Objavljeno u Nacionalu br. 536, 2006-02-20

Autor: Maroje Mihovilović

NEUDANA MAJKA U UTRCI ZA ELIZEJSKU PALAČU

Francuzi žele predsjednicu

Prema ispitivanjima javnog mnijenja Francuska bi iduće godine sasvim neočekivano mogla dobiti predsjednicu, popularnu socijalističku političarku Segolene Royal

POLITIKA I LJUBAV - Segolèné Royal, socijalistička političarka koju Francuzi žele za predsjednicu, i njezin nevjenčani suprug, šef socijalista François Hollande   POLITIKA I LJUBAV - Segolèné Royal, socijalistička političarka koju Francuzi žele za predsjednicu, i njezin nevjenčani suprug, šef socijalista François Hollande Ispitivanje javnog mnijenja, što ga je za francuski news magazin Marianne nedavno napravila agencija CSA, prvi put ukazuje na to da bi Francuska na izborima sljedeće godine mogla dobiti - predsjednicu. Velika je vjerojatnost da će među francuskim desničarima u utrci za predsjedničku kandidaturu popularni ministar unutrašnjih poslova Nicolas Sarkozy nadmašiti premijera Dominiquea de Villepina, štićenika sadašnjeg predsjednika Jacquesa Chiraca, koji će prema svemu sudeći odustati od trećeg predsjedničkog mandata. Među ljevičarima je mnoštvo političara zainteresiranih za predsjedničku funkciju. Nagađa se da bi se mogao kandidirati i bivši premijer, dvostruki neuspješni predsjednički kandidat, socijalistički veteran Lionel Jospin, a snažne predsjedničke ambicije iskazuje još jedan bivši premijer Laurent Fabius. No kako sada stvari stoje, velika je mogućnost da sljedećeg studenoga, kada će se birati predsjednički kandidat Socijalističke stranke, priliku da se u njezino ime bori za predsjedničku funkciju dobije jedna žena. To je bivša ministrica Ségolène Royal, koja je u ovom trenutku popularnija i od Jospina i od Fabiusa. Štoviše, spomenuto ispitivanje javnog mnijenja u časopisu Marianne pokazuje da bi pobijedila i Sarkozyja, i to u drugom krugu predsjedničkih izbora s tijesnih 51:49 posto glasova.

To je ispitivanje u Francuskoj izazvalo veliko zanimanje jer se donedavno vjerovalo da će Ségolène Royal biti zanimljiva natjecateljka za socijalističku predsjedničku kandidaturu, a u francuskim političkim krugovima smatrali su je ponajviše neobičnom autsajdericom nego ozbiljnim izborom. No odnos prema toj ženi znatno se počeo mijenjati. Uz političke komentatore, i većina francuske javnosti počinje shvaćati da je ona ozbiljan kandidat i da će Francuska možda stvarno 2007. imati ženu u Elizejskoj palači.

Do sada su je smatrali kurioznom autsajdericom jer u njezinoj biografiji uistinu postoji jedna neobičnost, za koju se činilo da bi mogla biti nepremostiv hendikep za njezinu kandidaturu, ali to očito nije. Ségolène Royal rođena je 22. rujna 1953. u oficirskoj obitelji u Dakru, tadašnjem najvažnijem francuskom kolonijalnom središtu u zapadnoj Africi, danas prijestolnici Senegala. Njezin otac Jacques Royal bio je topnički časnik francuske kolonijalne vojske, vrlo konzervativan otac osmero djece. Svojoj je kćeri dao neobično ime Ségolène, po jednoj svetici iz 8. stoljeća, vrlo rijetko u Francuskoj, tako da proteklih desetljeća u toj zemlji nije rođeno ni desetak djevojčica s tim imenom.

Puno joj je ime Marie-Ségolène Royal, no svoje je prvo ime odbacila kada je imala 25 godina. Vrlo je nadarena pa je završila odlične škole u Strasbourgu, potom je studirala političke znanosti u Nancyju, a 1980. završila je najelitniju francusku upravnu školu Ecole nationale d'administration - ENA. To je postdiplomska škola koja svake godine upisuje vrlo malo studenata, koje vrhunski obrazuje za upravljanje velikim sustavima, državnom administracijom, ministarstvima, multinacionalnim kompanijama. Mnogo premijera i ministara i ljevice i desnice završilo je tu školu, a sadašnji premijer Dominique de Villepin i predsjednik Socijalističke stranke François Hollande bili su u istoj klasi kao i Ségolène Royal. U toj školi isticala se ne samo kao vrlo dobra i ambiciozna studentica nego i ponešto nekonvencionalnim ponašanjem, neobičnim za tu vrlo strogu i uniformiranu školu.

Kao i svim drugim polaznicima te elitne škole, ona joj je formirala budućnost jer joj je jamčila najbolja moguća zaposlenja. No ta je škola za nju po još jednoj stvari bila iznimno važna. Tada je, naime, ušla u romantičnu vezu sa svojim studentskim kolegom Hollandeom, a ta veza traje i danas, kada su oboje istaknuti članovi Socijalističke stranke. On je, naime, njezin životni partner, imaju četvero djece, ali se nikada nisu vjenčali, i to na njezino inzistiranje. Bilo je raznih spekulacija zašto je odbila ući s njim u brak, a jedno je objašnjenje bilo povezano s njezinim političkim ambicijama: prema francuskom zakonu nije dopušteno da muž i žena budu poslanici, pa bi se jedno od njih moralo odreći političkog napredovanja, a to bi vjerojatno bila ona. Ipak, 2001. ozakonili su svoju vezu, kada je donesen zakon prema kojem parovi koji žive zajedno, ali ne žele ući u brak, mogu sklopiti civilni ugovor o svojoj vezi. Status neudane samohrane majke uvijek se smatrao njezinim najvećim političkim problemom jer se tvrdilo da konzervativniji glasači neće u politici prihvatiti ženu s takvim privatnim zaleđem, no to se pokazalo potpuno netočnim. Ona je u politici kontinuirano napredovala jer je bila iznimno talentirana. Kada je pristupila Socijalističkoj stranci, šokirala je svojeg konzervativnog oca, a u stranci vrlo brzo stekla novog "političkog oca". Vodeći socijalisti ubrzo su uočili njezine kvalitete pa ju je zapazio i šef socijalista François Mitterrand, kojem je postala miljenicom.

Mitterrand je jako poticao žene u politici. Smatrao je da je udjel žena u francuskoj politici sramotan, mnogo niži nego u drugim zapadnim zemljama, pa ih je promovirao i zapošljavao na raznim važnim mjestima kada je postao predsjednikom Francuske. Tri je političarke osobito cijenio - Elizabeth Guigou, koja je poslije postala ministrica pravosuđa; Martine Aubrey, kći nekadašnjeg predsjednika Europske komisije Michela Delorsa, koja je poslije postala istaknuta ministrica zapošljavanja, a danas je gradonačelnica Lillea; te Ségolène Royal. One su dobile nadimak "filles de Mitterrand" (Mitterrandove kćeri). Veći dio osamdesetih - od 1982. do 1988. - Ségolène Royal bila je u njegovu uredu zadužena za pitanja mladih, sporta, ravnopravnosti spolova, a potom za društvena pitanja.

Mitterrand ju je 1988. potaknuo da se kandidira na parlamentarnim izborima te je ušla u parlament kao predstavnica izbornog okruga Saint-Maixent-l'École u jugozapadnoj Francuskoj. Potom je u tri navrata - 1992., 1997. i 2000. - bila ministrica, najprije okoliša, potom obrazovanja, a na kraju ministrica za ravnopravnost spolova. U vladi je provela ukupno četiri i pol godine. Na sva tri ministarska mjesta bila je uspješna - kao ministrica okoliša uspješno je sprječavala da veliki infrastrukturni projekti naruše prirodnu ravnotežu Francuske, kao ministrica obrazovanja uvela je seksualni odgoj u škole, a kao ministrica za ravnopravnost spolova napravila je nešto i za žene i za muškarce; ženama je zajamčila jednakost pri određivanju plaća te je osigurala rodiljski dopust za muškarce. No bilo je zapaženo da kao ministrica u socijalističkoj vladi ima neka vrlo konzervativna stajališta kada je riječ o spolnosti, pa je bila vrlo oštra u borbi protiv pedofilije, pazila je kako se tretira seksualnost u školama, a iskazivala je konzervativna stajališta i u nekim drugim pitanjima, zbog čega su je svrstavali na umjereno krilo Socijalističke stranke.

U međuvremenu je položila odvjetnički ispit te postigla važan uspjeh na lokalnim izborima, čime je na sebe skrenula iznimnu pozornost. Bivši francuski premijer Jean-Pierre Raffarin želio je zadržati neki upravni položaj kada je napuštao premijersko mjesto pa se kandidirao za šefa izvršne vlasti u svojoj pokrajini Poitou-Charentes. Ségolène Royal ondje se kandidirala kao njegova protukandidatkinja te ga je - iako je bila autsajderica - pobijedila. Predsjednica vlasti te pokrajine postala je 2. travnja 2004. Činilo se da će ostati u provinciji i da će to biti kraj njezine političke karijere na nacionalnoj razini. No to se nije dogodilo.

Francuska Socijalistička stranka u priličnoj je krizi. Izgubila je na dvama predsjedničkim izborima, izgubila je i većinu u parlamentu pa je sada u opoziciji. Razjedinjena je. Nakon Mitterrandove smrti njezin najistaknutiji političar postao je bezlični Lionel Jospin, koji je godinama živio u Mitterrandovoj sjeni, a nakon njegove smrti nije uspio steći takvu popularnost, što se vidjelo po njegovim uzastopnim neuspjesima na predsjedničkim izborima. Bio je neko vrijeme premijer, ali se ni tu nije osobito istaknuo. Ima još nekoliko viđenijih socijalističkih političara, kao što su bivši premijer Laurent Fabius, zatim poznati humanitarac i bivši ministar zdravstva Bernard Kouchner, gradonačelnik Pariza Bertrand Delanoë, ali nijedan nije stekao nacionalnu karizmu, koju nema ni predsjednik Socijalističke stranke Hollande, a na tom je položaju još od 1998.
Sljedeći predsjednički izbori, a to su uvijek najvažniji politički događaji u Francuskoj, održat će se u proljeće 2007., a pozornost javnosti bila je usredotočena na to tko će se izboriti kao kandidat desnice. Prvo se govorilo da će se ponovno kandidirati Chirac, ali je on vrlo nepopularan pa se čini da je od toga odustao. Tako će glavni suparnici za mjesto kandidata desnice biti premijer Villepin i ministar unutrašnjih poslova Sarkozy. Nekako je u javnosti stvoren dojam da će kandidat desnice postati predsjednikom jer se među socijalistima nije istaknuo nitko tko bi mu mogao parirati. Ispitivanja javnog mnijenja pokazivala su da to nije ni Fabius, ni Kouchner, ni Jospin, ali ni Hollande, koji je također pokazivao predsjedničke ambicije.

U takvom ozračju Ségolène Royal je u listopadu prošle godine dala intervju tjedniku Paris Match. Za nju nitko nije mislio da ima predsjedničke ambicije, to više što je takve ambicije pokazivao njezin partner Hollande, pa bi svako njezino isticanje kandidature bilo upereno i protiv njega. No u tom intervjuu ona je obznanila da razmišlja o kandidaturi na predstojećim predsjedničkim izborima, što je izazvalo senzaciju. Neki su pariški listovi tvrdili da je i njezin partner za to doznao iz intervjua, pa je - kako je napisao jedan list - "u njihovu otmjenom stanu u Aveniji Breteuil sljedećih dana vladala ledena atmosfera".

Vjerojatno je zavladala još ledenija atmosfera kada su sljedećih tjedana počeli dolaziti prvi rezultati raznih ispitivanja javnog mnijenja o popularnosti potencijalnih predsjedničkih kandidata. Sredinom prosinca najpoznatiji francuski institut za ispitivanje javnog mnijenja IFOP napravio je za tjednik Journal du Dimanche istraživanje o popularnosti potencijalnih socijalističkih predsjedničkih kandidata, prema kojem je Ségolène Royal bila uvjerljivo na prvome mjestu. Ona je dobila 29 posto glasova, dok su daleko za njom ostali bivši ministar kulture Jack Lang, bivši ministar financija Dominique Strauss-Kahn, Kouchner i Hollande, od kojih ni jedan nije dobio više od 13 posto glasova. Početkom siječnja institut TNT Sofres napravio je anketu za dnevnik Le Figaro o popularnosti francuskih političara. Ségolène Royal bila je na toj listi prva, a njezin postotak popularnosti iznosio je 49 posto, što se smatra jako dobrim s obzirom na to da Francuzi o svojim političarima obično imaju loše mišljenje. Drugo mjesto dijelili su premijer Villepin i Kouchner sa 46 posto, na četvrtome mjestu bio je Sarkozy, a Hollande je bio tek na osmom mjestu. Chirac je bio još niže od njega sa samo 21 posto.

Sve je to otvorilo mnogobrojna politička pitanja unutar same Socijalističke stranke, ali i u njezinu nevjenčanom braku. Ona, naime, nema potporu unutar stranke, a ni potrebnu infrastrukturu unutar stranačke birokracije koja bi pomogla njezinoj eventualnoj kandidaturi. Stranački birokrati već su se prije priklonili raznim drugim moćnim ljudima stranke pa rade za njih. Zbog toga se ona za svoju promociju mora boriti sama. U ovom trenutku ide joj u prilog što novinari sami traže intervjue i pozivaju je u televizijske emisije. Nedavno je formirala svoj predizborni stožer sastavljen od mlađih pristalica, pod imenom "Desirs d'Avenir" (Želje budućnosti), pojavile su se i internetske stranice njezinih pristaša, a za travanj je najavila izlazak knjige u kojoj će predstaviti svoje ideje.

Njezini konkurenti u stranci loše su primili tu kandidaturu pa je bilo dosta neugodnih primjedbi. Neki su je stariji socijalistički političari omalovažavali upozorenjima da "borba za predsjedničku kandidaturu ne smije biti natjecanje za ljepotu" a drugi su se iskazivali lažnom zabrinutošću za njezinu dobrobit. Tako je njezin konkurent Laurent Fabius nedavno tobože zabrinuto upitao: "Tko će čuvati njezinu djecu ako bude izabrana?" Ta je njegova izjava jako loše primljena u javnosti pa je štetila njegovoj, a jako pomogla njezinoj kandidaturi. Fabius se poslije ispričao te rekao da je pogrešno shvaćen, a za nju je kazao: "Mislim da je ona krasna dama i potencijalni kandidat. Ali trebamo pričekati do trenutka kada će se odluke donositi. Poznato je da u Francuskoj istraživanja javnog mnijenja ništa ne valjaju."

S osobitom pozornošću svi prate kako se razvijaju njezini odnosi s Hollandeom, koji je prije također pokazivao predsjedničke ambicije. Na pitanje hoće li on kao predsjednik Socijalističke stranke blokirati njezinu kandidaturu da mu ne bi bila konkurentica, on je novinarima rekao: "Pa ja ne mogu zamjeriti Ségolène što je popularna. To bi bilo apsurdno. Ona ima snagu koju Francuzi prepoznaju."

Nju su nedavno intervjuirali za BBC pa su joj postavili pitanje hoće li istaknuti svoju kandidaturu protiv Hollandeove, a ona je rekla: "Nikada to neću napraviti, nikada neću ustati protiv Françoisa Hollandea, to bi bilo nezamislivo. Ja mogu postati kandidat Socijalističke stranke samo ako me socijalisti nominiraju i ako imam šanse da pobijedim. A možda će to postati netko tko je u boljoj poziciji od mene."

Smatra da će joj popularnost i dalje rasti, pa će samo po sebi postati logično da joj Socijalistička stranka ponudi kandidaturu. No kako joj raste popularnost, može se zamijetiti da se umnožavaju i napadi na nju. U posljednje vrijeme mediji su je često napadali pa tako i zbog jednog stvarno bizarnog razloga. Bila je u Čileu da ondje da potporu socijalističkoj predsjedničkoj kandidatkinji Michelle Bachelet, a novinski komentatori predbacili su joj što je imala cipele s visokom petom. Njezini potencijalni konkurenti s desnice bili su prema njoj mnogo pažljiviji. Tako je Sarkozy izjavio: "Ségolène Royal je netko koga ja cijenim već godinama. Kada sam to ranije govorio, imao sam problema s nekima od svojih prijatelja. Ona je dobar kandidat, a meni su neobična ona pitanja koja se stalno postavljaju - ima li bilo koja žena sposobnosti ravne muškim kandidatima. Ako ja ikada budem izabran za predsjedničkog kandidata, bit će mi drago debatirati s njom. Smatram da je ona vrlo atraktivan socijalistički kandidat."

Ima mnogo onih koji danas predviđaju da će 2007. na predsjedničkim izborima doći upravo do obračuna Ségolène Royal i Nicolasa Sarkozyja, pa se već pojavilo geslo da će to biti izbori "Sego vs. Sarko", što su njihovi popularni nadimci. No ima i nekih zlogukih predviđanja da Ségolène Royal ipak neće uspjeti u svojoj težnji da postane predsjednički kandidat.
Mnogo je, naime, upozorenja da Ségolène Royal nema dovoljno iskustva na nacionalnoj sceni te da se odbija izjašnjavati o pitanjima od nacionalnog značenja, pa Francuzi zapravo i ne znaju što ona o tim velikim pitanjima misli. Tvrdi se da je ona tek nedavno skupila jedan "Think-Tank" spretnijih političkih operativaca i teoretičara, koji joj trebaju pomoći u formuliranju politike. Čuju se upozorenja da je ona u nekim svojim istupima iskazivala odviše desna stajališta, koja se neće svidjeti mnogo lijevije orijentiranom stranačkom članstvu. Hollande i ona su, primjerice, podržavali Europski ustav, koji su Francuzi odbacili prošlog proljeća na referendumu, a čak 73 posto socijalističkih birača bilo je protiv njega.

Ima nekih indikacija da ona namjerava obznaniti tzv. Treći put, a to je bio program s kojim je u Velikoj Britaniji 1997. godine na parlamentarnim izborima pobijedio tadašnji laburistički vođa Tony Blair. Neki je politički komentatori upozoravaju da ne hvali javno Blaira, što je u posljednje vrijeme počela činiti, i da ne pokuša s Blairovom politikom u Francuskoj jer su francuski socijalistički birači mnogo lijevije i konzervativnije usmjereni od britanskih te vrlo loše raspoloženi prema samom Blairu. Treba vidjeti što će ona u svojoj knjizi najaviti pa će se tada moći ocijeniti kakve će izglede imati kada se zahukta predsjednička kampanja. Mjesecima će biti na udaru štampe i konkurenata jer će Socijalistička stranka svojeg predsjedničkog kandidata istaknuti tek u studenome.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika