Autoportret Vincenta Van Gogha"Kustosi iz haškog Gemeentemuseuma predložili su da rekonstruiramo građanske sobe buržoaskog društva 19. stoljeća, no ja sam se odlučila za avangardniji pristup, koji je prilagođeniji 21. stoljeću. Mislim da će radovi slavnih nizozemskih slikara Vincenta van Gogha i Pieta Mondriana, te umjetnika haške škole, koji će prvi put biti predstavljeni u Hrvatskoj, bolje funkcionirati u modernijem postavu. Zato smo zidove jedne prostorije obojili u crveno, a druge u crno i tako redom. To izgleda vrlo efektno: baršunasto crna boja, koja upija svjetlo, mali reflektori usmjereni na svako djelo i pozlaćeni okviri slika pojačat će doživljaj", objasnila je kustosica Jasmina Bavoljak svoju radikalnu koncepciju postava velike izložbe "Van Gogh, Mondrian i haška slikarska škola", koja se otvara u petak, 3. ožujka, nakon intenzivnih trogodišnjih priprema i velikog angažmana u zagrebačkim Klovićevim dvorima.

Otvorenje izložbe prati fama o basnoslovnoj vrijednosti izloženih umjetnina, a podaci o pravoj vrijednosti slika te osiguranja obavijeni su velom tajnom i na hrvatskoj i na nizozemskoj strani. Osim toga, veliki je publicitet privukao skandal oko zabrane plakata koji je za izložbu napravio hrvatski dizajner svjetskoga glasa Boris Ljubičić.

Na svečanom otvorenju očekuju se predsjednik Stipe Mesić, ministar kulture Božo Biškupić i gradonačelnik Milan Bandić, te gradonačelnik Den Haaga i drugi gosti. Izložba će biti otvorena tri mjeseca, sve do 4. lipnja, a neki su je već sada proglasili likovnim događajem sezone. Na prvom katu redizajniranih Klovićevih dvora bit će izloženi rani Van Goghovi i Mondrianovi radovi, te radovi njihovih učitelja, predstavnika haške škole, sveukupno 83 rada 14 slikara. Najatraktivniji je Vincent van Gogh, jedan od najskupljih slikara svih vremena, koji će biti predstavljen s tri rana ulja - "Ptičje gnijezdo", "Vaza s cvijećem" i "Autoportret" iz 1886., koji je najskupocjenije djelo na izložbi. Bit će izloženo osam Mondrianovih ulja i crteža, među kojima se ističu "Ženski torzo iz profila s knjigom" i "Vjetrenjača kraj visokog drveća s intenzivnim odsjajem boja". Od ostalih slikara haške umjetničke škole ističu se Anton Mauve, Van Goghov učitelj slikanja, Jozef Israël, Jacob Maris i Jan Hendrik Weissenbruch.

Izložba je ostvarena u suradnji s poznatim haškim muzejom Gemeentemuseum, izbor djela je napravio nizozemski stručnjak John Sillevis, a realizaciji su pomogli Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu, te sponzori. Muzej je zbog iznimne vrijednosti posuđenih umjetnina postavio neviđeno rigorozne uvjete osiguranja. Elaborat s popisom uvjeta imao je stotinu stranica, a u njemu je trebalo odgovoriti na vrlo konkretna pitanja, primjerice, u kojoj zoni potresa i poplava se nalaze Klovićevi dvori, je li zgrada izgrađena od cigle, koliko kamera postoji u prostoru te koliko će čuvara čuvati izložbu. Da bi zadovoljili stroge nizozemske propise, u muzeju su morali kupiti gomilu novih kamera, ovlaživača zraka i reflektora kako bi u prostorijama tijekom trajanja izložbe zadržali kontrolirane uvjete. Kako je napomenula ravnateljica Klovićevih dvora Vesna Kusin, cijena osiguranja izložbe "svojevrsna je poslovna tajna, no sve je bilo užasno skupo". Može se samo reći da se predviđa kako će troškovi izložbe biti oko dva milijuna kuna, kao što je stajala prošlogodišnja velebna izložba u Klovićevim dvorima "Dora Maar i Picasso" na kojoj je bilo sto tisuća posjetitelja.

O cijeni pojedinih slika može se samo nagađati. Naime, Van Goghova ulja postižu na aukcijama rekordne cijene, a tri zadnja prodana rada nalaze se na listi deset najskupljih umjetnina svih vremena. To su "Portet doktora Gacheta" (82,5 milijuna dolara), "Portret umjetnika Sans Barbe" (71,5 milijuna dolara) i "Irisi" (49 milijuna dolara). Na aukciju u New Yorku u svibnju ide slika "L'Arlésienne Madame Ginoux", koju je kuća Christie's procijenila na 40 milijuna dolara.
Umjetnine su u Den Haagu upakirane u specijalne sanduke i zatim prevezene do Zagreba u dva kamiona, vlasništvo poznate nizozemske tvrtke Hizkia van Kralingen, koja se isključivo bavi transportom umjetnina. Razmišljalo se i o bečkom prijevozniku Kunst Trans, no Nizozemci su se na kraju odlučili za provjerenu tvrtku europskoga glasa, čiji kamioni imaju digitalnu kontrolu temperature, vlage i vibracija. Što se tiče osiguranja, glatko su odbili Croatia osiguranje, malo su razmišljali o talijanskom Generaliju i njemačkom Allianzu, no ipak su uzeli svog stalnog osiguravatelja Aon Artscop Nederland, koji se specijalizirao za umjetnine i već godinama prati Gemeentemuseum.

"Kad sam prije tri godine u Klovićevim dvorima radila izložbu nizozemskih umjetnika koji žive u Parizu 'Pod istim nebom', došla sam u Gemeentemuseum u Den Haag, koji ima najveću kolekciju radova Pieta Mondriana na svijetu", objašnjava Jasmina Bavoljak ideju o izložbi. "Bila sam oduševljena tom zbirkom i predložila sam nizozemskom veleposlanstvu i direktoru muzeja Wimu van Krimpenu da u Zagrebu priredimo veliku Mondrianovu izložbu. No direktor je rekao da bi bilo atraktivnije i komercijalnije proširiti postav i napraviti prvu veliku prezentaciju ranih radova Pieta Mondriana i Vincenta van Gogha, te haške škole, koje publika u Hrvatskoj još nije vidjela. Naime, njihovi rani radovi još traže revalorizaciju, a to upravo radi taj haški muzej."

"Radovi Van Gogha i Mondriana nastali su pod direktnim utjecajem umjetnika haške škole", objasnila je Jasmina Bavoljak vezu između slikarske škole i slavnih umjetnika. Potkraj 19. stoljeća u Den Haagu se stvorila jezgra umjetnika, koji su prekinuli s tradicijom herojskih tema i u slikarstvo uveli nove, životnije motive. Nazvani su haška škola, koja je bila ultramoderne orijentacije, radikalna i subverzivna u odnosu na njihove prethodnike iz holandskog romantizma. Oni su prvi put progovorili o malom čovjeku - ribaru i seljaku te o njihovu preživljavanju u svakodnevnom životu. No tada su se pojavili Van Gogh i Piet Mondrian, još radikalniji umjetnici, koji su iz revolta otišli korak dalje u svom izrazu.

Na pitanje što je zajedničko Mondrianu i Van Hoghu i zašto su oni zanimljivi Hrvatskoj, kustosica Bavoljak je odgovorila: "Iako su u likovnom izrazu potpuno drukčiji, i Van Gogh i Mondrian potječu iz svećeničkih, kalvinističkih obitelji, koje su bile skromne i borile se za opstanak. Van Gogh je u skladu s obiteljskom tradicijom trebao postati svećenik, a Mondrian je radio u obiteljskoj kršćanskoj fondaciji 'Emancipacija kršćanstva' gdje je učio crtati. Van Gogh je karijeru započeo kao prodavač slika u trgovini umjetnina svog strica Goupil&Cie, a Mondrian je pak prve slikarske korake naučio također od strica, koji je pomalo slikao. Uz to, Van Goghovi su bili među najvećim trgovcima umjetninama u čitavoj Europi.

Znači, s jedne strane su bili asketski orijentirani i štedljivi, a s druge iznimno bogati, ali i škrti protestanti, koji Vincentu van Goghu zbog njegove veze s prostitutkom, koju nisu odobravali, nisu htjeli pomoći ni jednim guldenom. Nadalje, on nije htio raditi dopadljive i komercijalne slike i stoga je za vrijeme života prodao samo jedan jedini rad, a preživljavao je zahvaljujući bratu Theu, koji mu je davao 100 guldena mjesečno. Obojicu je ubrzo počela gušiti kruta obiteljska sredina i cjelokupno građansko društvo."

"Tada je Van Gogh tražio da propovijeda rudarima i otišao je u Borinage u Belgiju, gdje ih je crtao na izlazu iz okna", nadopunila je Vesna Kusin priču o sličnostima dvojice umjetnika. "On počinje živjeti riječ koju propovijeda. Nije licemjer, nego im propovijeda iz uvjerenja, iz dobrote i humanosti. To nailazi na neodobravanje klera i dolazi s njima u sukob koji obilježava njegov cijeli kasniji život. Obojica su za ono vrijeme avangardni slikari, radišni genijalci i buntovnici, koji idu ispred vremena. Ubrzo dolaze u sukob s haškom školom, koja im također postaje preuska; no preuzak im postaje i Den Haag, i Nizozemska. Naposljetku se okreću suncu kao motivu, ali i kao simbolu svjetlosti i drukčijeg života. Van Gogh odlazi na jug Francuske u Arles, a Mondrian u Ameriku."

Većina ljudi Mondriana povezuje s New Yorkom i Amerikom, ali malo tko zna da se on školovao i živio u Den Haagu, kojem je bilo jako važno da prikupi što više njegovih ranih radova, ali i slika iz geometrijske faze nastalih u Americi. Naime, kad je Mondrian 1910. otišao u Ameriku, naprasno je prekinuo kontakte s Nizozemskom, a iz svog je prezimena izbacio jedno "suvišno a" i prilagodio ga američkoj verziji pisanja. Danas Mondriana u Nizozemskoj još uvijek pišu u originalnoj nizozemskoj verziji s dva "a", ali sve dozvole za objavljivanje kataloga, fotografija i ostalog izložbenog materijala traži se od Mondrian Trusta u Washingtonu, američke organizacije koja se brine o njegovoj ostavštini i autorskim pravima, te kontrolira upotrebu reprodukcija.

Kako je ispričala Marie-José Raven iz muzejske press službe, Gemeentemuseum u Den Haagu jedan je od pet najznačajnijih muzeja u Nizozemskoj, u kojem se ističe pet vrijednih zbirki - moderne i primijenjene umjetnosti, grafike, mode i muzičkih instrumenata. "Zgrada muzeja izgrađena je 1935. po projektu Hendrika Petrusa Berlagea, pionira moderne nizozemske arhitekture, i sama je umjetničko djelo", kaže ona. Naime, Berlage je projektirao posebnu staklenu krovnu konstrukciju, a zahvaljujući toj svjetlosnoj inovaciji zgrada je uvrštena među najzanimljivije muzejske objekte svijeta. Muzej ima specijalan, vrlo skup sustav grijanja i kontrole temperature i vlage u zraku, što je od velike važnosti za očuvanje vrijednih umjetnina. Taj sustav upumpava toplu vodu, koja je prethodno bila zagrijana na 60 stupnjeva, u mrežu cijevi u zidovima. Zbog toga su zidovi stalno topli i nema vlage, koja je velika opasnost za umjetnine.

Zbirka moderne umjetnosti pruža presjek dvaju stoljeća slikarstva i kiparstva, a obuhvaća radove Pabla Picassa, Edgara Degasa, Claudea Moneta, Vasilija Kandinskog, Francisa Bacona, njemačkih ekspresionista, francuskih simbolista i drugih. Samo u grafičkoj zbirci čuva se 50 tisuća radova, primjerice, tu su radovi Toulouse-Loutreca, kolekcija mode objedinjuje povijesne kostime i odjevne predmete suvremenih dizajnera poput Coco Chanel, Yves Saint Laurenta i Jean-Paul Gaultiera, no ipak posebno mjesto zauzimaju radovi haške škole i Pieta Mondriana.

Gemeentemuseum u Den Haagu ima najveću kolekciju Mondrianovih djela na svijetu, sveukupno 288 crteža i slika. Postav omogućuje posjetitelju da prati umjetnikov razvoj od ranih nizozemskih pejzaža, koje je radio u okviru haške škole, preko koloristički raskošnih djela pa sve do apstrakcije po kojoj je najpoznatiji.
Najviše se ponose njegovim zadnjim, nedovršenim radom "Victory Boogie Woogie", koji su kupili 1998. "Piet Mondrian umro je 1944. radeći na toj slici", ispričala je Marie-José Raven. "To je vrlo zanimljivo djelo, jer se mogu vidjeti faze rada, inače nevidljive na završenim djelima."

Gemeentemuseum je počeo skupljati Mondrianova djela prije 55 godina, što je bila politika kuće. Najviše radova kupili su od privatnih kolekcionara; Mondrianov bivši prijatelj donirao je muzeju još 1963. godine 19 izvanrednih slika, a desetak godina poslije je poznati nizozemski kolekcionar Sal Slijper, od kojeg su i prije kupovali slike, darovao muzeju vrijednu donaciju od 250 radova. Zahvaljujući toj donaciji Mondrianova zbirka u Gemeentemuseumu postala je najveća na svijetu. I radove Vincenta van Gogha počeli su nabavljati vrlo rano - poznati "Autoportret" iz 1886. kupili su još 1918. od Kunsthandel H. E. d'Audretsch, a "Vazu s cvijećem" od Eissenlöffela dvije godine poslije. Treći rad "Ptičje gnijezdo" kolekcionar J. E. van der Meulen donirao je državi, no prema ugovoru rad je do daljnjega pohranjen u muzeju.

Izložbu je od početka pratio mali skandal: izložbeni plakat dizajnera Borisa Ljubičića naprasno je povučen još prije nego što je osvanuo u gradu. Ljubičić se poigrao natpisom "Haag Art" i razradio ideju o mutaciji triju različitih plakata, kojima bi se postupno otkrivale informacije o izlažbi. Na tom prvom, spornom plakatu u sredini se pojavljuje lik haškog suca, na drugom, uz suca, javlja se i lik Van Gogha, a na trećem ostaje samo Van Gogh i natpis Haag Art.

"Poruka tog plakata od početka je bila dvojbena zbog situacije u kojoj se mi nalazimo", poručila je ravnateljica Kusin. "Nitko ne poriče Ljubičićevu kreativnost i težnju za originalnim, ali ispada da se on htio svojim produktom nametnuti izložbi i odrediti njezine parametre umjesto da bude u njezinoj službi. Izložba se nikada nije zvala Haag Art, nego haška škola, što znači da je pošao od pogrešne pretpostavke. Kod nas se uz riječ Haag automatski veže riječ sudnica, te konotacije vezane uz Antu Gotovinu i njegovo uhićenje. Zaključili smo da bi lik haškog suca na plakatu mogao izazvati negativne konotacije kod publike, osobito zato što sudac nema nikakve veze s temom izložbe.

Te negativne konotacije mogu se iščitavati na razne načine, primjerice da mi kao galerija takvim plakatom ocrnjujemo Den Haag iz kojeg dovozimo umjetnine, odnosno da stavljanjem u središte pozornosti haškog suca napadamo Den Haag. Zatim, svi se sjećamo što se dogodilo nakon što je uhićen Ante Gotovina - prozori na zgradi Vlade bili su razbijeni! To se moglo dogoditi i nama u Klovićevim dvorima. Zbog svega toga tražili smo drugo rješenje jer nismo htjeli da izložba dobije predznak koji nema. Međutim, Ljubičić je ostao silno vezan uz svoje rješenje od kojeg nije htio odustati. To smo protumačili kao potez protiv naručitelja. U ovom slučaju njegov se plakat otrgnuo kontroli i postao sam sebi brand, što bi bilo kontraproduktivno za izložbu", zaključila je Vesna Kusin.

Boris Ljubičić smatra da je riječ o izložbi kojoj se nezasluženo daje značaj veći nego što zaslužuje pa je zato namjerno išao na sintagmu Haag Art kako bi kod publike izazvao asocijaciju na haške suce. "Išao sam na ono što je publici jako poznato, jer riječ Haag konotira sud, a ne umjetnost", objasnio je dizajner Ljubičić priznavši da je pogođen zabranom svoga plakata. "U Klovićevim dvorima bili su oduševljeni prvom varijantom s haškim sucima, međutim, kada je uhićen Ante Gotovina, ta je odluka naprasno promijenjena. Ravnateljica Vesna Kusin nazvala me 20 minuta nakon njegova uhićenja i zatražila od mene da sutradan donesem novi prijedlog. Sintagma Haag Art nije dolazila u obzir zbog negativnih političkih konotacija! Tada sam izraz promijenio u Only Art, no ni to nije bilo zadovoljavajuće. I onda su me diskvalificirali. Mislim da u prvoj verziji plakata nije bilo ničeg šokantnog niti problematičnog. Problem je u poznatoj hrvatskoj šutnji i strahu. I u ovom slučaju netko se uplašio naziva Haag Art, diskreditirao dizajnera i tom zabranom podržao predrasude. Mislim da predrasude treba razbijati, a to bi se postiglo upravo mojim plakatom. No kod nas intelektualci od naroda prave budale", zaključio je Ljubičić.
Plakat je na kraju izradio dizajner Ivica Belinić, koji je uzeo Van Goghov "Autoportret" iz 1886. godine.