Srećko JurdanaPojavila se zadnjih dana u Zagrebu gospođa iz Francuske koja se proslavila time što je sama preveslala Pacifik, i dokazala još jednom da čudaka koji na razne načine izazivaju sudbinu na ovome svijetu ne manjka. Ljudi se bez prepoznatljivoga razloga vole bacati sa stijena, mostova i nebodera, veru se tamo gdje to ni mudrome orlu ne pada na pamet, i tako dalje. Junak nad junacima - le brave des braves*, kako su u Napoleonovoj vojsci nazivali maršala Neya - možda je ipak aktualni predsjednik hrvatskoga Sabora, koji se svojedobno borio protiv Udbe tako što se uvrstio u registar njezinih dojavnika, i protiv velikosrpskoga hegemonizma tako što se lažno predstavljao kao Srbin. Neprijatelja tući iznutra, njegovim oružjem - trebalo je za to petlje. Spominjemo taj poznati primjer u povodu agresivne reaktualizacije udbaške problematike na hrvatskoj sceni, od koje nije mogao pobjeći ni predsjednik Mesić.

Netko je i njega nazvao udbašem, na što je predsjednik - govoreći na radiju - izjavio da je taj tip "seronja". Od navedenog atributa nije odustao ni u naknadnim komentarima. Podigla se oko toga prilična buka. Reagirali su novinari, mediji, profesori, analitičari. Pitali su ga smije li se predsjednik države tako izražavati, na što je gospodin Mesić odgovorio kategorički potvrdno, uz ponešto konfuzan dodatak: "To razumiju oni na koje se to odnosi." Zar drugi te izraze ne razumiju? Možda ipak ne. Dođe li do suda, predsjednik se može braniti kako je zapravo čovjeku tepao. U hrvatskom životinjskom imeniku, na primjer, ima raznih naziva od milja: Grivonja, Reponja, Garonja, Šaronja... Dobri moj Seronjo, prošaptat će možda neki gazda na uho svome najdebljem i najmilijem volu koji mu svakodnevno isporučuje dvadesetak kila prvoklasnoga prirodnoga gnojiva. I predsjednik svoju obranu može zasnovati na analogiji s tepajućim primjerima iz životinjskoga svijeta: Taj dragi seronja* - teksaški: Shitbone - koji me nazvao udbašem, pokazuje toliko brige za političku čistoću Hrvatske da bi ga s povjerenjem trebalo zaposliti kao državnoga stajskoga nadglednika.

Javnost je, ipak, Mesićevo atribuiranje tužitelja doživjela u prvome redu kao aludiranje na tužiteljeve logo-dijareične kvalitete, i kao što rekosmo, pojavile su se u tom kontekstu teške nedoumice ima li predsjednik pravo na takav govor. Činjenica je da predsjednik nosi u sebi crtu nepredvidljivosti. Stevensonov ljubazni dr. Jekyll pretvara se povremeno u zlog Mr. Hydea; državničko-građanski orijentirani gospodin Mesić pod utjecajem provokacija povremeno se pretvara u komunikatora psovkama. U povodu slučaja "seronja" novine su mu izvukle cijelu dokumentaciju. Kad su ga svojedobno - na skupu u kasarni - "časnici" dočekali povicima "lopove, cigane", mogao se odmah okrenuti i otići, i nakon toga smijeniti osobe zadužene za organizaciju, sigurnost i protokol. Umjesto toga, s izazivačima nereda uspostavio je "dijalog" i poručio im preko razglasa: "Ne spominjite roditelje." Tvrdio je kasnije da je to značilo nešto drugo, ali nitko nije shvatio što.

S Jutarnjim listom izveo je svojedobno pravu eskapadu, kad ga je - zbog nekakvoga članka o libijskoj nafti - nazvao "smećem" i objavio kako s njim više nikada i ni na koji način neće surađivati, da bi mu tjedan dana poslije dao veliki intervju i prihvatio njegovoga stalnoga dopisnika u svome uredu. U danom kontekstu, predsjednikova tadašnja nedosljednost u odnosu prema jednim novinama bila je manji statusni problem od izraza koji je on primijenio na te novine. Smeće, seronja itd. - "narodski tip" kakvim se voli prikazivati u javnosti, ne upada li predsjednik ipak preko mjere društvene tolerancije u nepriličan verbalni diskurs? Odgovor je, čini se, potvrdan. Ljudi možda vole - neki svakako - u predsjedniku gledati narodskoga čovjeka, ali malo njih voli kad mu u javnoj komunikaciji, pa bila ona za njega i uvredljiva, preko usta prelaze vulgarni izrazi. Predsjednik blizak građanima, tj. "narodu", jedna je stvar, predsjednik koji se "narodski" izražava - potpuno druga. Ipak, nema brige za Mesića.

Upuštajući se u malu analizu fenomena, potpisnik ovih redaka zaključit će kako je na gospodina Mesića utjecao njegov folklorni pedigre, i činjenica da je status osvajao u balkanskim bitkama koje nisu imale previše veze s pojmom šlifa*. Premda posjeduje određeno obrazovanje, Mesić u visoku politiku nije stigao s koledža na kojem se uči simboličko izražavanje, naglasci i intonacija, nego iz Tuđmanove barake u Savskoj, gdje su dominirali rudimentarni tipovi. Otišao je nakon toga u jugoslavensko predsjedništvo, gdje se trebalo nositi s Miloševićevim bizantincima. U njegovoj karijeri - determiniranoj okružjem koje iznad svega cijeni demagogiju, nagodbe i nametljivost - nije bilo mnogo prilika za usvajanje finoće izražavanja, i Mesićev politički govor ispao je takav kakav jest: krajnje jednostavan, lišen velikih figura, često s nezavršenim rečenicama, nezgrapnim izrazima, a ponekad i nalik na govor ulice, kad predsjednika ponese adrenalin izazvan uvredama.
Netko bi mogao reći: pa takav je bio i Tito, i je li mu to naštetilo ? Da, da... Povremeni nedostatak šlifa kod političara u ovim se krajevima rijetko doživljava kao nedostatak.

STUPAC TJEDNA: GRAĐANSKI RAT U IRAKU

U Iraku masovno udaraju suniti na šijite i obrnuto, dnevno ginu deseci i stotine ljudi, dok američki predsjednik Bush samouvjereno i bez prestanka tvrdi kako njegova strategija širenja demokracije pokazuje respektabilne uspjehe. Jesu li istočnjačke despocije baš najpogodnije tlo za prodaju demokratskih ideja? To fantastično širenje demokracije moglo bi u konačnici donijeti mir groblja.