Sigourney Weaver rođena je 8. listopada 1949. godine u New Yorku, gdje i danas živi. Njezina majka Elizabeth Inglis bila je poznata britanska glumica koja je zanemarila karijeru zbog obitelji dok je otac Sylvester bio televizijski producentBilo da je glumila u znanstveno fantastičnom filmu strave "Alien – Osmi putnik", komedijama poput "Istjerivača duhova" i "Dave – predsjednik za jedan dan" ili drami "Gorile u magli", 56-godišnja Sigourney Weaver uvijek je upamćena kao glumica koja utjelovljuje snažne žene. Tome je doprinio i njezin izgled u što smo se uvjerili kada smo je susreli prošlog tjedna u Berlinu radi intervjua za Nacional. Sigourney Weaver je visoka 182 cm, snažna, s čvrstim izrazom lica ali zbog svega toga nije bila najsretnija. Nikada nije bila najsretnija zbog svog izgleda i tjelesne konstitucije a sada, kada je dobila i poneku boru, izbjegava bilo kakvo fotografiranje osim onog posebno organiziranog. U svakom slučaju, berlinska publika ju je prihvatila s oduševljenjem jer je njezin najnoviji film "Snow Cake" otvorio filmski festival u Berlinu što je uvijek posebna čast za svakog glumca.

Sigourney Weaver rođena je 8. listopada 1949. godine u New Yorku, gdje i danas živi. Njezina majka Elizabeth Inglis bila je poznata britanska glumica koja je zanemarila karijeru zbog obitelji dok je otac Sylvester bio televizijski producent. Sa 22 godine upisala je školu glume na Yaleu te u sedamdesetima glumi u brojnim kazališnim ulogama. Krajem sedamdesetih počinje i s malim filmskim ulogama ali joj prva velika, ona u filmu "Alien – Osmi putnik", donosi slavu. Nakon toga se nižu hitovi kao što su "Godina opasnog življenja" s Melom Gibsonom, drugi dio filma "Alien", komedija "Istjerivači duhova" s Billom Murrayem, da bi 1988. bila čak dva puta nominirana za Oscara, za glavnu ulogu u filmu "Gorile u magli" i sporednu u filmu "Working Girl".

U oba slučaja nije osvojila Oscara. U devedesetima glumi u komediji "Dave – predsjednik za jedan dan" s Kevinom Klineom, "Imitator", u trećem i četvrtom dijelu filma "Alien" te sjajnoj drami "Ledena oluja" redatelja Anga Leeja. S napunjenih 50 godina Weaver polako gubi velike uloge tako da smo je u posljednjih pet, šest godina vidjeli u manjim, niskobudžetnim filmovima. Takav je i film "Snow Cake" u kojem Weaver glumi Lindu, autističnu i usamljenu majku čija 16-godišnja kći pogiba u nesreći u automobilu koji je vozio Alex (Alan Rickman) i koji ju je povezao kao autostopericu. Autistična Linda moli Alexa da ostane kod nje do pogreba a on se u nekoliko dana zaljubljuje u njezinu privlačnu susjedu Maggie (Carrie-Anne Moss).
Privatno, Sigourney Weaver je već 22 godine u braku sa kazališnim i filmskim glumcem Jimom Simpsonom s kojim ima 15-godišnju kći Charlotte.

NACIONAL: Razgovaramo na sedmom katu hotela Regent u Berlinu. Jeste li se na sedmi kat popeli stepenicama ili dizalom s obzirom na informaciju da se bojite dizala?
-

Ne, ne može se reći da se bojim dizala. Znam odakle je potekla ta informacija. Svojedobno sam glumila osobu prepunu strahova i tom me prilikom novinarka pitala kako sam uspjela "ući" u takav lik. Rekla sam da me u nekim dizalima zna uloviti klaustrofobija. Recimo, u Francuskoj postoje tijesna dizala koja izazivaju klaustrofobiji. Dakle, mali strah od dizala postoji. Međutim, ne možete živjeti u New Yorku i bojati se dizala.

NACIONAL: Vaš novi film "Snow Cake" podsjeća na film "Kišni čovjek" u kojem Dustin Hoffman glumi autističnu osobu.

- Mislim da će se ovaj film svidjeti prvenstveno autistima jer će se javnost upoznati s njihovim problemima. Autisti mrze što ljudi većinom misle da su svi oni poput Dustina Hoffmanna. Razlog zbog kojeg su mi mnogi autisti pomagali na snimanju ovog filma je taj što su željeli da se pokaže druga strana njihove bolesti. Prije no što smo počeli snimanje filma pogledala sam još jednom film "Kišni čovjek" jer sam željela da moja uloga bude nešto sasvim drukčije. U "Kišnom čovjeku" autist je prikazan kao osoba koja ovisi u drugima, u tom slučaju Dustin Hoffmann ovisi o Tomu Cruiseu, dok sam ja u ovom filmu pokazala da autistična osoba može živjeti sama u svojoj kući i može sasvim solidno funkcionirati. Postoje neke stvari koje autistična osoba ne može sama učiniti, ne može sama prijeći ulicu, ali bilo je bitno prikazati drugu stranu. Ono što sam naučila jest da je svaka autistična osoba unikatna, međusobno imaju nekih sličnosti ali i mnogo razlika. neki autisti stalno šute, neki, poput mog lika u filmu, ne prestaju pričati. Dakle, autiste ne možete generalizirati.

NACIONAL: Na koji ste način analizirali i učili o autistima?

- Devet mjeseci prije početka snimanja filma otputovala sam u Australiju i posjetila institut u kojem se nalazi mnogo autističnih osoba. U institutu su mi objasnili kako ne svrstavaju autiste u određene kategorije. Vrlo teško sam pronašla autističnu osobe od kojih sam mogla naučiti ono što mi je bilo potrebno za ulogu u filmu. Kada sam je pronašla danima smo razgovarale i pritom se dobro zabavljale. Primjerice, od nje sam učila kako trebam hodati što je izazivalo smijeh. Ta žena je na kraju pogledala ovaj film i bila je vrlo uzbuđena. Ona, kao i drugi autisti, željeli su da se njihov život što vjernije opiše na filmu, a to je bio i moj cilj.

NACIONAL: Do sada ste bili poznati po ulogama snažnih žena. Kako ste se osjećali na snimanju filma u kojem glumite osobu nevinu i nesnalažljivu poput djeteta? S druge strane, Carrie-Anne Moss u ovom filmu glumi snažnu i seksualno otvorenu osobu, ulogu u kakvima smo upravo vas navikli gledati.

- Koliko znam, Alan Rickman, koji je odmah izabran za glavnu mušku ulogu, me je preporučio redatelju. Nadam se da bi i bez njegove preporuke bila izabrana jer sam vrlo sretna što sada glumim drukčije likove od onih po kojima sam postala poznata. Slažem se, više puta sam glumila snažne i seksualno otvorene osobe, ali sada sam gladna drukčijih izazova. Ovom liku me je privukla njezina nevinost ali i posebna snaga. Dakle, ne mislim da autistična osoba koju glumim nije snažna. Uostalom, nikada mi nije bilo jasno zašto snažna osoba ne može ponekad biti i ranjiva? U stvarnom životu svi su ranjivi, pa i oni najsnažniji, bilo da govorimo o muškarcima ili ženama.

NACIONAL: Uloge bolesnih osoba često su vrlo rizične jer vas mogu optužiti da podilazite publici. Jeste li razmišljali o tome pri prihvaćanju ove uloge?

- Nisam uopće razmišljala o tome. Nakon što sam mjesece provela u društvu autističnih osoba jedino o čemu sam brinula jest kako da im pomognem. Kao glumica uopće ne razmišljam o tome što će filmski kritičari reći jer, iskreno, svatko od tih kritičara ima poseban pogled na film. I što je najvažnije, uopće ne čitam filmske kritike i mislim da glumci ne bi trebali ni ustajati iz kreveta i krenuti na posao ako brinu o tome što će kritika napisati o njima.

NACIONAL: Publika najviše pamti vašu ulogu Ripley u fimskom serijalu "Alien – Osmi putnik" u kojoj glumite osobu koju bi mogao glumiti i muškarac. Jeste li razmišljali o tome da ste time pokazali snagu i sposobnosti muškarca?

- Nisam razmišljala o tome ali me novinari s ovakvim i sličnim pitanjima često podsjećaju na to. No, nije film "Alien – Osmi putnik" jedini u kojem sam, da tako kažem, imala mušku ulogu. Ove godine u kina će stići još jedan film u kojem glumim a zove se "TV Set". U njemu je bila uloga predviđena za muškarca i bilo je predviđeno da je glumi Ben Stiller. Kada se tražio ostatak glumačke ekipe ja sam promijenila agenta jer je stari agent odlučio napustiti ovaj posao. Novom agentu sam rekla kako smatram da sam ja jedna od rijetkih glumica koja, ako se ne može naći odgovarajući muški glumac za ulogu, ga može zamijeniti. Rekla sam mu kako znam da će redatelji uvijek ozbiljno razmisliti o takvoj mogućnosti. I znate što se dogodilo? Ben Stiller je otpao iz filma "TV Set" i ja sam dobila njegovu ulogu. Eto, sada vidite da mi je drago što redatelji ne razmišljaju o tome kako sam ranjiva kao žena i kako stoga ne mogu glumiti muške uloge. Mislim da bi se trebalo pisati više takvih uloga, koje ne ovise o spolu već o individui. "TV Set" je komedija koja će otvoriti filmski festival u Tribeci.

NACIONAL: Jeste li u životu bili tako snažni i samouvjereni kao što izgledate na filmu?

- Kad sam bila osnovnoškolka bila sam jako sramežljiva, toliko da mi je bilo neugodno reći svojim razrednim kolegama kako želim postati glumica. Već s 11 godina bila sam izrazito visoka tako da su me svi s lakoćom primjećivali, a kako mi se nije sviđao vlastiti izgled postala sam posebno osjetljiva na to da me stalno primjećuju. Zato, kada sam postala glumica, nisam željela da bilo tko posebno na mene obraća pažnju. Isto se nastavilo kada sam postala slavna osoba. Nadala sam se da me neće primjećivati zbog stereotipa kao što su "ona visoka i snažna". Više sam željela gledati na obične ljude no što mi se sviđalo što oni gledaju u mene. Problemi su nastajali i na snimanjima filmova kada smo radili pod pritiskom. U tim uvjetima, kada vas uhvati nervoza, počinjete tjelesno reagirati, mašete rukama, a tek onda privlačite pažnju svih na snimanju. A to nikako nisam željela.

NACIONAL: Znači li to da vam je sada, kada više niste na vrhuncu popularnosti, lakše jer se ljudi ne osvrću za vama?

- Sreća je što živim u New Yorku gdje nitko ne obraća pažnju ni na koga. Svatko gleda svoje poslove i ne brine tko hoda ulicom pored njih. Danas nastojim ne razmišljati na način na koji sam prije razmišljala. Mislim da sam previše razmišljala o tome. Zamislite da sam željela biti strašno poznata, kao što to danas mnogi žele. To bi bilo grozno.

NACIONAL: Znači li to da je lik Ripley iz filma "Alien" vaša suprotnost?

- Ponekad poželim da sam više poput Ripley. Pošto sam glumica, vrlo sam maštovita pa mi svašta pada na pamet. Ona je puno hrabrija od mene i suočava se s problemima koji su joj pred nosom. Njezin sam lik bazirala na svojoj prijateljici koja je jako srčana i život je posvetila borbi za okoliš. Imala sam sreće da radim s redateljima i producentima koji su tretirali Ripley kao muški lik kojeg igrom slučaja glumi žena. Danas glumice ne žele takve uloge, žele biti ženstvene ali pritom pristaju biti seksi objekti.

NACIONAL: Zbog čega nikada niste vodili "divlji" život filmske zvijezde? Dugo godina živite u normalnom braku.

- Glumci koji su me oduvijek inspirirali bili su Jessica Tandy i Hume Cronyn, bračni par koji je do kraja života ostao zajedno a i u poznim godinama svog života imali su glumačku karijeru. Ja, jednostavno, nisam navikla ići na zabave niti sam željela biti dio takve filmske scene. Volim izaći navečer s prijateljima ali ne mislim da bih trebala svake večeri plesati do zore. Valjda kao takva nisam ni zanimljiva ljudima, što smatram srećom. Ja sam normalna supruga i majka. Jednom sam pročitala da je za umjetnike bolje da vode miran privatni život jer će im to koristiti jednog dana kada više ne budu u središtu zanimanja i ja vjerujem u to. Ne vjerujem da bih ikada mogla snimati filmove i paralelno voditi divlji noćni život. Kad bi našla vremena za odmor? Vjerojatno bih zaspala na prvoj klupi na koju bih sjela.

NACIONAL: Iako imate 15-godišnju kćer Charlotte, sve do kraja devedesetih godina niste se pojavljivali na filmu u ulogama majki. Situacija se promijenila tek u posljednjih nekoliko godina.

- To što nisam glumila majke ne znači da sam odbijala takve uloge već se radi o tome da mi takve uloge nisu nuđene. Zato sam bila sretna kada sam glumila majku u filmu "Ledena oluja" 1997., dvije godine kasnije majku u filmu "A Map of the World" što se nastavilo i posljednjih godina. Bila sam oduševljena kada su mi počeli nuditi takve uloge jer to sam ja, majka koja brine o obitelji. Valjda me dotad nitko nije vidio kao neku "normalnu" osobu već kao izoliranu individualku.

NACIONAL: Uloge koje ste prihvaćali u osamdesetim i devedesetim godinama bile su odličan odabir. Čini se da ste uspješno kontrolirali svoju karijeru.

- Ako postoji neka iluzija onda je to ona po kojoj glumac može kontrolirati svoju karijeru. To ne postoji, to je nemoguće. Vi možete odabrati dobar scenarij ali ne možete ni na koji način predvidjeti hoće li taj film postići uspjeh ili ne. To je pogotovo danas teško kada uspjeh filma ne ovisi samo o kvalitetnoj priči i glumi već i o mnogo drugih faktora, ponajviše o marketingu. Protiv toga se ne možete boriti. Možete samo biti zadovoljni sami s sobom i reći "da, odabrala sam dobru filmsku priču" i ne brinuti više o tome hoće li film postati hit.