Ivo PukanićRijetko kada se nekoj generaciji pruža prilika da vlastitim očima gleda stvaranje mitova, a da je potpuno svjesna tog procesa, kao što se to danas događa nama. Uobičajeno je da se događaj pretvori u mit nakon nekoliko desetljeća ili stoljeća, ali da se taj cjelokupni proces svede na svega nekoliko dana, dosad je nezabilježena pojava; čak i kod Srba, naših susjeda, koji su prvaci svijeta u stvaranju mitova.

Žaljenje samih sebe kao žrtava svih mogućih svjetskih urota i slavljenje poraza koje su pretvarali u pobjede, uža je djelatnost srpske mitomanske škole. Stotinu komisija može dati dokaze da je Milošević umro prirodnom smrću, no Srbi nikada to neće prihvatiti. Što će vrijeme više prolaziti, taj će balon sve više bubriti, i Miloševićeva će smrt biti upotrijebljena samo kao jedna stvar - kao definitivni dokaz da su Srbi žrtve. A kao žrtve imaju pravo za ispravljanje nepravde, a nepravda se, prema istim tim stvarateljima mitova, može ispraviti samo novim ratom. Dakle, krajnje glupo ustrojstvo Haaškoga suda, na kojem su svi ubirali ogromne novce - od sudaca i istražitelja, pa do odvjetnika, bit će uzročnikom novog rata - prije ili kasnije. A upravo je on trebao biti mjesto na kojem će zauvijek biti ugašeni ratovi na ovim prostorima. Najtragičnija figura cijelog tog cirkusa ipak je - Carla del Ponte.

U nedjelju, za vrijeme press konferencije, unatoč čvrstom izgledu izvana, vidjelo se da je unutra jedna slomljena osoba. Kao izuzetno inteligenta osoba koja ipak boluje i od ljudskih slabosti, kao što je projekcija vlastite veličine u povijesti, shvatila je u trenu da cijela njena koncepcija odlazi dođavola - kako ona sudska, tako i ona privatna. Ona će sigurno ući u povijest, ali samo kao primjer neuspjeha. Ni na jedan proces u povijesti nije potrošen toliki novac, s toliko ništavnim rezultatom. I sama priznajući svoju frustriranost na toj press konferenciji, pokušala je ipak vratiti stvar u svoje ruke i još jednom zamahati batinom, na njenu žalost, po zadnji puta u svojoj karijeri; bar što se tiče Haaga.

Njen zahtjev za uhićenjem i predajom Mladića i Karadžića, izrečen u tom trenutku, zvučio je toliko neuvjerljivo, da joj to nije povjerovala čak niti njena vjerna glasnogovornica Florence Hartmann. Koliki je vatrogasni učinak trebala imati ta press konferencija, dovoljno govori činjenica da se na njoj gospođa Hartmann pojavila u trapericama, što baš i nije uobičajeni dress code za tako visoku djelatnicu koju plaćaju Ujedinjeni narodi. Kad bi se njih dvojica i pojavila u Haagu, što nakon ovoga zasigurno neće, pitanje je što bi ona učinila s njima? Ovako uzdrmanoj, bilo bi joj najbolje da se u miru i koliko- toliko dostojanstveno povuče, kako ne bi netko glasnije postavio pitanje i njene odgovornosti - jer da bi sastavio optužnicu od 64 točke i očekivao da će optuženik kraj suđenja dočekati živ, moraš zaista biti veliki optimist. Ako ne samoubojstvom, takav optuženik zaista mora skončati od starosti čekajući kraj suđenja koje svake godine košta 240 milijuna dolara.

Cijeli taj cirkus, koji traje već desetak godina u Haagu, potpuno je izgubio smisao. Osim, naravno, za one koji od njega dobro žive. Da se izađe iz te sapunice bez kraja i konca, u kojoj više nema glavnoga junaka već se radnja odvija samo među sporednim likovima, trebalo bi do kraja godine zatvoriti sud i sve predmete prebaciti domaćim sudovima. U Hrvatskoj i u BiH ne bi bilo apsolutno nikakvih prepreka za jedno pošteno, normalno i brzo suđenje. Problem bi mogla biti eventualno Srbija, no njoj bi EU i Međunarodna zajednica trebale postaviti uvjet pravednoga suđenja s ulaskom u zapadneuropske integracije. Iako, nakon iskustva sa suđenjem za Ovčaru i Đinđićevim ubojicama, niti tamo ne bilo nikakavih problema.
Ova Miloševićeva smrt, bez obzira što joj bio uzrok, kao i Babićevo samoubojstvo pet dana ranije, postavlja i pitanje djelovanja i svrhovitosti ovakvih Ujedinjenih naroda. Kad bi unutar te organizacije postojala neka snaga, netko bi već davno postavio pitanje te besmislice u Haagu koja će na kraju izazvati nove sukobe na ovim prostorima. A onda će se opet predstavnici 'međunarodne zajednice' čuditi što se to događa na tom Balkanu. A da su odmah na početku, 1990. godine zaustavili Miloševića i dobro priprijetili, što ih ne bi koštalo niti jedne funte ili dolara, danas ne bi bilo ničega. Kako nisu ni onda ništa znali, tako ne znaju ni danas. Ta činjenica, nažalost, nije velika utjeha, jer ćemo opet zbog njihove gluposti stradati mi.

>email to:Ivo Pukanic