Prvi put u Zagrebu Biljana Srbljanović - boji se da ni njezino angažirano pisanje ni njezin politički angažman ne mogu u Hrvatskoj razbiti odioznostkoju su stvorilivelikosrpski zločini "Jako sam uzbuđena i sretna zbog premijere 'Skakavaca' u ZKM-u, na koju stižu moji roditelji, prijatelji, svi moji najbliži. Nadam se da nećete pomisliti da je to invazija. Radujem se premijeri jer zapravo nikad nisam bila u Zagrebu, jednom slučajno prije ratova - bila je to kratka šetnja zbog čekanja drugog vlaka, a kasnije nisam bila pozivana, kao uostalom ni u Sarajevo. Možda moje pisanje ili moj osobni angažman nije bio dovoljan da pokrije moje prezime, a možda ljudi jednostavno ne vole moje drame", kaže Biljana Srbljanović (35), jedna od najizvođenijih i najprevođenijih srpskih dramatičarki, poznata po angažiranosti i vrlo politiziranim tekstovima, čija je najnovija drama 'Skakavci'- u režiji Janosza Kice s Perom Kvrgićem u naslovnoj ulozi premijerno izvedena u subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Za premijeru je vladalo veliko zanimanje, tražila se ulaznica više, a atmosferu je dodatno podgrijavala činjenica što su "Skakavci"- prvi njezin tekst, koji je izveden u nekom hrvatskom kazalištu. Doduše, prije pet godina u Rijeci je gostovala s beogradskom izvedbom hit predstave "Beogradska trilogija". Doputovala je iz Pariza gdje trenutačno živi s bivšim francuskim diplomatom, a iz Beograda su na predstavu doputovali Branko Cvejić, ravnatelj Jugoslovenskog dramskog pozorišta, poznat kao Bane Bumbar iz nekad vrlo popularne serije "Grlom u jagode", zatim direktor Ateljea 212 Svetozar Cvetković i glumac Bogdan Diklić. Budući da su "Skakavci" prvi tekst suvremenog srpskog dramatičara postavljen u hrvatskom kazalištu, premijera je okarakterizirana i kao politički, a ne samo kulturni događaj. No, oko postavljanja njezina teksta na scenu ZKM-a nema nikakve enigme: ravnateljici Dubravki Vrgoč svidio se taj tekst, nazvala ju je telefonom i ubrzo su se o svemu dogovorile.

Biljana Srbljanović, inače apsolutno nesklona temama koje izlaze iz okvira politike i kazališta, a osobito fotografiranju, dosad je napisala šest drama: "Beogradsku trilogiju", "Porodične priče", "Pad", "Supermarket", "Amerika, drugi dio" i "Skakavci", koje su izvedene u 140 kazališta širom svijeta, od Skandinavije i Beneluxa preko Istočne Europe do SAD-a i Kanade. Već ju je prva predstava "Beogradska trilogija", njena diplomska drama, učinila slavnom na Bonnskom biennalu 1996., a poslije su njezine drame postavljene, primjerice, u Warehouse u Washingtonu, Theater Schaubuhne u Berlinu, Schauspielehans u Hamburgu i Kammerspiele u Münchenu. Prošle je godine u Burgtheateru u Beču postavljen njezin komad "Amerika , drugi dio" što smatra vrhuncem svoje karijere. Drame su joj prevedene na 25 jezika, za njih je dobila brojne nagrade, a objavljivala je tekstove u prestižnim listovima kao štos u Guardian, Der Spiegel, Der Standard i La Repubblica. Prije nekoliko godina Newsweek ju je uvrstio među pet europskih žena za 21. stoljeće.

NACIONAL: "Skakavci" se razlikuju od vaših prethodnih drama: drama je naizgled apolitična, a u središtu je problem gerontokracije. O čemu je zapravo riječ?

- "Skakavce" sam napisala po narudžbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ali ravnatelj Branko Cvejić nije mi postavljao nikakve uvjete ni oko teme niti sadržaja, samo je želio da imam na umu da pišem komad za Jugoslovensko dramsko. To nosi određenu težinu, obavezu, jedan sasvim jasan stav. Ja sam godinama jako voljela pisati sasvim otvoreno politički angažirane tekstove, nekad i namjerne pamflete, kao što je "Pad", a sada sam došla u fazu da napravim političku poruku koja dopire iznutra, da moje nepristajanje bude ispričano kroz priču o ljudima u kojoj nema krivaca, jer su svi krivci i žrtve u isto vrijeme. Tako sam napisala komad u kojem su svi stari, posebno oni najmlađi, od petnaest ili dvadesetpet godina i time priču o nesreći društva u kojem se opljačkanim mirovinskim fondom godinama financirao rat, dok su umirovljenici skapavali od gladi, njihov novac je išao za kupovinu kalašnjikova u rukama mladih koji su ginuli od tog istog oružja. U tome ima i strašne realnosti, ali i još strašnije metafore - društvo koje ne zna cijeniti svoje stare, nije baš u dobrom stanju, ali i društvo u kojem starci trguju tuđom mladošću, nema apsolutno nikakav izlaz. Nije ovo srpska izmišljotina, sve slične sredine, koje su prošle pseudopatriotske ratove imaju sličan problem. Mislim da je, između ostalog i zato komad odabran da se igra u ZeKaeM-u.

NACIONAL: Koliko je činjenica da ste je pisali po narudžbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta utjecala na vas?

- Jugoslovensko dramsko pozorište je kuća koja je tijekom devedesetih - godina ratova, koje je Srbija počinjala i gubila, godina demonstracija i građanske borbe protiv Miloševićeva režima - bila jedna od rijetkih institucija koja se otvoreno suprotstavljala politici rata i razaranja. Ovo kazalište je, za vrijeme Jovana Ćirilova igralo komade koji su se kritički obraćali našoj užasnoj stvarnosti, uvijek u dosluhu s građanskim otporom na ulici, čak i kad je je on bio stidljiv, nedovoljan. Kultne su predstave Jugoslovenskog dramskog, kao što je dramatizacija antiratnog romana "U potpalublju" Vladimira Arsenijevića, "Pozorišne iluzije" Slobodana Unkovskog, kad zvuci krvavih demostracija prodru s ulice na scenu na kojoj Mira Furlan poslednji put igra za Beograđane ili Prokićeva adaptacija "Poslednjih dana čovečanstva" kad se prvi put sa scene začula riječ Srebrenica, svrstavajući je u strašnu listu najvećih zločina dvadesetog stoljeća.

NACIONAL: Zašto ste najnoviji komad nazvali "Skakavci" što asocira na pošast, glad, u svakom slučaju nešto negativno?

- Skakavci su insekti, koji su u principu miroljubivi ili neutralni, dok najedanput ne polude, uroje se, i u strašno kratkom roku naprave golemu štetu, ostave iza svog urojenog ludila pravu pustoš. Za mene je to i više od metafore, živa bića koja, naizgled bez ikakve logike, u sigurnosti mase kojoj pripadaju, učine nešto nepopravljivo. Ne volim davati naslove, ne znam puno objasniti u jednoj ili dvije riječi, nikad ne pogodim bit onoga što želim reči, moji naslovi su često banalni ili jednostavno glupi. Jedini naslov koji volim je za komad “Supermarket”, ali je to s druge strane ispala loša drama. Prvobitni naslov “Skakavaca” je bio “Moj otac igra loto”, jer sam željela napisati tu priču o ljudima koji stalno ‘zijaju’ u nebo, čekajući da im se nešto dogodi, a u životu su jedino dočekali padanje bombi, i to u više navrata u svojoj povijesti. Željela sam ispričati priču o ljudima koji mnogo govore o tradiciji, u nju se zaklinju, samo njoj veruju, ali zato tradiciju ne stvaraju, jer jedna generacija odmah razara sve ono što je predhodna stvorila; naime, jedni drugima u amanet i naslijeđe ostavljamo samo gomilu praznih loto listića, tvrdoglavu, upornu nadu da će se nešto ipak dogoditi, baš tako, samo od sebe.

NACIONAL: Poznati ste kao angažirana dramatičarka oštra pera, koja je u svojim dramama oštro kritizirala Miloševićev režim i zbog toga dolazila u "sukob sa sredinom". Što vas je najviše provociralo ili rastuživalo u "toj sredini"?

- Znate što, ja sam bolesno vezana za Beograd, strašno volim svoj grad, iako se često od njega odvajam, dosta se krećem, živim u dugim razdobljima izvan zemlje, možda ga baš zato toliko volim. Smatram se pravim predstavnikom beogradske škole dramaturgije, čak i više, beogradskog "weltanschaunga", iako znam da je i to neka oznaka provincijalizma, posebno bivšeg istočnog bloka, misliti da je nešto baš specijalno drukčije baš kod tebe, pod tvojim nosom, ispred tvog balkona i da toga nema nigdje drugdje na svijetu - ali stvarno nema, nema za mene, zato što je samo na jednom mjestu kuća, a sve drugo manje više prođe. Moj sukob sa sredinom dolazio je uvijek iz te moje goleme posesivnosti prema toj sredini, iz tog polaganja prava na nju, moje potrebe za revolucionarnom promjenom svega što ne valja, i to promjenom odjednom, bez oklijevanja, bez čekanja, u jednom dahu, bez obzira na posljedice. Mnogo volim citirati Martina Luthera Kinga, koji je, napadan da nije patriot i da ne voli svoju zemlju, odgovorio: "Nema velikog razočaranja bez velike, velike ljubavi." To je pravi patriotizam, prepoznati ono što je loše u vlastitoj zemlji, kritizirati i mijenjati sve ono što ne valja.

NACIONAL: Nakon premijere "Skakavaca" ponovno ste se našli u centru polemičkih rasprava u medijima. Što je bio razlog novog napada?

- Nema tu nikad pravog razloga. Kod nas tabloidi prolaze kroz procese tranzicije i prvobitnu akumulaciju kapitala, kad organizirani kriminal bije bitku da zadrži svoj teritorij - pravo na čitavu jednu državu, kad istodobno strani investitori pokušavaju što više profitirti od novootvorenog tržišta, ostavljajući manje ili više sposobnoj vlasti da sama zaštiti interese svojih građana. U takvoj situaciji sve zavisi od propagande i sve je sredstvo političko-propagandne borbe, naročito tabloidi. U Srbiji ima stotine časopisa, dnevnih listova, tjednika, bizarne periodike, štampaju se političke misli ratnih huškača, čini mi se, u dvanaestom desetljeću vlastitog mizernog života, pa se prodaju na kioscima, uz novine, skoro za džabe - jer bitno je da što veći broj ljudi ostane pod utjecajem Šamana iz Velike Drenove; štampaju se pjesme i bajke ratnih zločinaca i prodaju kod kolportera, u ruke vam se uvaljuje svakakvo smeće, sa slikama i golih žena i popova u mantijama, ljudi se zbunjuju, ljudima se laže i ljudi strašno nasjedaju na takve priče, jer 'ako piše u novinama, mora da tu ima nešto'. U okolnostima u kojima ima novinara koji smatraju da je snajperski metak sredstvo političke borbe, osmijeh zločinca zavređuje naslovnu stranicu, jer "prodaje novine", najstrašnije je što je to točno - to prodaje novine.

NACIONAL: Smatraju vas "simbolom nove, postmiloševićevske Srbije". Kako se osjećate u toj ulozi?

- Nisam ja simbol ničega, ja sam ja, i nisam neobična, ima nas ovakvih koliko hoćete, samo netko piše, a netko čita, netko pjeva, netko liječi, netko plače, netko ne radi ništa, netko skoči s trećeg kata kroz prozor svog iznajmljenog stana, jer ne može više, svi smo mi simboli postmiloševićevske Srbije, isti smo kao i vi, kao i svi drugi, ništa tu nema ni gore ni bolje nego drugdje. Mi smo svi pomiješani, ovdje žive ubojica i žrtva, vrata do vrata, a da jedan za drugog ne znaju, ili ne žele znati ili ne mogu saznati. Nije sve u Miloševiću, ima mnogo i u nama, nas je taj režim sunovratio, ali na nama je da se od te sramote iskupimo. Nije dovoljno da se samo ogradimo od jednog čovjeka i jednog sistema, to je previše lako. Ali je strašno važno i reći da nije Ratko Mladić jedino tipično lice Srbije.

NACIONAL: Vaše su drame izvedene u više od 140 kazališta u svijetu, a tek sada stižete u Hrvatsku. Kako objašnjavate što nije došlo ranije do suradnje s nekim hrvatskim kazalištem?

- Ne znam, možda je problem bio u prijevodu. Problem je i to što je vjerojatno ljudima u Hrvatskoj u jednom trenutku bilo dosta svega što je srpsko. Mene baš briga za nacionalnost, najvećim ološem smatram patriote s oružjem u rukama, zauvijek ću se stidjeti zločina učinjenih i u moje ime, do smrti ću teško živjeti s mišlju na Vukovar, Srebrenicu, Sarajevo, ali ja jesam srpski pisac. Možda je to.

NACIONAL: Surađivali ste s brojnim poznatim europskim i svjetskim redateljima, primjerice, kazališnim reformatorom Thomasom Oestermayerom koji je režirao "Supermarket" u Austriji ili Robertom McNamarom koji je postavio "Beogradsku trilogiju" u Washingtonu. Kako je došlo do tih suradnji?

- Moji komadi imaju sasvim zaseban život od mene, preko prevoditelja, agenata, izdavača, stručnih časopisa, ljudi se u najrazličitijim zemljama zanimaju za te tekstove, igraju ih, a ja i ne vidim te predstave. U principu, rijetko odlazim na vlastite premijere, samo ako to ima neki poseban značaj ili ako moram. Ne volim gledati i apsolutno nikad ne čitam ono što sam napisala. Pišem veoma iskreno, obično u dahu, u napadu panične hrabrosti i stidim se kasnije suočiti s time. Osim toga, uz uspjeh uvijek postoji i medijska priča, koja još dodatno može paralizirati, kada se u jednom trenutku pojavljujete na desetinama, stotinama novinskih stranica, postoji velika opasnost da sve to shvatite preozbiljno, da zaista povjerujute u hipertrofiranu vlastitu važnost. Novinske tekstove o sebi uglavnom ne čitam, uvijek pitam kakva je fotka, fotka je uglavnom jeziva, pa se tu moja radoznalost i zaustavi. Sve ovo govorim da bih rekla da, primjerice, McNamaru nisam nikad upoznala, kao ni većinu "svojih" redatelja, niti sam predstavu vidjela, ti komadi žive svoj život, a ja živim svoj.

NACIONAL: U Europi vas zovu pop zvijezdom europskog teatra. Vaše su drame prevedene na 25 jezika. Držite radionice i predavanja širom Europe. Kako objašnjavate svoj nevjerojatni europski uspjeh?

- Nikako.To je čisti misterij. Mislim da su svjetska kazališta u jednom trenutku bila zainteresirana za sve što je novo, relativno mlado, neobičnog backgrounda ili se ljudima jednostavno svidjelo to što pišem. Stalno govorim, ako ste krajem devedesetih bili pisac/peder, pisac/rejver, pisac/ Srbin, pisac/vegeterijanac ili predstavnik neke druge marginalne ili bizarne grupe, odmah ste imali veću šansu da budete primjećeni. Vremena su jednostavno postala takva, tekstovi mnogo lakše cirkuliraju, kazališni ljudi na najudaljenijim točkama znaju jedni za druge, internetom lakše saznaju detalje ili dolaze do tekstova. Toga nije bilo u sedamdesetima, što ne znači da je dramaturgija bila manje zanimljiva. Ali ipak ta nova europska drama je i dijete pop kulture, interneta, medija, sms-a, mobilnih telefona, kompjuterskog chat-a, i u bukvalnom i u prenesenom smislu. Ti dijalozi, te teme, te dramske konstrukcije su pod velikim utjecajem vremena u kojem su nastale, u direktnom su dijalogu s njim.

NACIONAL: Osim kazališta volite film, performance, ples, a svojedobno ste objavljivali roman u austrijskom Der Standardu? Kako je to završilo?

- Strašno volim ples, poslednjih godina operu, moderne režije, volim flamansko kazalište, koje nije ni performance ni tanz, to je neko stanje svijesti. Najviše volim ono što ne znam napraviti, što nikada nisam znala. Stalno započinjem pisati roman i stalno završim u nekoj drugoj formi. I u Der Standardu sam pisala priče, a u raznim drugim novinama dnevničke bilješke, crtice iz vlastita života ili iz vlastitih izmišljenih života, no veće tekstove već nakon nekoliko desetina stranica u pravilu preokrenem u dramu. I uvijek kažem - e, ovo je posljednja, neću više pisati komade, barem ne neko vrijeme, hoću šutjeti ili pisati nešto drugo, neću dijalog, neću sukob, hoću drukčiji mir. Ali, nikako da to zaista i izvedem.

NACIONAL: Bili ste asistentica poznatog pisca Filipa Davida na FDU u Beogradu, zatim članica savjeta BITEF-a, bili ste izvođeni, gledni i nagrađivani. Je li vam bilo teško ostaviti taj status i zbog ljubavi prema francuskom diplomatu odseliti se u Pariz?

- Nije.

NACIONAL: Kakav je vaš sadašnji pogled na Srbiju i Beograd iz pariške perspektive? Što se promijenilo u vašem životu?

- Ja i ovdje živim sličan život, manje više izoliran, s manjom ili većom opsesijom praćenja političkih prilika, medija, slušam što ljudi govore, misle. Često odlazim u Beograd, nemam neku ozbiljniju distancu. Ono što vidim odavde, vidim i tamo, to je jedna zemlja koja se bori sa strašnim naslijeđem ratne politike duge čitavo desetljeće, to je zemlja koja sada mora platiti račune za ono što je u njeno ime činjeno. Jedna od najtežih stvari, koja će možda najbolje pokazati stupanj zrelosti naše demokracije, pitanje je pregovora o statusu Kosova. Tamo su nesumnjivo vršeni užasni zločini, srpska vojska i policija je granatama preoravala taj teritorij, rafalnom paljbom pucalo se po civilima, oni su, za nas, u naše ime, izgubili pravo srpske države na Kosovo. S druge strane, Kosovo nije nikakvo multietničko, građansko društvo, niti može to postati, dokle god tu postoji opasnost za pripadnike jedne nacije, pa makar ona bila i srpska. Međunarodna zajednica je pristojno organizirala povratak albanskih prognanika, ti siroti ljudi mogli su se vratiti i naseliti gdje su htjeli, zanemarimo li činjenicu da je mnogima od njih povratak još jedna nerješiva trauma, vječno podsjećanje na tragedije. S druge strane, srpski prognanici nemaju pravo na asistirani povratak, a ne mogu se vratiti i naseliti gdje žele. Pravila su takva da se Srbi mogu da vratiti tamo odakle su otišli, što je, naravno, u najvećem broju slučajeva nemoguće. Srbi hoće živjeti tamo gdje ima i drugih Srba, neće se vratiti baš tamo odakle su izbjegli, jer je to u međuvremenu najčešće postao etnički albanski teritorij. U tim detaljima krije se budućnost svih ovih naših i vaših i njihovih teritorija. Ništa više nije u velikim riječima - nepristajanje, odbijanje, spašavanje, žrtvovanje i tako dalje. Status Kosova se rješava u detaljima, ono što je globalno, već je odavno riješeno, sviđalo se to nama ili ne. Kosovo je već odavno nezavisno, a tko će to potpisati uopće nije važno. Važno je izboriti se da se tim dokumentom jamči sigurnost povratka svih izbjeglih, i to tamo gdje oni žele i kako žele, ako će se se time jamčiti pravilna raspodjela imovine, teritorija, ali i dugova, zaštita ostataka crkvenih spomenika, kulturnih dobara, građanskih i ljudskih prava svih stanovnika.

NACIONAL: Pišete li nešto novo?

- Evo, sad počinjem roman. Ovog puta stvarno.

Biografija

1970. godine rođena u Švedskoj
diplomirala dramaturgiju na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti na kojem je nekoliko godina radila kao asistentica Filipa Davida, poznatog srpskog pisca
Drame: "Beogradska trilogija", "Porodične priče", "Pad", "Supermarket", "Amerika, drugi deo" i "Skakavci", koje su prevedene na 25 jezika i izvedene u 140 kazališta širom svijeta
2002. obajvljen u izdanju Durrieuxa "Supermarket"
Nagrade: "Slobodan Selenić", tri Sterijine nagrade, njemačka nagrada "Ernst Toler" (1999.), "Osvajanje slobode" (2003.)