Ivo PukanićProšloga utorka rano ujutro kupio sam netom izašli Nacional na kiosku aerodroma Pleso. U pet do sedam imao sam avion za Frankfurt a odande za Barcelonu. U trenutku dok sam kupovao Nacional, kupilo ga je još dvoje ljudi. Potpuno profesionalno deformiran, pažljivo sma krajičkom oka "snimio" govor njihova tijela dok su kupovali Nacional. I muškarac i žena mehanički su izvukli novine iz pretinca i, dok su vadili novac i plaćali 12 kuna, samo ovlaš pogledali naslovnu stranicu i strpali novine u svoje torbe. Ni kod jednog ni kod drugog kupca nisam primijetio da su bili izenađeni ili šokirani naslovnicom sa spornim karikaturama. U tome trenutku pomislio sam kako je bojazan pojedinih ljudi u redakciji da bi objavljivanje karikatura moglo izazvati veliku buru bila potpuno neopravdana. Zavalio sam se u avion, isključio mobitel te ga ponovo uključio u Frankfurtu. Nakon toga presjedanje, novi let, dolazak u Barcelonu oko podneva. Kad sam uključio mobitel, vidio sam da imam 30-ak propuštenih poziva. Bilo mi je odmah jasno da ipak sve neće proći tako mirno i da je takav broj poziva očito reakcija na objavljivanje karikatura.

Nakon nekoliko trenutaka zazvonio mi je mobitel. Zove novinar iz jednih dnevnih novina. Traži komentar ograđivanja Sanadera od objave karikatura, bojim li se za svoju sigurnost i na kraju - zašto smo to objavili. Kako sam ja u prošlom broju, na istome ovom mjestu obrazložio zašto objavljujem karikature - ne želim se ponavljati nego samo reći jednu stvar - naša je dužnost da informiramo čitatelje Nacionala o svemu što mislimo da je važno i relevantno, kako kod nas, tako i u svijetu. A te su karikature itekako važne, da bi se shvatilo o kakvoj se velikoj manipulaciji radi. Da su te karikature zaista glavni razlog muslimanskih nemira diljem svijeta, prosvjeda ispred ambasada i paljenja replike hrvatske zastave u Sarajevu, tada bi se takvi nemiri dogodili kako u svijetu, tako i u ovoj regiji još u rujnu i listopadu, kad su te karikature objavljene.

Što se tiče sarajevskih demonstracija, to je jedna od sramotnijih stvari koje su se dogodile tamošnjim muslimanima, jer upravo je Slobodna Bosna, promuslimanski tjednik koji izlazi u Sarajevu, objavila prva te karikature još 5. listopada 2005. Pa zašto onda ti koji su protestirali prošloga tjedna i palili strane zastave nisu provalili u redakciju, zapalili je kao što okolo pale ambasade i spalili na kraju zastavu BiH? Odjednom su se našli užasno uvrijeđenima kad to objavi hrvatski list, nakon što se digla medijska i politčka prašina u cijelome svijetu. Je li to samo licemjerje ili je to ipak dubinska perfidnost onih koji stoje iza tih demonstracija, prijetnji i manipulacija ljudima. A najveća manipulacija za kojom su posegnuli jest zastrašivanje i manipulacija strahom. U ponedjeljak, 13. veljače, mojoj kćeri u osnovnoj školi jedna je profesorica pred cijelim razredom rekla - jesam li ja lud, kad se igram njenim životom i ugrožavam druge objavljujući karikature! Otkud toliki strah i velika količina dvoličnosti, koji su vidljivi i iz mnogih pisama koja sam dobio u redakciju. Većina se ljudi slaže s objavljivanjem, ali smatraju da to nije bilo pametno "jer bi nam oni mogli nekaj napraviti, znate kakvi su".

Nacional i mene napali su iz svih oružja kao da smo napravili svetogrđe, a bili smo 64. novine u svijetu koje su objavile te karikature. Jeste li čuli da se netko od premijera ili predsjednika ispričavao kao što su to učinili političari u Hrvatskoj? Zbog čega? Zato što se u Hrvatsku uvukao iracionalni strah od svega - pa tako i od muslimana. Komu smo mi što učinili nažao i zašto bismo se trebali bojati? Naravno da se treba čuvati budala, kojih ima i među kršćanima i među muslimanima. No, da treba drhtati na svaki povišeni ton koji dođe iz dijela ekstremnog muslimanskoga svijeta, mislim da si zapadni svijet, pa tako ni Hrvatska, ne bi smio dopustiti. Tolerancija i uzajamno uvažavanje - da, ali odnos sile i straha - ne, formulirao bi Ivica Račan taj problem. Naravno, da se, kao i ostali politačari u Hrvatskoj, usudi o njemu javno i iskreno progovoriti.

Vratimo se novinaru s početka. Otkrio mi je kako su u njegovu listu željeli objaviti karikature prije sedam dana, ali da čelni ljudi nisu to dopustili. Njihova ljubomora i kukavičluk mogli su se opravdati samo tako da se nama ili nekome od Hrvata u svijetu nešto dogodi, pa da "naši kolege" mogu slavodobitno reći - vidite kako smo pametni i mudri što nismo objavili te karikature! Tim "kolegama" lijepo je zastrašiti ljude i okrenuti ih protiv konkurencije, u čemu im je pomoglo i Hrvatsko novinarsko društvo, koje je osudilo Nacional, a samo tjedan dana prije to isto društvo javno je podržalo Jyllands-Posten. Svaka čast Luci i kompaniji oko HND-a. Kao i velikom dijelu naših "kolega". Nekada mi je zaista neugodno što pripadam novinarskom cehu u Hrvatskoj.