Objavljeno u Nacionalu br. 539, 2006-03-13

Autor: Damir Radić

FILM

Radikalnije od Pakule

'Syriana' je triler s nikad izravnijimprikazom perfidnosti američke političke logike

U povodu nedavne dodjele Oscara većina komentara bila je usmjerena traženju uzroka neočekivanog trijumfa „Fatalne nesreće“ odnosno gubitka najvažnijeg kipića za „Planinu Brokeback“. Homofobna reakcija u odlučujućim trenucima - ne samo spram „Brokebacka“ nego i podjednako vrijednog filma „Transamerica“ koji je zavrijedio ali nije dobio nominacije za najbolji film i režiju, dok mu je ona za najbolju glumicu nepravedno ostala nepotvrđena – zasjenila je podjednako znakovito marginaliziranje politički smjelih i/ili kontroverznih filmova.

Nisu se komentirali razlozi autsajderskog položaja Spielbergova „Münchena“ među uradcima nominiranima za najbolji film i režiju, poraz palestinskog „Paradise Now“ u konkurenciji filmova na stranim jezicima, ili ignoriranje „Syriane“, ostvarenja koje je tema ovoga teksta. Doista, ne događa se često da se u jednoj godini snime tri politički izrazito potentna filma i da se sva tri u oscarovskoj utrci nađu među gubitnicima (može im se pribrojiti i Clooneyjev „Laku noć i sretno“, međutim on se bavi nekim poodavno apsolviranim vremenima i događajima, a njegova jasno povučena i upozoravajuća paralela s današnjicom, koliko god bila efektna, ipak nema maksimalnu dozu prodornosti). Razlozi neuspjeha „Münchena“ i „Paradise Now“ sasvim su jasni: Spielbergov je film među američkim Židovima dominantno doživljen kao neumjesna kritika izraelske državne politike spram Palestinaca i terorizma, a uradak Hanyja Abu-Assada iz palestinske se perspektive bavi uzrocima i moralnim proturječjima djelovanja bombaša samoubojica na način koji većem dijelu američkih Židova vjerojatno nije osobito blizak. Stoga je jasno da ti filmovi nisu bili u milosti moćnog hollywoodskog židovskog lobija, a takva se insuficijentnost teško može nadoknaditi. „Syriana“ se pak nasukala na dvostruki greben: izuzev pretpostavljenog židovskog skepticizma spram filma čiji je jedini ultimativno pozitivan lik arapski princ i koji mlade islamističke teroriste pokazuje kao naivne i nevine žrtve represivnih okolnosti i manipulacije, taj se je politički radikalan uradak morao suočiti i s čvrstim zidom američkog patriotizma koji se i među velikom većinom hollywoodskih liberala poima kao apriorna vrijednost, a desničarima omogućuje da film poput „Syriane“ osude kao antiameričku rabotu. Naime, kao što nedavno reče jedan naš kritičar, Mooreov „Fahrenheit 911“, najžešća dosad viđena kritika aktualne američke politike, mačji je kašalj za „Syrianu“.

Autor filma Stephen Gaghan ozbiljniju je karijeru, jednako kao i Paul Haggis, tvorac aktualnog oscarovskog pobjednika „Fatalna nesreća“, započeo kaljenjem scenarističkog zanata u popularnoj tv-seriji „Newyorški plavci“ renomiranog Stevena Bochoa. Veliku je afirmaciju stekao 2000. Oscarom nagrađenim scenarijem Soderberghova filma „Traffic“, kad mu je iskustvo ogledanja u mozaičnoj naraciji s mnoštvom likova, očišta i linija radnje, koje je stekao radeći s Bochoom, bilo od znatne koristi (jednako kao i Haggisu u „Fatalnoj nesreći“). Dvije godine poslije Gaghan je debitirao kao režiser slabo primljenim trilerom „Abandon“, a onda se posvetio ambicioznom kreiranju složene mozaične strukture po uzoru na „Traffic“, samo što tema ovaj put nije bio megabiznis s narkoticima, nego onaj s naftom. Oslanjajući se na knjigu „See No Evil: The True Story of a Ground Soldier in the CIA's War on Terrorism“ Roberta Baera, koji je 31 godinu bio CIA-in agent na Bliskom i Srednjem istoku, Gaghan je spoznao mehanizme i logiku po kojima se ravna američka (vanjska) politika, te ih beskompromisno prikazao u vlastitu filmu. Vodeći američki filmski liberali, George Clooney i Steven Soderbergh, dali su mu punu podršku produciravši film kroz svoju nezavisnu kompaniju Section Eight Ltd., a pridružio se i major studio Warner Bros. očito ne uvjetovavši svoje učešće autorskim ustupcima.

Priča filma koncentrirana je oko četiri glavne točke. Prvu čine reformatorski napori arapskog princa Nasira (Alexander Siddig), prijestolonasljednika neimenovane zaljevske države koji se želi oduprijeti pritisku američkih naftnih kompanija i posredno američke državne politike sklapajući unosniji ugovor o eksploataciji nafte s Kinezima, a čiji je savjetnik mladi američki stručnjak za trgovinu energentima (Matt Damon). Nositelj drugog narativnog sidrišta je prekaljeni agent CIA-e (George Clooney) koji za američku vladu obavlja prljave poslove na Bliskom i Srednjem istoku surađujući, ako je potrebno, i s Hezbolahom, i koji je upravo dobio zadatak da organizira likvidaciju princa Nasira kao tobožnjeg podržavatelja terorizma. Treća točka bavi se rabotom dviju teksaških naftnih kompanija koje po državnom nalogu istražuje pravni stručnjak (Jeffrey Wright), a čiji je šef (Christopher Plummer) do grla umiješan u dovođenje na prijestolje Nasirova nesposobna mlađeg brata koji će kao američki pijun detronizirati nepokorna Nasira. Naposljetku, četvrtu točku čini preobrazba mladog pakistanskog imigranta (Mazhar Munir), koji gubi posao nužan za opstanak kad Kinezi od Amerikanaca preuzmu eksploataciju nafte u Nasirovu emiratu, te suočen s egzistencijalnim beznađem i državnom represijom postaje (pre)lakim plijenom islamističkih manipulatora koji ga vrbuju za terorista.

Sukladno uobičajenoj dramaturgiji ovakvih narativnih slagalica, a „Syrianina“ je garnirana s još podosta nespomenutih fabularnih motiva i likova, osnovne točke će se s odmicanjem radnje početi sve više povezivati i preplitati, a kulminacija sačuvana za kraj donosi vjerojatno nikad izravniji prikaz perfidnosti američke političke logike. Ustrajnost i beskrupuloznost kojom CIA, tj. američka vlada, inzistira na likvidaciji nesuđenog emira reformatora - u kojem se pomalo idealizirano spajaju ljepota, rafiniranost, mudrost i pravednost i čije će prihvaćanje ženske ravnopravnosti ironično dovesti do tragičnog raspleta za čitavu njegovu užu obitelj uključujući elegantnu i erotičnu suprugu – nepogrešivo izazivaju gađenje što se proteže na kompletnu američku političku praksu neraskidivo povezanu s interesima krupnog kapitala. Ta praksa nije specifično bushovska, kao što bi želio Michael Moore, nego je duboko u korijenima jedne imperijalističke države i jednog nakaradnog sustava (neoliberalni globalistički kapitalizam), a prije podosta godina opisao ju je Henry Kissinger: „mi nemamo vječne saveznike, nego samo svoje interese“ (ad lib). Međutim, ne treba se zavaravati: nikad nijedna sila u povijesti nije imala skrupula, pa politika Sjedinjenih Država nije nikakav strašan eksces, nego samo svjedoči o kontinuitetu i neizmjenjivom stanju stvari. U Americi, kakva god da jest, barem mogu nastati i prikazivati se ovako bespoštedni filmovi, vjerojatno i stoga što ništa ne mogu promijeniti, ali u režimima kojih su se mnogi danas skloni sjećati s nostalgijom, pa čak ih i prizivati, ni tako malo nije bilo moguće (nastanak još i da, ali javno prikazivanje ne).
„Syriana“ svojom sadržajnom orijentacijom priziva tjeskobne političke trilere Novog Hollywooda; uvjetno, mogla bi se opisati kao svojevrstan spoj Pakulina filma „The Parallax View“ i Pollackova „Tri Kondorova dana“. Međutim, čak i u doba hrabrih 70-ih američka kinematografija nije proizvela ovako radikalan film koji političko djelovanje vladajućih elita vlastite zemlje čini toliko degutantnim. Šteta je zato što oblikovni sloj filma nije izveden sa suverenošću koja krasi njegov politički iskaz: nizanje narativnih fragmenata dobrim je dijelom filma nepregledno, epizode često nemaju samostalan dramski intenzitet, a likovi su nedovoljno profilirani. Film je inače drastično kraćen u montaži, što je u slučaju ovako ambiciozne produkcije posve kontraproduktivno, jer 30 do 40 minuta dulje trajanje vjerojatno ne bi bitno narušilo njegovu zaradu, a zasigurno bi pridonijelo reljefnosti likova i podiglo kvalitativnu razinu. Od dvije oscarovske nominacije (originalni scenarij, epizodni glumac) potvrđena je ona za Clooneyja, premda njegova izvedba ovaj put nije bila osobito impresivna. No dobro je znati da je Hollywood osjetio potrebu da na neki način oda priznanje svom vodećem liberalu.

Syriana, am. polit. triler-drama, 2005.
R: Stephen Gaghan Gl: George Clooney, Alexander Siddig, Jeffrey Wright, Matt Damon

ocjena: 3 i pol zvjezdice

>email to:Damir Radic

Vezane vijesti

"Rango" dobio Oscara za animirani film, "Udefeated" za dokumentarni

"Rango" dobio Oscara za animirani film, "Udefeated" za dokumentarni

Oscara za najbolji animirani film osvojio je "Rango" Gorea Verbinskog, dok je najboljim dokumentarnim filmom proglašen "Undefeated" Daniela Lindsaya… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika