Ruševine slavne džamije - Šijitski vjernici bili su šokirani nakon što je skupina muškaraca u uniformama iračke vojske eksplozivom uništila jedno od njihovih najvećih svetištaU srijedu 22. veljače nešto prije sedam sati ujutro jaka eksplozija potresla je centar iračkog grada Samarre. Do eksplozije je došlu unutar jednog od najvećih svjetskih šijitskih svetišta, unutar džamije Al-Askari. Prema tvrdnjama svjedoka, rano ujutro, u džamiju, dok je još bila prazna, ušla je grupa muškaraca odjevenih u vojne uniforme. Pod prijetnjom oružja svezali su malobrojne čuvare, a zatim unutar džamije rasporedili eksploziv, te ga odlazeći iz džamije aktivirali. U eksploziji nitko nije povrijeđen ali je džamija Al-Askari teško oštećena, iznutra gotovo potpuno uništena. Bila je slavna po svojoj zlatnoj kupoli, koju je pokrivalo 72.000 zlatnih pločica, koje su blještale na suncu. Te kupole više nema, ostala je samo gomila građevinskog materijala. Ona je šijitima bila sveta jer su se u njoj nalazili grobovi dvojice od 12 šijitskih imama, predvodnika šijitske sekte u njezinu najranijem razdoblju. Ti su grobovi teško oštećeni.

Sasvim je jasno da je taj atentat počinjen s namjerom da se zada udarac šijitskoj zajednici u Iraku, ali ne samo njima. Smjesta su se čule optužbe na račun sunita da oni stoje iza tog atentata. Šijiti čine većinu od 60 posto stanovništva Iraka, ali su sve do rušenja diktatora Saddama Husseina prije tri godine bili podčinjena i potlačena zajednica od strane manjinskih sunita. Suniti, kojima je pripadao i Hussein, čine samo 20 posto stanovnika Iraka, ali su oni od stvaranja nezavisnog Iraka stalno vladali zemljom, tlačeći ne samo šijite, koji žive pretežno u južnom dijelu zemlje, nego i Kurde koji žive na sjeveru. U prvim izvještajima o rušenju džamije Al-Askari gotovo sa sigurnošću se tvrdilo da iza toga stoje suniti, iz čijih se redova gotovo isključivo regrutiraju i irački antiamerički pobunjenici, a da je i motiv tog atentata jasan. Tako se tvrdilo da su tim atentatom suniti željeli izazvati vjerski rat između sunita i šijita, kako bi povećali kaos u zemlji, natjerali Amerikance da se požure s povlačenjem iz Iraka. Oni bi potom u novonastaloj situaciji bez stranih trupa u Iraku izborili što povoljniji položaj za svoju zajednicu. Jedan od njihovih ciljeva mogao bi biti i razbijanje Iraka na tri dijela, pri čemu bi suniti vladali srednjim dijelom Iraka u kojem čine većinu.

No, čuju se i mišljenja da atentat nije prvenstveno imao tako dalekosežne ciljeve izazivanja građanskog rata, nego je povezan sa sasvim konkretnim trenutačnim događanjima oko sastavljanja nove vlade. Iako je od prosinačkih parlamentarnih izbora, kojima je na temelju novog ustava sastavljen novi irački parlament s mandatom od četiri godine, prošlo dosta vremena, još nije sastavljena i vlada, i to zbog natezanja oko ključnih ministarstava, ministarstva obrane i unutarnjih poslova. Mandatar za sastav nove vlade, dosadašnji premijer šijitski islamist Ibrahim Al-Jaafari, obavlja konzultacije s raznim političkim snagama, ali mu usuglašavanje stavova ne ide kako je očekivao. Kao prvo, među samim šijitima postoje značajne razlike o tome kako bi vlada trebala izgledati. Te su razlike izbile na vidjelo odmah nakon izbora kad se određivao mandatar. Pojavila su se dva kandidata za mandatara, uz Jaafarija, koji je eksponent klerikalnih šijitskih krugova vezanih i za iranske šijite, kao kandidat pojavio se i Adil Abdulhamdi, koji je predstavnik umjerenije šijitske organizacije SCIRI, sklonije suradnji s Amerikancima. Američke vlasti u Iraku bile su za to da se mandat dade Abdulhamdiju, a za njega su bili i predstavnici sunita i Kurda, ali oni - naravno - nisu mogli utjecati na to koga će šijiti istaknuti za mandatara, a među šijitima prevladala je podrška Jaafariju.

Na izborima u prosincu unutar šijitske zajednice dogodila se važna stvar koja je promaknula političkim analitičarima iračkih prilika, uglavnom usredotočenih u postizborno vrijeme i na analiziranje novih odnosa snaga u parlamentu između šijita, sunita i Kurda. Na tim izborima u šijitskim područjima znatno su bolje prošli kandidati bliski vjerskim vođama od onih sekularnijih, pa su tako, na primjer, u Baghdadu dobro prošli kandidati, koje je istaknuo mladi šijitski vjerski vođa Moqtada Al-Sadr, zapovjednik vjerske policije, inače izrazito antiamerički nastrojen. S druge strane, svi koji su bili bliski američkim vlastima u Iraku i koje su Amerikanci podržavali, prošli su loše, pa je njihov nekadašnji glavni čovjek u Iraku Ahmed Chalabi ostao bez mjesta u parlamentu, a sekularni šijit Iyad Allawi, koji je neko vrijeme bio premijer, sa svojom je strankom dobio u parlamentu od 275 mjesta samo 25 poslanika.

U skladu s takvim rezultatima izbora unutar šijitskog biračkog tijela Jaafari je ušao u sastavljanje nove vlade, ali je to naišlo na prilične otpore u drugim zajednicama. Našao se na udaru kritika vođa Kurda koji sumnjaju da će odustati od nekih predizbornih kurdsko-šijitskih dogovora oko sastava nove vlade. Tada je bilo dogovarano da će se posebno paziti da se za ministre obrane i unutarnjih poslova izaberu ljudi, koji će biti prihvatljivi za sve etničko-vjerske grupacije, da to neće biti klerikalni šijiti, nego po mogućnosti izvanstranačke ličnosti. To je bio zahtjev i onih sunitskih stranaka koje su izišle na izbore, koje su potom bile pozvane da uđu u pregovore oko vlade, te čiji su predstavnici na to nevoljko pristali. Iz vjerskih šijitskih krugova, međutim, jačali su pritisci da se - zbog teške sigurnosne situacije - ta mjesta ipak daju provjerenim šijitskim ljudima. Do eksplozije je došlo upravo u trenutku kada su pregovori oko vlade bili u najosjetljivijoj fazi.

Onaj tko je izvršio ovaj atentat pažljivo je izabrao njegov cilj, kako bi poruka atentata bila što višeznačnija. Samarra je pažljivo izabrana, iako je to mjesto jednog od najznačanijih šijitskih svetišta, te destinacija brojnih šijitskih hodočašća, taj se grad ne nalazi u području gdje šijiti žive u većini, nego, naprotiv, usred sunitskog područja. Šijiti žive u velikoj većini južno od Bagdada, a Samarra se nalazi 125 kilometara sjeverno od njega. Riječ je o gradu s 200.000 stanovnika vrlo bogate prošlosti. Današnja Samarra ustanovljena je u 7. stoljeću prije naše ere, bila je trgovinsko središte bogatog poljoprivrednog područja, koje je u kasnijim stoljećima bilo pod raznim vlastima. Najslavnije razdoblje Samarre bilo je u 9. stoljeću kad je Samarra bila prijestolnica abasidskih kalifa, pa su tada u gradu sagrađene mnoge slavne građevine, među ostalima i Velika džamija sa slavnim spiralnim minaretom, te potom i džamija Al-Askari, gdje su pokopani 10. i 11. imam Ali Al-Hadi i Hasan Al-Askari.

Pokraj te džamije nalazi se i svetište posljednjem 12., nestalom imamu Mohammedu Al-Mahdiju, za kojeg se vjeruje da će se jednom vratiti na zemlju kao spasitelj. To svetište, njemu posvećeno, mjesto je šijitskog hodočašća.
Iako je Samarra zbog tih zdanja i povijesti važna za šijite, zbog kasnijeg kretanja stanovništva i mijenjanja vjerske slike današnjeg iračkog područja, ona je ostala izvan šijitskog područja, a u gradu danas veći dio stanovnika čine suniti. Štoviše, kada je nakon rušenja Saddama Husseina i ulaska Amerikanaca došlo do antiameričke pobune, Samarra, koja se nalazi na pola puta između Baghdada i Husseinova rodnog mjesta Tkrita, bila je s Tikritom, Fallujahom, Ramadijem i Baqubom jedan od centara sunitske pobune. Nad tim su gradovima Amerikanci zbog pobunjeničke aktivnosti tijekom vremena više ili manje izgubili kontrolu, a lokalne iračke vlasti, formalno lojalne proameričkoj vladi u Bagdadu, slušale su lokalne pobunjeničke vođe. Amerikanci su pokretali i ofenzive u Samarri ne bi li ponovno uspostavili kontrolu, ali im to nije uspjelo. Sada se mir održava neformalnim dogovorom lokalnih vlasti, lokalnih pobunjenika i lokalne šijitske zajednice, a efektivnu kontrolu imaju pobunjenici.

Iako je vlast, nakon atentata na džamiju Al-Askari, tvrdila da su uhićeni neki sumnjivci, istraga još nije dala rezultata, pa nema službenih indicija tko je atentat izvršio, a nema niti vjerodostojnog preuzimanja odgovornosti samih počinitelja. To je i razlog spekulacija, tko je i s kakvim ciljem to učinio, te kakve će to posljedice imati. Ako je riječ o sunitima koji su željeli izvršiti pritisak na šijite kako bi ovi popustili pri sastavu vlade te odustali od nekih radikalnih vjerskih kadrova, onda u tome nisu uspjeli. Prva reakcija šijitskih vođa bila je upravo obratna. Neki od njih optužili su Amerikance i proameričku vlast u Bagdadu da su odgovorni za rušenje džamije, jer ne uspijevaju uspostaviti sigurnost u zemlji, pa i sigurnost šijitskih svetišta. Zbog toga su šijitski vođe javno zatražili da se u održavanje sigurnosti uključi više šijitske policije, jer niti u Amerikance, a pogotovo u novu iračku vojsku nemaju povjerenja.

To je po Amerikance vrlo neugodan poziv, jer oni žele izbjeći da se u održavanje sigurnosti uključi vjerska policija. Oni bi željeli sigurnost prepustiti novostvorenoj sekularnoj vojsci i policiji, koja će biti lojalna vlasti u Bagdadu, čak i ako to bude vlada kojom će dominirati šijiti, ali će iz nje biti isključeni vjerski utjecaji. Neke ranije šijitske zahtjeve da se u vojsku uključe ti vjerski utjecaji Amerikanci su odbili, a američki ambasador u Bagdadu Zalmay Khalilzad ovih je dana zaprijetio da će Sjedinjene Države smanjiti svoju pomoć Iraku, ako službe sigurnosti neće ostati sekularnima. Tu njegovu izjavu osudili su irački političari, među ostalima i premijer Jaafari.

Ako su atentatori željeli potaknuti građanski rat, ni u tome nisu imali neposrednog uspjeha. Doduše, izbile su demonstracije, koje su ponegdje bile i nasilne i krvave, ali su nakon atentata sa svih strana stigle i osude onoga što se zbilo, ali i pozivi za smirivanje. Posebno su oštre bile osude iz inozemstva američkog predsjednik Georgea W. Busha i britanskog ministra vanjskih poslova Jacka Strawa, a došla je čak i britanska ponuda financijske pomoći za obnovu džamije, koja je u Iraku - odbijena. No, čin su osudile i vodeće iračke političke i vjerske ličnosti. Sigurno je najvažnija bila intervencija iračkog šijitskog vjerskog vođe Velikog ajatolaha Al Sistanija, koji se inače ne pojavljuje u javnosti. Objavljeno je da je on pozvao šijite na mir, a prikazana je i snimka njegova sastanka sa šijitskim vođama gdje se dogovaralo kako smiriti situaciju nakon ovog događaja. Sistani je posebno osudio napade na sunitske džamije u šijitskim dijelovima Bagdada, te u nekim drugim gradovima gdje šijiti čine većinu.

Spaljeno ih je nekoliko desetaka, a bilo je i napada na sunite, pa ih je ubijeno stotinjak. No, i suniti su na odmazdu odgovorili odmazdom, pa je bilo slučajeva likvidacije šijita koji su se vraćali s prosvjednih skupova.
Uvođenjem policijskog sata i intervencijama vjerskih vođa situacija se tek donekle smirila, ali se ocjenjuje da neposrednog obračuna neće biti. Ipak, taj je događaj sigurno utjecao na buđenje općeg nepovjerenja između šijita i sunita, tim više što on nije bio usamljen, jer je posljednjih dana bilo nekoliko napada na šijite u Iraku, jedan krvavi bombaški atentat na šijitske civile, te jedan pokolj šijita uhvaćenih na cesti u unutrašnjosti zemlje. Snage koje bi željele razbiti Irak po etničkim i vjerskim crtama računaju na sljedeći scenarij: izbijanje građanskog rata, što bi bio konačan znak propasti američke političke strategije u Iraku i njihovo povlačenje. U tom slučaju šijiti, koji sada surađuju s Amerikancima, izgubili bi svoj oslonac, te bi morali tražiti novi, a taj novi bio bi šijitski Iran, s kojim irački šijiti održavaju i sada bliske odnose. Bliže savezništvo iranskih i iračkih šijita izazvalo bi uzbunu u sunitskim arapskim zemljama, jer bi se time povećala iranska prijetnja. To bi, pak, moralo izazvati reakciju najjače sunitske regionalne sile Saudijske Arabije, čiji klerikalni krugovi već i sada diskretno financijski pomažu iračku pobunu, a u slučaju ovakvog raspleta sigurno bi otvoreno stali na stranu iračkih sunita, što bi iračke sunite značajno ojačalo.

To je scenarij koji se Amerikancima nikako ne bi svidio, ali najnoviji događaji vezani uz rušenje džamije u Samarri pokazuje da ga oni teško mogu spriječiti jer ionako kontroliraju sve manje događaja u Iraku. U šijitskim krugovima, koji dosad - s izuzetkom Moqtade Al-Sadra i njemu sličnih mladih radikala - nisu tražili imanentni odlazak Amerikanaca, nakon događaja u Samarri u sklopu sve izraženije težnje šijita da sami preuzmu odgovornost za svoju sigurnost sigurno će se pojačati zahtjevi da Amerikanci odu. Nakon ovih događaja i Jaafari će Amerikance manje slušati. Osim Kurda, koji još smatraju da bi Amerikanci trebali ostati, jer su im oni jamci da će se ostvariti njihove težnje, svi glavni akteri iračkih događanja sada su za to da Amerikanci što prije odu, a za to su i Amerikanci sami. Nekadašnji glavni američki zagovornici upada Amerikanaca u Irak, te rušenja Saddama Husseina, čime su željeli Irak pretvoriti u stalnu američku vojnu i političku bazu na Bliskom istoku, izgubili su svoje pozicije u američkoj administraciji, a neki su je čak i napustili. U američkoj administraciji više ne prevladavaju oni koji su vidjeli Irak tek kao početnu točku za cijeli niz smjena tamošnjih režima, u Siriji, Libiji, Somaliji itd, te da cijela operacija treba završiti s Iranom i Saudijskom Arabijom. Trenutačni je stav u SAD-u da taj plan treba što prije zabraviti, te da se Amerikanci iz Iraka trebaju što prije povući, ali na častan način. Časno povlačenje znači da nakon njihova odlaska u Iraku ostane funkcionalna demokracija koja će im biti sklona.

Da bi se stvorio privid toga, Amerikancima je jako stalo da iračka vlada što prije sastavi, da ta vlada ima atribute demokratske, sekularne vlasti, koju će poštovati i s njom surađivati sva tri segmenta Iraka, i Kurdi, i suniti, i šijiti. To je sada ključni politički cilj američke administracije u Iraku, a njegovo bi ostvarenje vodilo američke vojnike kući. Napad u Samarri međutim pokazuje da je ovdje riječ samo o prividu, jer ono što se događa na terenu izmiče američkoj kontroli. Šijiti s pravom mogu biti nezadovoljni ako Amerikanci, koji su preuzeli održavanje sigurnosti u Iraku, ne mogu zaštititi jednu od njihovih najvećih svetinja, a oni koji su atentat počinili, dobro su poentirali, to dokazujući.
U tom smislu, iako je rušenje džamije Al-Askari najteže emocionalno palo šijitima, politički je najviše naškodilo Amerikancima.