Damir RadićNedavno je Nenad Polimac ustvrdio kako je u Hrvatskoj, za razliku od Amerike, tzv. gay western „Brokeback Mountain“ izazvao samo jednu jedinu polemiku: onu zabilježenu na internetskim stranicama Blitz-CineStara, započetu tvrdnjom jednog od gledatelja da najveći hrvatski kinoprikazivač diskriminira film zbog njegove homoseksualne tematike. Međutim, Polimcu je promakla jedna druga mrežna polemika koja se je u nas vodila povodom „Brokeback Mountaina“. Naime, na siteu gay.hr prenesen je tekst o tom filmu kojeg je potpisnik ovih redaka objavio u Nacionalu, te su u njemu 'inkriminirane' dvije rečenice oko kojih su se počela lomiti koplja. Gotovo svi 'diskutanti' optužili su me za prikrivenu ili otvorenu homofobiju, odnosno da kritizirajući stereotipe i sam u njih upadam. Na stranu sadržaj te rasprave, mnogo je važnije da na našoj kulturnoj sceni polemika doista ima malo, a i kad se pojave, veći dio te scene s visoka okreće glavu od njihove 'niske' razine, nostalgično prizivajući Matoša i Krležu. Dakako, takva reakcija ne govori o pravom stanju stvari nego iznova svjedoči o sterilnosti hrvatskih kulturnjaka koji se klanjaju kanoniziranim autoritetima, kmetski ustrašeni da bi o bilo čemu javno progovorili. Pa onda teret i čast polemičkog diskursa uglavnom pada na (nejaka) pleća internetskih entuzijasta koji skriveni iza nickova dirljivo demonstriraju žudnju za prezentacijom vlastita glasa usprkos čestom pomanjkanju kompetencije, a nerijetko i inteligencije. Potpuno je izvjesno da i bosanski film „Go West“ Ahmeda Imamovića - proizveden uz podršku hrvatskog producenta Joze Patljaka, zaslužnog za naslove kao što su „Sami“, „Fine mrtve djevojke“ i „Ta divna splitska noć“, i s hrvatskim glumcima (Tarik Filipović, Rade Šerbedžija) u dvije od četiri glavne uloge - ovdje neće proizvesti veliko talasanje, premda nudi pregršt materijala za prijepore i rasprave.

Ahmed Imamović međunarodnu je reputaciju stekao 2002. kratkometražnim filmom „10 minuta“ u kojem je jukstaponirao lokalnu bosansku tragediju i svakodnevicu 'velikog svijeta' koju takva tragedija ne može poremetiti. Velika poruka i spretna redateljska izvedba imponirali su Europskoj filmskoj akademiji koja je Imamoviću dodjelila svoju prestižnu nagradu za najbolji kratki film, nakon koje je bosanski sineast dobio definitivnu potvrdu strategije kojom valja pristupiti zapadnim filmskim fondovima i festivalima. Po sličnom je receptu umjesio i dugometražni igrani prvijenac „Go West“, nadajući se da će on još jednom upaliti. Ambicije su bile ući u konkurenciju Cannesa, no naposljetku morao se zadovoljiti Montrealom, uglednim festivalom po rangu u drugom redu iza tri najveća (Cannes, Venecija, Berlin), međutim iz glavnog quebečkog grada vratio se praznih ruku, a kritike objavljene u Varietyju i Hollywood Reporteru, najutjecajnijim magazinima filmskog biznisa, bile su mlake. Nakon odgledanog filma nije teško shvatiti zašto – Imamović je dao sve od sebe da se svidi pretpostavljenim očekivanjima zapadne kritike, festivalskih žirija i publike, međutim njegova izvedba ovaj je put bila poprilično kilava.

„Go West“ ima prstenastu kompoziciju. U njegovu okviru mladi se muslimanski izbjeglica Kenan (solidni Mario Drmač) u emisiji neke zapadne televizijske kuće predstavlja kao homoseksualac te započinje svoju tragičnu priču gubitka roditelja i voljenog dečka, Srbina Milana (korektni Tarik Filipović) u užasnom ratnom kaosu. U jezgri filma pratimo tu priču koja se dominantno odvija u nacionalizmom opsjednutom srpskom selu, da bi se na njegovu kraju vratili u televizijski studio i dočekali 'veliku poruku' u vidu tzv. globalne metafore, kojom je Imamović želio reći nešto jako mudro a izrečeno već nebrojeno puta (otprilike da zapad nema sluha za tankoćutnu umjetnost, odnosno profinjenost kao takvu, ako dolazi s Balkana kojeg može percipirati samo unutar mentalnih prostora vlastitih predrasuda), no zapravo je razotkrio vlastitu manipulaciju i uputio na pravo čitanje filma.

Naime, sve što se događa u jezgri filma, dakle sve ono što čini Kenanovu priču, odgovara pretpostavljenim očekivanjima zapadnog pogleda na Balkan – egzotična smjesa barbarskog kršćanstva i paganstva, ekscentrični slikoviti karakteri, iskonsko i strasno utjelovljenje nesmiljenog erosa i thanatosa, puno divljih i ponešto zlih ljudi, malo dobrih i plemenitih koji su nužno žrtve onih prvih. Svoj toj kaši dodana je homoerotska komponenta (namjerno ne kažem homoseksualna, jer od istospolnog seksa u filmu nema ni traga) kao začin koji će mnogo puta viđenoj slici dati politički korektnu, preciznije - za zapadno tržište politički podobnu aromu i ujedno djelovati kao razlikovni detalj u pričanju mnogo puta ispričane priče. Kad na kraju filma Kenan u studiju svira na imaginarnom violončelu glazbu koju on sam i gledatelji filma čuju, ali ne i televizijska ekipa u studiju i novinarka koja ga intervjuira (legendarna Jeanne Moreau koja je bila i pridružena producentica filma), Kenan na novinarkino „oprostite, ali nisam čula vašu muziku“ (ad lib) odgovara, sa znakovitim smiješkom na licu, da je trebao svirati glasnije. Drugim riječima, sva kaotična groteskna travestija koja dominira središnjim dijelom filma, tj. Kenanovom pričom, posljedica je junakove ranije spoznaje da mora „svirati glasnije“ kako bi ga zapadnjaci čuli i prihvatili. Svirati glasnije u ovom kontekstu znači pripovjedati bučno, slikovito i jednostavno, u arhetipskom modelu usklađenom sa stereotipom o Balkanu kao europskom srcu tame. Pri čemu Kenanova priča sadrži strašno važan sastojak – dvije „žene s tajnom“. Prva i stvarna žena, istovremeno senzibilna i sućutna, te pohotna i beskrupulozna seoska vračara Ranka (odlična Mirjana Karanović), taji da je otac njezina sina Musliman, dok druga, lažna žena Milena, tj. prerušeni Kenan, taji da je muškarac i Musliman. Međutim, Ranka će saznati Kenanovu tajnu i seksualno ga iskoristiti, a u raspletu kastrirati ili u najmanju ruku teško ozljediti (nije sasvim jasno). Ali, je li Kenanova tajna samo posljedica bizarnih ratno-političkih okolnosti, ili upućuje na nešto drugo?

U završnim dijelovima filma sugerirano je da Kenan priča stiliziranu priču kako bi se prilagodio očekivanjima zapadnog auditorija. No kolika je razina te stilizacije? Nije li moguće da je Kenan cijelu priču naprosto izmislio? Gledajući tako, njegova tajna unutar priče koju priča i (pro)kastrirajuća posljedica te tajne signal je koji lucidnijeg gledatelja upozorava da je zapravo Kenan kao okvirni pripovjedač onaj koji krije pravu, šokantnu tajnu: on zapravo nije homoseksualac! Kenan je heteroseksualac koji se gradi homoseksualcem i kao takav, deklarirani homoseksualac (a to je prema zapadnom doživljaju Balkana rijetka vrsta na ovim prostorima koja zasljužuje posebnu zaštitu) izdvaja se iz mase stradalnika zadobivajući povlašteni status. O njemu će skrbiti zapadne gay udruge, neki gay mecena možda ga 'usvoji', a Kenan neće imati obavezu 'seksualne zahvalnosti' jer ne samo da je, u skladu sa svojom izmišljenom pričom, teško traumatiziran, nego i (pro)kastriran! Kenan je manipulator dostojan Kaysera Sozea, a ništa manji manipulator nije ni Imamović, mastermind koji stoji iza čitave travestije. Lukavac je uvjerio Jeanne Moreau da mu se u filmu pojavi na dvije minute u potpuno nevažnoj ulogici te posvetio svoje djelce Sergiu Leoneu s kojim ono ima jako malo veze, ali zato ima itekako s Lordanom Zafranovićem kojeg je u ključnim grotesknim prizorima doslovno prepisivao. Razmetljivo se pozivajući na Leonea i ne pretjerano implicitno Shakespearea („Romeo i Julija“) te angažirajući naivnu Jeanne Moreau, Imamović je želio prikriti stvarnu tradiciju na koju se ponajprije oslanja a to su, pored Zafranovića, srbijanske novokomponovane komedije i antologijski hrvatski trash radovi poput Bulajićeva „Čovjeka koga treba ubiti“ i „Vrijeme za...“ Oje Kodar. Što znači da je „Go West“ poprilično zabavan film na jedan podosta pomaknut način, mada se njegov autor silno trudio da mu podari duh 'ozbiljne' umjetnosti kako bi se poput svog alter ega Kenana što bolje prodao u velikom svijetu.

Go West, bos..-hrv. ratna drama, 2005.
R: Ahmed Imamović Gl: Mario Drmač, Tarik FIlipović, Rade Šerbedžija, Mirjana Karanović

ocjena: 3 zvjezdice