Psihologinja Hue Xinran, autorica je diplomirala psohologiju, Kinu je napustila 1997. i morala se odreći sve imovine; razvela se i od supruga koji, kako kaže, nije prioznavao jednakost spolova Izdavačka kuća Algoritam nedavno je objavila hrvatski prijevod britanskog bestselera \'Dobre kineske žene\', 47-godišnje spisateljice Hue Xinran, kineske radijske novinarke koja je iznijela u javnost patnje običnih kineskih žena kojima je dotad bilo nezamislivo govoriti o osobnim problemima, čak i u privatnim razgovorima. Slušajući njihove priče u svojoj radijskoj emisiji \'Riječi na noćnom povjetarcu\', emitiranoj od 1989. do 1995. na radio postaji u Nanjingu, te putujući kasnije po Kini kako bi razgovarala sa ženama iz raznih dijelova zemlje, Hue Xinran iznijela je u svojoj prvoj knjizi pripovijesti koje su je se najviše dojmile. Njima je omogućila uvid u posljednje stoljeće dramatične kineske povijesti, obilježeno zloglasnom Mao Zedongovom kulturnom revolucijom i patrijarhalnom kineskom tradicijom prema kojima je žena, kako sama kaže, stoljećima bila tretirana kao dio imovine, a jedini trenutak sreće i priznanje okoline moglo joj je donijeti rođenje muškog djeteta.

Hue Xinran je u svojoj radijskoj emisiji javno progovorila o djevojčicama koje su silovali očevi i supruzi, ili, pak, pripadnici Crvene garde koji su osnovnoškolske \'kontrarevolucionarke\', bez ikakvog znanja o spolnosti, zlostavljali pod krinkom partijskih seminara i služenja \'drugu Mau\', a potom bi ih, kao trudnice koje su začele izvan braka, javno izrugivali ili pritvarali zbog \'nemorala\'. Njihove priče obuhvaćaju gotovo sve društvene slojeve te urbane i ruralne dijelove Kine, i nameću zaključak da je do kraja \'90-ih bilo vrlo malo žena koje su imale povlasticu živjeti u luksuzu zvanom sreća. S jedne strane opisuje život \'modernih\' studentica koje su zajedno s politikom otvaranja Kine prihvatile i novac kao glavni motiv života koji mogu lako steći kao \'osobne tajnice\' uspješnih poslovnih ljudi, te s druge, život žena koje, u potpuno izoliranim dijelovima zemlje, žive u nastambama izdubljenim u stijeni s vrlo malo vode, flore i faune, najbogatiji im je obrok jaje pomiješano s vodom koji žena dobije nakon poroda samo ako rodi sina, a kao higijenski ulošci služe im otvrdnuli debeli listovi stabla koje raste toliko daleko da svaka žena s prvom menstruacijom dobije tek desetak tih listova i koristi ih čitav život. I sama žrtva Kulturne revolucije, Hue Xinran u knjizi donosi i vlastitu životnu priču te povijest svoje obitelji koja je, zbog djedovog svojevremenog zaposlenja u britanskoj tvrtki, tijekom dviju generacija bila maltretirana.

Zbog djetinjstva provedenog bez roditelja, u \'preodgojnim institucijama\' u kojima se potomci \'kontrarevolucionara\' nisu smjeli miješati s \'normalnom\' djecom, gdje su bili zlostavljani od pripadnika Crvene garde, a u školsku su kantinu mogli ući samo zadnji, hraneći se isključivo tuđim ostacima, kineska spisateljica poput svih žena iz njezine knjige još uvijek ima psihološke posljedice o kojima u razgovoru za Nacional kaže: «Danju je sve u redu, ali noću još uvijek imam grozne noćne more koje sablažnjuju mog supruga Britanca, ujedno i mog agenta, s kojim sam u braku tri godine. Ne znam je li uopće moguće naučiti se nositi s tim iskustvima. Pokušavam - trudila sam se pisati o njima, posjećivala sam psihologa, što sam i sama po struci, ali moje tijelo fizički reagira na te uspomene, počnem se tresti i ostajem uplašena. Jednom me prijatelj, s obzirom na moj uspjeh, pitao što smatram svojim najvećim dostignućem u životu. To što sam još uvijek živa, odgovorila sam.»

No upravo zbog svojih iskustava, kaže, mogla se poistovjetiti sa ženama čija je iskustva iznijela u knjizi, te ih u potpunosti razumjeti. Njihove priče ujedno smatra i svojima, a u životu se, priča, osjećala kao mnoge od njih.
«Bilo je trenutaka kad sam se osjećala poput djevojčice iz knjige, prodane starcu koji ju je držao u lancima, jer sam uslijed Kulturne revolucije bila bačena iz imućne gradske obitelji na samo dno društva, izgubivši pojam o tome tko sam. Čak su me kao djevojčicu \'preodgojem\' uspjeli uvjeriti da je moj djed, koji je prije uvođenja komunizma radio za britansku tvrtku GEC, sudjelovao u prolijevanju kineske krvi jer je \'surađivao s krvožednim kapitalistima\'. Osjećala sam se i kao zlostavljana djevojčica iz drugog poglavlja koja je za ljubimca imala muhu - bila je toliko usamljena da ju je tješio dodir njezinih nožica, ujedno i jedini koji je podnosila, jer ju je svaki ljudski dodir podsjećao na očeva zlostavljanja. U djetinjstvu sam bila često prestravljena jer su, u vojnoj školi u koju su me pripadnici Crvene garde poslali kada su zatvorili moje roditelje, svake noći odvodili djevojčice i vraćali ih uplakane rano ujutro.»

Zabrana govora o seksu kao dio depopulacijske politike \'jedna obitelj, jedno dijete\' i potpuno neznanje o spolnosti, o kojoj se u kineskim školama počelo govoriti tek 2002., dodatno je otežalo položaj tamošnjih žena. Neznanje je sezalo tako daleko da se i sama autorica, kako priča, u 22. godini bojala primiti muškarca za ruku - u strahu da ne ostane u drugom stanju. No posljedice se, tvrdi, osjećaju i danas. Tako ju je prije par godina u Londonu, gdje živi i predaje u Školi orijentalnih i afričkih studija u sklopu Londonskog sveučilišta, zaustavila kineska studentica i pitala hoće li ostati nevina ako poljubi muškarca. Homoseksualnost je također bila strogo zabranjena, u čestim policijskim racijama u muškim WC-ima svaku bi noć bilo uhićeno stotinjak muškaraca, a zakonski je legalizirana tek 2004. No zapadnjački trendovi, govori, danas ubrzano prodiru u Kinu što zbunjuje kineske žene:

«U Kini se žene teško snalaze između kineske tradicije i trendova koje im donosi Zapadna civilizacija. Kako se radi o potpuno proturječnim stavovima, ne mogu procijeniti što je dobro za njih i njihovu budućnost. U razvijenim gradovima uglavnom usvajaju zapadni način života, i to do te mjere da smatraju kako su manje lijepe od zapadnjakinja, dok u siromašnim ruralnim dijelovima žive kao i prije 500 godina. Upravo je zbog toga zapadnjacima toliko teško razumjeti nas. Doduše, situacija se u posljednjih par godina znatno promijenila i svaki se puta iznenadim kad posjetim Kinu gdje i dalje surađujem s novinarima te s humanitarnim organizacijama.»

U skladu s kineskom depopulacijskom politikom bilo je i osuđivanje svih tjelesnih kontakata, pa i onih u krugu obitelji. Izbjegavalo se svako razmjenjivanje nježnosti kako prema djeci, tako i prema bračnom partneru koji je takvo ponašanje imao pravo prijaviti policiji. Hue Xinran, čije ime znači raditi sa zadovoljstvom, svoju je majku prvi puta zagrlila u 42. godini, na što je ona reagirala s negodovanjem. Kinezi, kaže, općenito vrlo slabo poznaju prošlost svojih roditelja pa tako i sebe same, «jer su njihove uspomene previše bolne da bi se o njima govorilo».

«S majkom sam tek u 30-ima prvi puta progovorila o njenoj prošlosti, i to jedva. Ona je pročitala samo polovicu moje knjige i nikada više nije mogla nastaviti. Zbog toga mnogi mladi ne znaju ništa o Kulturnoj revoluciji, pa među zadnjih nekoliko generacija postoji ogroman jaz. Djeca često pojma nemaju što su im roditelji proživjeli i ne mogu ih razumjeti, pa im je teže i cijeniti ih. Morala sam se strahovito truditi da upoznam svoju majku, ali tek sam prošle godine, kada je preživjela infarkt i nakon što sam je neko vrijeme njegovala u Kini, prvi put u životu imala priliku biti joj tako blizu, prati joj kosu, dodirivati ruke…»

O boljem položaju žene u kineskom braku, kaže, teško je govoriti, jer dok su se žene na Zapadu \'40-ih i \'50-ih borile za jednaka prava i proživljavale seksualnu revoluciju, u Kini su se tek pobunile protiv ugovorenih brakova. Nažalost, ta praksa još uvijek postoji u mnogim ruralnim dijelovima.
«Tradicija je oblikovala njihove živote i starijim je generacijama nemoguće razumjeti promjene. Do 80-ih se u gradovima institucija slobodnog braka zaista učvrstila, ali se istovremeno povećao broj političkih brakova koje je dogovarala Komunistička partija, tako da je prava revolucija slobodnog braka započela tek krajem \'80-ih i tijekom \'90-ih, i to uglavnom u gradovima u kojima ljudi imaju veći pristup informacijama», ističe Hue Xinran, koja već osam godina živi u Londonu. Tek je tamo došla na ideju da napiše knjigu jer ju je, kako kaže, ta ideja u Kini, čak i krajem \'90-ih, mogla koštati slobode. Knjiga je ipak objavljena u Kini krajem 2003., godinu i pol dana nakon britanskog izdanja, ali tamo nije imala nikakav odjek u javnosti.

«Nitko se, osim stranog tiska, nije usudio napisati recenziju. Izdavaču je doista trebalo puno hrabrosti da je objavi, iako je na kraju ipak morao obustaviti tiskanje jer se predobro prodavala, pa se uplašio. Kinezi su različito reagirali: neki su ju hvalili rekavši da ih je dirnula te mi ispričali vlastite priče, dok su me drugi optuživali da je pisana za Zapad. Bilo je i mlađih pojedinaca koji su, zbog neznanja, čak tvrdili da su priče izmišljene. No smatram da je knjiga prvenstveno lijepa, jer je ohrabrila mnoge žene te pokazala svijetu koliko su Kineskinje jake i tople, te kakvu će lijepu budućnost donijeti Kini», govori.
Kinu je odlučila napustiti 1997, što je, nakon opširnih birokratskih procedura i odricanja od sve imovine, i uspjela.

O razlozima odlaska u London kaže: «Početkom \'97. počela sam imati vrlo ozbiljne probleme sa spavanjem i uzimala sam mnogo tableta protiv nesanice. Liječnik me upozorio da moram stati jer ih je tijelo, koje je ionako bilo slabo, sve teže podnosilo. Predložio mi je da se udaljim od radijskog posla, jer sam svako večer slušala tuđe potresne priče zbog kojih ne bih mogla zaspati. Osim toga, počela sam se osjećati strahovito praznom i nisam više mogla odgovarati na pitanja ljudi koja su postajala sve teža i teža, a 1997. još uvijek na radiju nisam smjela pričati o slobodi vjeroispovijesti i tiska, seksu i zakonodavnom sistemu. Te mi je teme postajalo sve teže izbjegavati jer sve spadaju u kategoriju temeljnih ljudskih potreba. Osim toga, moj je sin Panpan krenuo u školu, što u Kini znači nakon osam ili devet sati nastave ostati još nekoliko sati pisati domaću zadaću. Kineska djeca zbog toga nemaju nikakvo djetinjstvo i željela sam mu pružiti više prostora.»

U Londonu se, nakon razvrgnutog braka u Kini sa «suprugom koji nije priznavao jednakost spolova», udala 2002. za svog literarnog agenta Britanca Tobyja Eadyja s kojim i danas živi. Uz predavanja na Londonskom sveučilištu, još uvijek se bavi novinarstvom kao suradnik britanske medijske kuće BBC, te organizira humanitarne akcije za kineske žene i djecu. Na Zapadu ju je posebno oduševio odnos prema ženama, primjerice, davanje komplimenata, kupovanje cvijeća i ustajanje u javnom prijevozu, što je u Kini nezamislivo. No razočarana je pomanjkanjem poštovanja prema starijima koje njihove obitelji često ignoriraju. Ovolik uspjeh knjige u svijetu nije nimalo očekivala, jer ju je napisala prvenstveno kako bi pridonijela lakšem razumijevanju kineske kulture od strane Zapada. No krenuvši na turneju i slušajući reakcije zapadnjakinja, shvatila je da su problemi Kineskinja ujedno i problemi velikog broja žena na svijetu: «Proputovala sam mnoge od zemalja u kojima je knjiga izdana, te shvatila da moja knjiga zapravo govori o svim ženama svijeta. Primila sam pisma od žena iz 50-ak zemalja, među kojima su me najviše iznenadile reakcije Amerikanki i Europljanki. To su zemlje koje se smatraju razvijenima i u kojima žene imaju svoja prava, te su ravnopravne s muškarcima. No mnoge od njih su mi ispričale svoje tajne, patnje i probleme, koje su me zaista sablaznile.»