor se nastavljao, o tome je nekoliko puta raspravljao i izvršni odbor Međunarodne agencije za nuklearnu energiju čiji su članovi iz 35 zemalja. Zapada je od Rusije zahtijevao da prekine isporuku nuklearne tehnologije i goriva Iranu, pa je Rusija predložila da će ona za Iran obogaćivati uran, jer su na Zapadu sumnjali da Iran pritom proizvodi nuklearni eksploziv za atomske oružje. Tako bi se izbjegla mogućnost da Iran dolazi do materijala za izradu atomske bombe. Iran je taj prijedlog odbio.

Pregovori i diplomatska natezanja trajali su sve dosad. Na predsjednički položaj u Iranu umjesto umjerenog Mohamada Hatamija došao je ratoborni Ahmedinedžad, pa su iz Irana u vezi s nuklearnim programom počele stizati drukčije poruke, vodeći iranski ljudi počeli su govoriti da Iran ima pravo na izgradnju atomskog oružja, da mu to pravo međunarodna zajednica ne smije uskratiti. Neki su zapadni politički analitičari tvrdili da je takav zaokret u iranskoj politici razumljiv s obzirom na nove okolnosti, koje su nastale u njegovu susjedstvu, jer su se nakon 2001. Amerikanci pojavili na dvije iranske granice, onoj s Irakom i onoj s Afganistanom, pa je normalno da se Iran osjeća ugroženim i da razmišlja o jačanju svojih vojnih efektiva.
Tek ljetos američka se vlada počela energičnije baviti Iranom, zaključivši da europska diplomatska inicijativa nije dala željene rezultate, jer je Iran prkosno obnovio neke prekinute tehnološke postupke. SAD je sada od tri zemlje EU preuzele glavnu diplomatsku aktivnost oko Irana, a strategija je bila međunarodni pritisak na Iran kroz međunarodne institucije, kroz Međunarodnu agenciju za atomsku energiju, a potom i kroz UN. Iran je zbog sumnje da krši sporazum o neširenju nuklearnog oružja prijavljen Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju, koja je prvi put o Iranu glasovala u rujnu kad je velika većina od 35 članica izvršnog odbora glasovala za rezoluciju kojom je Iran osuđen.

Budući da Iran nije uvažio na tu prvu rezoluciju i razna upozorenja iz Međunarodne agencije za atomsku energiju, Condoleezza Rice je intenzivirala diplomatsku aktivnost kako bi međunarodni pritisak na Iran postao jači. Sljedeći korak tog pritiska po američkom planu bio je predavanje slučaja Irana Vijeću sigurnosti UN-a. Ona je stoga prije nekoliko dana organizirala hitan sastanak na visokoj razini u Londonu, kako bi se dogovorila strategija. Trebalo je kroz izvršni odbor Međunarodne agencije za nuklearnu energiju provesti rezoluciju kojom se Iran prijavljuje Vijeću sigurnosti UN-a, te je za to trebalo osigurati podršku ključnih zemalja, među kojima i Rusije i Kine, stalnih članica Vijeća sigurnosti.

Počela je diskretna i osjetljiva diplomatska akcija, u prvom redu s obzirom na Rusiju, koja je bila sklona da se Iran preda Vijeću sigurnosti, ali nije htjela da ispadne kako se žuri. Rusija je bila uvrijeđena što je Iran odbio njenu ponudu da se obogaćivanjem urana u Rusiji uklone sumnje da Iran proizvodi nuklearno oružje. Drugi razlog je bio strateške prirode, jer ni Rusija ne želi na svojim južnim granicama imati nuklearnu silu Iran, s kojim su sljedećih godina ili desetljeća moguće razne vanjskopolitičke ili unutarnje perturbacije. Rusija je prihvatila američku inicijativu, uz uvjet, koji je prihvaćen, da se s izricanjem sankcija pričeka do ožujka kad će direktor Međunarodne agencije za nuklearnu energiju Mohamed El Baradei iznijeti novi izvještaj o iranskom ponašanju. Ako Iran dotad ne promijeni ponašanje, te ako Baradei obznani da se Iran ne pridržava međunarodnih obveza, Rusija je spremna da se u Vijeću sigurnosti razmotri odgovor međunarodne zajednice Iranu. Kina je prihvatila takav stav.

Arapske zemlje, naravno, nisu bile zadovoljne nuklearnim programom Irana, jer između njih i Irana postoje brojni sukobi interesa, a situacija u Perzijskom zaljevu već dugi niz godina zbog toga je napeta. Iz Saudijske Arabije svojedobno su dali do znanja da će i oni početi razvijati nuklearno oružje ako to učini Iran, a procjenjuje se da bi to mogao i Egipat. SAD je stoga u sučeljavanju oko nuklearnog oružja s Iranom u ključnim arapskim zemljama mogao imati saveznice, ali to te arapske zemlje zbog svojih unutarnjopolitičkih prilika nisu htjele pokazati, pa je savezništvo bbilo prešutno. U tim je zemljama, kao i u mnogim drugim pitanjima, nastao velik raskorak između strateških interesa i neprijateljstva koje iz povijesnih, ideoloških, vjerskih i političkih razloga, posebno vezanih uz palestinsko pitanje, stanovnici tih zemalja osjećaju prema SAD-u. Vlade u tim zemljama podržale su SAD, ali to nisu javno priznale zbog unutarnjopolitičkih razloga. Stoga je u ovom osjetljivom razdoblju, kad treba dovršiti diplomatsku izolaciju Irana, koja je nužna da bi se Iran prijavio Vijeću sigurnosti, SAD-u u interesu da se nigdje ne antagonizira sa arapskim svijetom.
U takvoj situaciji izbila je zakašnjela afera s danskim karikaturama proroka Muhameda, koje su objavljene prošlog rujna gotovo nezapaženo. Ali lokalni radikalni vođe muslimana koji žive u Danskoj odlučili su da te karikature, koje su za muslimane sasvim neprihvatljive, jer je samo prikazivanje lika proroka Muhameda za njih bogohulno, iskoriste kako bi se napravio pritisak na Dansku, gdje je došla na vlast desnica te provodi antiimigracijsku politiku, čime su tamošnji muslimani izrazito nezadovoljni. Nakon prvih prosvjeda protiv Danske u pojedinim islamskim centrima stvar je eskalirala kako su i mediji u drugim zemljama, ne samo europskim, počeli prenositi karikature. Do danas te su karikature objavljene u svim europskim zemljama osim Britanije, Rusije i SiCG-a.

Eskalacija spora oko karikatura SAD-u i njegovoj saveznici Britaniji nije u ovom trenutku odgovarala pa je preporučeno medijima da se karikature ne objavljuju. Sam Bush osudio je karikature, a ovih dana u Bijeloj kući primio je jordanskog kralja Abdulaha. To je nesumnjivo utjecalo da u najvećem dijelu arapskog svijeta nezadovoljstvo objavljivanjem karikatura nije preraslo u nasilje. Prosvjeda je bilo u mnogim zemljama, ali su oni bili uglavnom mirni, s iznimkom Teherana, Damaska i Bejruta. Budući da su i Iran i Sirija autoritarne države, sasvim je jasno da su tamošnje nasilne demonstracije vlasti u najmanju ruku tolerirale, ako ne i potaknule.

SAD je na diplomatskom planu obavio ono što je namjeravao. Nakon brojnih konzultacija izvršni odbor Međunarodne agencije za nuklearnu energiju glasovao je o iranskoj rezoluciji te je golemom većinom donesena odluka da se Iran prijavi Vijeću sigurnosti. Od 35 zemalja za rezoluciju ih je glasovalo 27. Tri su zemlje bile protiv - Venezuela, Sirija i Kuba, a pet ih se suzdržalo - Alžir, Bjelorusija, Indonezija, Južnoafrička Republika i Libija. Za rezoluciju su glasovali Argentina, Australija, Belgija, Brazil, Egipat, Ekvador, Francuska, Gana, Grčka, Indija, Japan, Jemen, Južna Koreja, Kanada, Kina, Norveška, Njemačka, Portugal, Rusija, Singapur, SAD, Slovačka, Slovenija, Šri Lanka, Švedska i Britanija. Nije ostalo nezapaženo da su među zemljama koje su glasovale za rezoluciju i arapske zemlje Egipat i Jemen.