Srećko JurdanaPorno-junakinje koje u televizijskim serijama glume zbunjene mlade naivke česta su pojava i na inozemnim programima, ali gospođa od šezdeset-sedamdeset koja u serijama - zahvaljujući nekakvim svojim vezama u forumima i strukturama - kontinuirano glumi mladu ljubavnicu, unikatni je dramaturški specijalitet Hrvatske televizije. Ta institucija funkcionira po modelu staroga vica na temu ruskoga izbora za Miss: drugarica koja je pobijedila nije možda najljepša među kandidatkinjama, ali ima zato pedeset godina partijskoga staža. Rukovodstvo HRT-a evidentno raspolaže razvijenim osjećajem za sprdanje sa svojom vjernom publikom, i po tome je slično rukovodstvu Haaškoga suda koje pokazuje sposobnost i ambiciju da jednu nominalno supervažnu svjetsku instituciju pretvori u tragikomičnu pozornicu na kojoj se izvrću optuženici i prevrće novac.

Petogodišnje zamorno natezanje

Milošević je već četvrti leš među srpskom haaškom klijentelom, što je za nijansu previše čak i kod populacije drastično opterećene kombinacijom lošega krvotoka i loše savjesti. Kovačević, Dokmanović, Babić, on. Uživao je - kako na Sudu danas tvrde - vrhunsku medicinsku njegu, ali ti vrhunski stručnjaci koji su ga njegovali nisu uočili da se nalazi u teškom predinfarktnom stanju, da odbija gutati propisane pilule, i da uzima kontraindicirane lijekove kojih se domogao na neobjašnjiv način, kako bi stvorio dojam da ga truju i dobio dozvolu za odlazak na liječenje u Rusiju. Prije toga, kod dvojice optuženika nisu uspjeli uočiti suicidalne sklonosti. Tko se u Haagu želi ubiti, uvijek to može učiniti, a može i umrijeti sam od sebe, i po tome je Haag najdemokratskiji od svih zatvora u zapadnim demokracijama.
Postavlja se sad pitanje, čemu je služilo gotovo petogodišnje suđenje Miloševiću, zamorno natezanje "svjedoka obrane" i "svjedoka optužbe", tužitelja, odvjetnika, savjetnika, "prijatelja suda" i neprijatelja istine? Kome je trebalo to jalovo razbacivanje energije i novca, i što se s tim htjelo dokazati? Mogli su ga osuditi za tri mjeseca; previše dokaza postojalo je protiv njega, i nije bilo nikakve objektivne potrebe za konstrukcijom beskrajne pravosudne trakavice koja je Miloševiću otvarala medijski i institucionalni prostor za eksponiranje njegovoga cinizma. Po čemu se on razlikovao od nacističkih zločinaca kojima je suđeno u Nürnbergu?

Ultrasolidna haaška hranarina

Milošević ni po čemu, ali vrijeme je zato drugačije. U Nürnbergu su sudili masovnim ubojicama na ratni način, kako to ovi zaslužuju. U Haagu dokazuju vrijednosti procedure i pravosudnih sofizama. Što se dulje čeka na početak suđenja, i što dulje to suđenje traje, to je veći trijumf za demokraciju i moderne pravne principe. U međuvremenu, na bolje se mijenjaju i stanja na bankovnim računima. Suci, tužitelji, odvjetnici, svi se oni preko Haaga pretvaraju u teške milijunaše. Na ultrasolidnoj haaškoj hranarini nalaze se i kohorte istražitelja, prevoditelja, savjetnika, pristava, arhivara, pisara, pronalazača dokaza, operatera, šofera, glasnogovornika, logističara, tjelohranitelja, redara, čuvara, kuhara, dobavljača, medicinara i medicinskih sestara, i cijeli taj pogon razvio je prirodnu tendenciju prema autoreprodukciji i što duljem trajanju.
Carla Del Ponte sad kuka i jadikuje što je Milošević umro ne dočekavši presudu. Razumljivo je njezino psihološko stanje i njezini izljevi negodovanja na račun Boga koji je Miloševića - sa stajališta Haaga, dakako - uzeo prerano. Imala je dovoljno biološkoga vremena da ubojicu dovede do finala drame, ali uspjela je - u suradnji sa sucima - cijelu stvar pretvoriti u trijumf birokratiziranosti. Svjedoci, protusvjedoci, natezanja, rasprave, Miloševićeva arogancija, sudačka upozoravanja, dokazivanja onoga što je već milijardu puta dokazano, infarkt. Izgubivši utrku s Miloševićevim krvožilnim sustavom, izgubila je i dosta toga na vlastitoj simboličkoj razini. Milošević je bio kamen temeljac njezine misije. Dok je njega imala u šaci, mogla je svijetu držati razne vrste moralno-političkih propovijedi. On je, međutim, iz te šake iskliznuo poput duha, i Del Ponte se sada zatekla u situaciji da joj nedostaju velika imena.

Jačanje fašističkih sentimenata

S Miloševićem bi se u Haagu mogli usporediti samo Karadžić i Mladić, ali njih tamo nema, i pitanje je hoće li ih biti. Obojica uživaju snažnu paradržavnu zaštitu, koja će vjerojatno dodatno jačati usporedo s jačanjem fašističkih sentimenata u Srbiji kakve stimulira Miloševićeva smrt. Balkane, Balkane... Srbi nariču za svojim ubojicama, dok Albanci na Kosovu proglašavaju državu. Situacija kao da traži novi kontingent UN-a od stotinjak tisuća vojnika. Miloševiću u Srbiji nije svojedobno pala popularnost zbog činjenice da je organizirao genocid u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, nego zbog činjenice da je sve te ratove izgubio. Sa stajališta srpskoga ekspanzionizma, pokazao se kao probušeni balon. No, i dalje traju odjeci njegovih ranih ratnih pokliča, kojima je hranio životinju u svojoj šovinističkoj publici. Njegovi napuhani govori za mnoge u Srbiji još uvijek su droga, nad čime se s razlogom zgraža Vuk Drašković, srpski ministar vanjskih poslova.
Milošević je uživao u ubijanju, i takvu psihologiju nastojao je prenijeti na svoj narod. Naređivao je likvidacije svih i svakoga, s minimalnim razlozima ili bez njih. Ubio je novinara Slavka Ćuruviju jer se ovaj o njemu posprdno izrazio na televiziji. Ivana Stambolića, jer se bojao da mu taj umirovljenik ne postane politička alternativa. Dao je udaviti u rijeci sarajevskoga četničkoga mitomana Ristu Đogu, jer je ovaj na lokalnoj srpskoj televiziji počeo pričati viceve na njegov račun. Naredio je i ubojstvo Arkana, iako mu je ovaj do smrti služio poput psa. Pokušao je ubiti i Tuđmana zračnim napadom na Banske dvore, iako je tada već s njim počeo uspostavljati savezništvo... Najgore sadiste postavljao je za svoje vojne komandante i puštao ih s lanca da po Balkanu siju užas, i cijela Europa poslušno mu je pritom jela iz ruke kao nekad Hitleru, sve dok Bill Clinton nije intervenirao i prekinuo taj martirij i poniženja svojih saveznika iz NATO-a.
Milijunima ljudi ruinirao je živote, i sad je otputovao u pakao ruinirajući u tom procesu i instituciju Haaškoga suda koja je na njemu pet godina bezrazložno gubila vrijeme.

STUPAC TJEDNA: ANTIKORUPCIJA KORUMPIRANIH

Užasnut činjenicom da mu Europska unija zbog katastrofalnoga stanja u pravosuđu odgađa pregovore na kojima zasniva cijelu svoju političku mitologiju, Ivo Sanader najavio je na velika zvona "antikorupcijski program", i medijima koje kontrolira naredio da ga publici predstave kao revoluciju. Znači li taj antikorupcijski program među ostalim i da premijer namjerava državi vratiti lovu* koju je svojedobno dobio od Miroslava Kutle ? O. K., ako je tako. Ako nije, tada taj program znači: mi smo uzeli što smo uzeli, a od sada svi igraju pošteno. Samo bi budale pristale na takva pravila.