Damir RadićPretpostavljam da svatko od nas u povijesti tzv. popularne glazbe, kao uostalom i umjetnosti uopće, može pronaći neku općepriznatu autorsku osobnost čiju ekstraordinarnu umjetničku relevantnost nije sposoban shvatiti. Jedan od onih čiju veličinu dugo nisam mogao razumjeti bio je i Johnny Cash. Gledajući kronološki, obećanja koja je dao prvim singlom "Hey Porter"/"Cry! Cry! Cry!" iz davne 1955. kasnije se u znatnoj mjeri nisu obistinila. Taj rani i svježi spoj rockabillyja, countryja, bjelačkog bluesa i rock'n'rolla koji je najavio i darovitog tekstopisca, u godinama što su slijedile prečesto se gubio u instrumentacijsko-aranžerskim country i rockabilly manirizmima, a u takvom kontekstu ni Cashovo preferiranje monotonih harmonijskih rješenja svakako nije bilo od pomoći.

Naravno, "čovjek u crnom" imao je nadahnutih trenutaka u nizu pojedinačnih pjesama, no mnogo češće njegov izniman glas, emocionalna predanost i storytellerski dar ostajali su zarobljeni country klišeima. Ono što se Cashu, međutim, nije moglo zanijekati jest činjenica da je bio jedan od prvih i najizrazitijih "prokletnika" popularne kulture, na svoj način nastavljač tradicije romantičarskih "prokletih pjesnika", kao što valja priznati da je njegov legendarni live album snimljen 1968. u kaznionici Folsom, gledajući iz društveno-kulturalne perspektive, doista bio prodor na novo tlo. Svakako je zanimljivo da koliko god bio "zakopan" u svijetu countryja, Johnny Cash nije imao nimalo skučene poglede kad je pjevana glazba u pitanju. Među njegovim dobrim poznanicima bio je genijalni kralj rhytm and bluesa Ray Charles, a zarana je spoznao i iznimnost Boba Dylana, čije je pjesme rado pjevao.

Rekoh, dugo nisam spoznavao veličinu Johnnyja Casha, a onda je ona - kad je već bio otpisan nakon pada popularnosti u drugoj polovici 70-ih i potonuća u 80-ima (sredinom tog desetljeća bio je popularniji kao autor romanesknog bestselera "Čovjek u bijelom" o životu Sv. Pavla!) - zadivljujuće bljesnula početkom 90-ih te se održala do kraja njegovih dana u trećoj godini novog tisućljeća. Fascinaciju koju su mlađi glazbenici gajili prema njemu Cash je uzvratio istom mjerom te je pod utjecajem Nicka Cavea, U2 i drugih, a pod sjajnim producentskim vodstvom Ricka Rubina, snimio antologijsku tetralogiju "American" kojom je napokon odbacio utege country manirizma, minimalistički se oslonivši na vlastiti glas i gitaru, što je u ovom slučaju značilo maksimum osjećaja i značenja.

Njegovi novi autorski radovi bili su iznimno dojmljivi, a obrade Caveove "The Mercy Seat", "One" U2-a i "Personal Jesus" Depeche Modea očaravajuće, no vrhunac je uslijedio 2003., u godini smrti, kad je zadivio obradom pjesme "Hurt" Nine Inchs Nailsa vizualiziranom u iznimnom videospotu, te box-setom "Unearthed". Cashova obrada Marleyjeve "Redemption Song" u nevjerojatnom duetu s Joeom Strummerom dosegnula je astralna prostranstva duha i duše, i svojim spojem zanosnog aktivizma i metafizike upisala se u najljepše pjesme ikad otpjevane, a Stevensovu "Father and Son" otpjevao je zajedno s Fionom Apple i učinio je jednim od najpotresnijih svjedočanstva egzistencijalne tjeskobe i tuge, ali i mudrosti i nade. Johnny Cash desetljećima je robovao country kanonima, koje je doduše dijelom sam i stvarao, nesvjesno sputavajući svoj dar čiji će se iskupljujući onostrani potencijali otkriti jako kasno, ali dovoljno rano da uđe u red besmrtnika. No i one rane dane, onih dugih i turbulentnih 13 godina od prvog hita "Cry! Cry! Cry!" do jednog proljetnog vjenčanja 1968., Johnny Cash je iskupio. Iskupila ih je ljubav za June Carter. Tih 13 godina zanosa, neshvaćanja, čežnje, razumijevanja, očaja, beznađa, nade i vjere srce su filma Johna Mangolda "Walk the Line".

Mangold, autor cijenjenih filmova "Heavy", "Girl, Interrupted" i "Cop Land", osovio je biografiju prve polovice Cashova života oko dviju stožernih točaka: gubitka voljenog starijeg brata i komplementarno tome osjećaja krivice koji mu je nametnuo nemilosrdni otac, te ljubavne priče s June Carter; obje pak točke povezuje Johnnyjeva predanost glazbi i život u eri silnog, do tad neviđenog buma popularne kulture koji je donosio neslućena slatka zadovoljstva (npr. sasvim mlade obožavateljice koje su bez ustezanja nudile svoja procvala ili tek propupala tijela), ali i ubirao danak kroz isrpljujuće psihofizičke napore i raznorazne ovisnosti. Nametnuti osjećaj krivnje motiv je koji je Mangold uglavnom tretirao u maniri standardnih tv-filmova, površno i stereotipno, a na isti su način obrađeni i važniji epizodni likovi. Cashov otac po Mangoldu bijaše ultimativni primitivni zloduh, majka blijeda pasivna kućanica (to što je u malog Johnnyja razbudila ljubav prema glazbi nije joj puno pomoglo u dramaturškoj koncepciji filma), a prva supruga Vivian iritantna malograđanka bez ikakva umjetničkog osjećaja. Ako je jednodimenzionalnost pobočnih likova ovdje posljedica izvanfilmske, životne stvarnosti sagledane iz Cashove perspektive koja je prenesena u film u kojem je on središnji lik, onda je ta jednodimenzionalnost trebala zadobiti intenzivniju ekspresivnost kako bi probila granice stereotipizacije.

Ovako, kao da je sve ugođeno da bi jadni Johnny ispao žrtvom svojih bližnjih, njihova neshvaćanja i odbijanja, i tako u dobroj mjerio opravdao svoje slabosti i poroke. Riječ je o postupku suprotnom onom koji je primijenio Taylor Hackford u prošlogodišnjoj biografiji Raya Charlesa "Ray", gdje su iznenađujućom izravnošću oslikani neugodan karakter i poroci egoistična naslovnog junaka. Možda je u pravu J. Hoberman iz Village Voicea kad kaže da je Johnny Cash bio pola Elvis, pola John Wayne, no simpatičniji od obojice, i možda je to logika kojom se vodio Mangold. Međutim iz njegova filma nije naročito jasno zbog čega je Cash u drugoj polovici 60-ih bio najozloglašenija zvijezda tzv. popularne glazbe, jer Johnnyjevu mračnu stranu Mangold je ublažio, vjerojatno sukladno vlastitom senzibilitetu, ali zasigurno i kako ne bi ugrozio Cashov all-american status, uz koji se često veže slika božanski nadahnuta proroka ili samog Božjeg poslanika.
Dodatni problem Mangoldova filma jest i mjestimično nespretno kretanje kroz vremenski tijek. Dok je Hackford u "Rayu" uglavnom glatko koračao stazom Charlesova života od djetinjstva do poznog doba, Mangold je i s onom jednom, prvom polovicom Cashova života od djetinjstva do vjenčanja s June imao dosta problema: npr. vremenski skok iz 1957. u 1964. kojim se potpuno zaobilazi važno razdoblje Cashove karijere (uključujući i prve televizijske nastupe u showovima, serijama i filmovima) ne čini se najsretnijim rješenjem, a ono što je trebala biti ekonomičnost u prikazu relacije spram Dylana pretvorilo se u nesuvislost. No Mangolda je više od Cashove karijere zanimao njegov odnos s June. Na sreću, tu drugu stožernu točku svoje narativne koncepcije realizirao je jako dobro.

Odnos Johnnyja i June pruža ono najzanimljivije i najplemenitije što ljubavni odnos može pružiti: od prijateljstva što je smjesta bilo obilježeno međusobnim erotskim nagnućem koje su si jasno, ali diskretno pokazali jer su oboje bili u braku, preko začetka ljubavne veze i njezina brzog sloma, do pune no postupne obnove ljubavi koja je stalno tinjala, pri čemu Mangold uvjerljivo pokazuje zašto je lijepa, dobra i pametna June uspjela izvesti autodestruktivnog, no u osnovi pitomog (i tri godine mlađeg) Johnnyja na pravi put: bila je prijateljica, sestra, majka, ljubavnica, sve ono što djevojka jest za mladića ako je njihova ljubav iskrena i potpuna. Dvoje krasnih glumaca (Joaquin Phoenix u pokojem trenutku blago preglumljuje, no to je marginalan prigovor, dok je Reese Whiterspoon gotovo savršena, a uz to sami su otpjevali sve pjesme koje izvode u filmu, i to odlično) vrsnim nastupima lakoćom osvajaju gledateljska srca, a meni osobno najzanimljivija je bila spoznaja da je Johnny Cash svoj rani hit "Folsom Prison Blues" napisao "prepisujući" danas zaboravljeni film "Inside the Walls of Folsom Prison". Time je, naime, malo samoreklame za kraj, anticipirao pjesničku praksu potpisnika ovih redaka.