Objavljeno u Nacionalu br. 536, 2006-02-20

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Kad gadovi marširaju

Amere mrzim još od Vijetnama. Poslije Vijetnama, kad god bi spalili neku zemlju ili pobili na desetke tisuća dječice, to bih osjećala kao zločin uperen protiv mene. Znam, bolesna sam

Vedrana RudanVedrana RudanNa našoj su televiziji rekli, snimke iz zatvora u Abu Graibu previše su strašne. Osjetljivi ljudi i mala djeca to ne bi smjeli gledati. Na kauču smo bili moj mačak Petar Krešimir i ja. On neosjetljiv, ja nisam malo dijete... Priznajem, snimke sam odgledala bez nelagode. Već viđeno. Onuda kuda prolaze Ameri i njihovi saveznici, trava ne raste. Silovanja, palež, klanja, davljenja, trovanja plinom, bombe od nekakvog urana koje ubijaju, a kod preživjelih izazivaju rak, prisluškivanja... Sjećate se, meni je to bilo fenomenalno. Na Beograd su istresli tko zna koliko stotina tko zna kakvih bombi. Onda je na tisuće srpske dječice oboljelo od leukemije. U akciju pomoći uključila se i supruga američkog ambasadora, vijetnamskog veterana?! Slikala se s ćelavim djetetom u krilu? Najprije ti djecu otruju, a onda ga glade po goloj glavici... Ameri su rak na tijelu Zemlje, nacisti dvadeset i prvog stoljeća... Nacisti? Ne, to je zločesto prema nacistima.

Dakle, odgledala sam i onaj film i fotografije, nisam odslušala nekakvog ljutitog Amera koji mi je htio objasniti zašto zarobljene Iračane treba klati, silovati, daviti, dizalicom ih dizati u zrak pa ispuštati da se rasprsnu na asfaltu... Malo sam perverzna, fotografije mrtvih američkih žrtava mogu podnijeti, žive Amere nikako. Zašto me raduje što je svijet opet vidio što Ameri danas rade njima a sutra će nama? Ljudi, to je znak! To je znak! Ameri nisu zločinci od jučer. Tko bi mogao nabrojiti zemlje koje su gadovi pretvorili u prah i pepeo? Sjećate li se pečenih vijetnamskih beba? Film strave i užasa koji ovih dana gledam stegnuta grla ipak je iskrica nade. Da su Ameri onako veliki kako su to bili nekad, taj film ne bismo gledali.

Ovo nije moja teorija, ja se ne razumijem ni u šta. Da li sam vam rekla, Amere mrzim još od Vijetnama? Poslije Vijetnama, kad god bi spalili neku zemlju ili pobili na desetke tisuća dječice, to bih osjećala kao zločin uperen protiv mene. Znam, bolesna sam, šta ćete, svakakvih nas ima. Još ću vam nešto o sebi reći. Stvari volim držati pod kontrolom, znati uzroke, nemirna sam kad nemam objašnjenje. Nikad nisam sebi mogla objasniti zašto Ameri, i kad pobijede, osjećaju neodoljivu potrebu za ubijanjem, razaranjem, trovanjem, umlaćivanjem. Hirošima? Nagasaki? Skratit ću, sve što sam u životu stekla prodala sam i poslala sina u Ameriku. Zlato, rekla sam, ovo je ulaganje u moj duševni mir, skuži Amere! Završio je njihove škole, polovicu svoga života proveo je tamo. Zato ga uvijek nazovem kad odgledam nanoviji film iz serije Ameri u vašem gradu.

Stara, rekao je, Amerika crkava. Zvijer na umoru posebno je okrutna. Amerima teku posljednji dani. Znaš da je kapitalizam počeo u Engleskoj... Nemam pojma gdje je počeo kapitalizam. A onda je, pratiš me, stara, doživio svoj vrhunac i preselio se u Ameriku. Englezi su izgubili svoje kolonije, što je Engleska danas? To su Beckham, Elton John i kraljevska porodica. Američki kapitalizam je na vrhuncu, dakle, gotov je. Zato Ameri u panici upadaju u Irane i Irake, kradu naftu, siluju po zatvorima... Svijetu već dugo ne daju ništa novo. Što je Amerika danas? Prazan balon, Bush i Hollywood. Danas obični ljudi u Americi moraju paralelno raditi nekoliko loše plaćenih poslova da bi se održali na površini. Ostali umiru od gladi, boleština ili na nekom od američkih ratišta. Stara, Ameri su gotovi, dolaze Kinezi, dolaze Indijci! Moj me sin uznemirio. Ne volim ni Kineze ni Indijce.

A treba li uopće vjerovati sinu školovanom u Americi? Možda su mu isprali evropski mozak? Dolaze Indijci? Ovih dana slušamo kako je Indija namjeravala kupiti nekakvog čeličnog, evropskog diva, nije joj uspjelo. Evropski su parlamentarci Indijcima rekli, ne! Evropski parlamentarci? Ti se likovi već godinama ne mogu dogovoriti ni o čemu. Možda su Indijcima rekli ne jer im je provizija bila premala? Čekaj malo, ako su Ameri stvarno na umoru, kako to govori moj sin, zašto se mi Hrvati tako veselo ukrcavamo na NATO vlakić? Je li i tu pala neka provizija ili naši političari nikako da nazovu moga sina? Da se mene pita, naši klinci nikad ne bi išli u Iran i Irak silovati, klati, ubijati i vješati na dizalicu tamošnje dečke. Pa crknuti. Da se mene pita. Mene se ne pita. A oni koje se u Hrvatskoj pita, ti će za lovu bez problema u Irak i Iran poslati moga klinca. Tko zna koliko će stotina tisuća Evropljana istrunuti na američkim ratištima dok Amerika konačno ne rikne? A kad rikne? Onda će naši unuci crkavati na kineskim ratištima?

Jebote! Ima li smisla ovako se bacati u depru? Danas svijetom, u samrtnom hropcu, žare i pale Ameri. Sutra će nas ubijati i daviti Indijci i Kinezi? Kako se veseliti posljednjim trzajima gadnih Amera kad su nam za vratom gadni žuti? Treba li uopće, meni Hrvatici koja živim u prelijepoj Hrvatskoj, umirati od straha od Amera i Kineza? Muž mi je star, neće u rat. Sin mi je oslobođen vojske, ne pitajte me kako sam to sredila. Svinjsko meso ne jedem, neće me ubiti trihineloza. Govedinu na tanjuru nisam vidjela godinama. Baš me briga što hrvatsku travu pasu lude krave! Skuhala sam kavu. Sjedim na terasi, miluju me tople zrake, Petar Krešimir njuši stražnje međunožje susjedove mačke koja gricka njegove keksiće. Vidi, vidi! Ne biste vjerovali?! Na krilo mi slijeće krasan labud. Zašto se predivno biće ovako trese?

Vezane vijesti

Kina i Vijetnam rješavaju razmirice u Južnokineskom moru

Kina i Vijetnam rješavaju razmirice u Južnokineskom moru

Kina i Vijetnam u nedjelju su se u Pekingu dogovorile da će "mirnim pregovorima riješiti međusobne pomorske nesuglasice", što je znak početka… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika