Objavljeno u Nacionalu br. 535, 2006-02-13

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Predstave oko karikatura i drugih stvari

Srećko JurdanaSrećko Jurdana"Od danas jedan plus jedan za nas nisu dva, nego tri!", slavodobitno je izjavila Đurđa Adlešić u govoru na kongresu ujedinjenja HSLS-a i LS-a. Formirala se tu razmjerno beznačajna ideološko-interesna melasa kakva je u prošlosti već postojala, i politički se o tom kongresu ne može reći mnogo više od toga, iako su mu lokalni mediji posvetili gotovo veći prostor negoli Ivi Sanaderu dok se ispričavao islamskome svijetu zbog objave poznatih karikatura u Nacionalu. No zato je u akademskim krugovima snažno odjeknula navedena izjava predsjednice Adlešić. Doista, zašto bi jedan i jedan morali tvoriti dva, ako je narod odlučio drukčije?

Zaključivši kako su jedan i jedan tri, delegati na kongresu proslavili su stvar muzikom* i čagom*. Zabavu je predvodio poznati partijski Neron, to jest gospođa Dorica Nikolić koja se za prigodne potrebe narodne rekreacije transformirala u disco queen*. Pred televizijskim kamerama nadahnuto je izvela nogama i rukama seriju pokreta, nešto što bi se - da je riječ o srednjoškolki ili studentici - moglo protumačiti kao pokušaj koreografskoga zavođenja publike. No u konkretnome slučaju radilo se naprosto o komediji situacije. Potvrdilo se, osim toga, i pravilo da hrvatske političke skupove uvijek mora pratiti snažna doza sindikalizma, kako bi obični ljudi - kad zadovolje demokratske obaveze - došli na svoje.

Nije se zadnjih dana čagalo* samo u HSLS-u nego i u društvu Vesne Škare-Ožbolt, koja je svoju smjenu s položaja ministrice pravosuđa proslavila u nekom lokalu zavijajući kičerske šlagere. Nije htjela, nije htjela* itd. Televizija, televizija... Uvijek je tamo gdje je najmanje treba. Namjerno su to smutljivci napravili, da gđi Š.-O. za mikrofonom, u vokalističkoj egzaltaciji, dvije minute puste krupni plan, uz ton. Na spoznajnome planu, međutim, gledatelji su preko takvoga tretmana junakinje profitirali. Ako se otprije znalo da Vesna Škare-Ožbolt nije Severina Vučković, shvatilo se nakon njezine televizijske prezentacije da nije ni Tereza Kesovija.

Kad je Ingrid Antičević-Marinović bila ministrica pravosuđa, svečano je u pogon puštala liftove u pravosudnim zgradama. Vesna Škare-Ožbolt - smijenjena zbog za nijansu pretjerane sklonosti traču - učinila je za pravosuđe otprilike koliko i njezina prethodnica, ali uspjela je zato dati zapažen doprinos demokratizaciji hrvatske estrade. Sanader je na njezino mjesto postavio savršeno nepoznatu partijsku birokratkinju. Jasno je da u Hrvatskoj ministar pravosuđa ne smije postati netko samouvjeren, stručan i autoritativno revolucionaran, koji će se baviti pravosuđem iznad mjere koju dopušta premijer, ali promatračima se u konkretnome povodu svejedno nameće pitanje: odakle ih samo izvlače?

Osim sindikalnih zabava hrvatskih političarki, publiku je zadnjih dana zaintrigirao i podatak da je Nacional iz inozemnih novina prenio karikature islamskoga proroka Muhameda koje su potresle zemaljsku kuglu. Izazvalo je to mnoge reakcije; Sanader je, kako već rekosmo, pao u afekt izrazivši prijekor, ljutnju, zaprepaštenje, negodovanje, žaljenje, osudu i ispriku. U jačini afekta s državne strane pridružio mu se i suradnik Šeks. I tako dalje. Nije jasno, međutim, kakve veze Sanader ima s objavljivanjem karikatura u Nacionalu, da bi zbog njih morao praviti takve predstave. Nitko ga prije tog objavljivanja nije pitao ni za dozvolu ni za mišljenje, i mogao je lijepo kazati kako stvar ne odobrava, ali na nju nije imao nikakvoga utjecaja, i tko ima neke primjedbe - neka ih uputi uredništvu. Tako je postupio danski premijer, i to je logično ponašanje.

Suviše uzrujan da bi poštivao vlastitu, odnosno državnu izuzetost iz cijelog slučaja, Sanader se, međutim, upustio u velike geste. O. K. I to je njegovo pravo, iako je ostavilo ponešto bizaran dojam. Na slučaj su reagirali i mnogi scenski protagonisti nižega ranga, među njima i Branko Mijić iz Novoga lista koji je - predstavljajući se kao veliki zaštitnik državnih interesa - na Nacional ispustio mlaz uvreda, a objavljivanje karikatura nazvao prozirnim marketinškim trikom. Novine, naime, nemaju pravo da objavljuju činjenice koje ljude zanimaju, jer to im može podići nakladu, što je motivacijski sumnjivo, jer novine moraju izgledati kao bilten partije ili bilten države. Kod spomenutoga gospodina Mijića - ponešto komičnog u njegovoj žestini, može se kazati i: žestoko komičnog - problem je što je i njegov list intenzivno razmišljao o objavljivanju karikatura, ali zaključili su da za to nemaju muda*, pa su odlučili održati lekciju iz političkoga morala onima koji ih imaju.

Hoće li sukcesivno objavljivanje karikatura na temu proroka Muhameda u konačnici dovesti do trećega svjetskog rata, to je pitanje na koje autor ove kolumne nema utjecaja, niti se njime želi baviti. "Rat civilizacija", uostalom, već dulje vrijeme traje u ograničenoj formi, a nisu ga započeli karikaturisti nego Al-Qaida. Bin Ladenova teroristička organizacija ne bi mogla egzistirati bez masovne potpore u islamskome svijetu, a nije nam poznato da se itko od lidera toga svijeta do sada ispričao zbog pokolja, bestijalnosti i "kulture smrti" kakvu šire fanatici koji nastupaju u ime vjerskih načela. Ritualno odsijecanje glava taocima nije problem, ali karikature jesu.

U tjedniku Newsweek objavljena je svojedobno karikatura na temu Isusovog rođenja, u kojoj iz jaslica uzbuđeno izlazi čovjek i govori Trojici Kraljeva: "Djevojčica je!" Je li to vic ili blasfemija? Karikatura je izazvala reakcije. U sljedećem broju javio se i čitatelj s porukom: "Ako možete ismijavati kršćanske svetinje, pokušajte objaviti nešto slično na temu islamskih, pa da vidimo kako ćete proći." Bio je u pravu, kako vidimo. Ali to je nerješiv fenomen. Za potpisnika ovih redaka karikatura u Newsweeku bila je vic, i to dobar vic. Kršćanskome Bogu humor je blizak, i kad se dijete u kolijevci ili odrastao čovjek od srca smiju, oni proširuju komunikaciju s Njim na vrlo poseban način.
Za nekog drugog, međutim, religijski motivirani humor uvijek je samo i isključivo teško svetogrđe. Neka bude tako. Doživljaji vjere nisu kod svakoga isti. Kod aktualnoga sukoba oko karikatura nalazimo se, međutim, na terenu koji nije samo doživljajno vjerski. Ako fanatici cijeli svijet žele definirati po mjeri vlastitoga obožavanja smrti, spoznat će da se na taj način igraju i s vlastitim svetinjama, a ne samo s tuđim.

STUPAC TJEDNA: INKVIZICIJA NOVOSADSKOGA KOMITETLIJE*

Napustivši partijsku funkciju u Novome Sadu, Tomislav Marčinko pojavio se devedesete u Zagrebu i postao Tuđmanov čovjek za prljave poslove, što je ostao do danas. Po nečijem nalogu, svakako za račun desnice, pokrenuo je zadnjih dana kampanju protiv "udbaša" na televiziji, valjda zato da tamo instalira HDZ ili pitaj Boga koga. Desetak godina prije, sličnu operaciju provodio je na širem planu Vice Vukojević. Sve su to poznate metode ciljanoga destabiliziranja javne scene koje danas nikoga više ne fasciniraju, ali da se opskurni provokatori poput Marčinka i dalje motaju po medijima i raznim sferama utjecaja, to prevršuje svaku mjeru javnoga ukusa.

Vezane vijesti

Radikal Nikolić favorit 2. kruga

Radikal Nikolić favorit 2. kruga

Zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS) Tomislav Nikolić pobjednik je prvog kruga izbora za predsjednika Srbije i ima jake razloge da se… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika