Zoran FerićHrvatska politika napravila je nevjerojatan iskorak prema znanosti. U isto vrijeme kad su astronomi NASA-e dokazali da je svemir nastao u nemjerljivom djeliću sekunde, velikim praskom, u Saboru smo imali prilike čuti da je svemir heteroseksualan. Samo se još ne zna tko je tu koga prasnuo. I tko koga još uvijek praska. Materija, koja je nastala iz vruće prajuhe, kao iz nekog božjeg kotla, jasno pokazuje da se privlače čestice suprotnoga naboja, dok se one istoga naboja ne privlače.

To je ključni dokaz heteroseksualnosti svemira. Ukratko, suprotnosti se privlače i to je opći fizikalno-seksualni princip na kojemu funkcionira svemir i nije važno radi li se o elektronima, amebama, majmunima, žirafama ili slonovima. Međutim, taj univerzalni fizikalno-seksualni princip nedokaziv je upravo na mjestu gdje su izrečeni ključni dokazi o njemu: u Hrvatskom saboru. Jer, da se suprotnosti doista privlače, onda bi se u nemjerljivom djeliću sekunde počeli međusobno grliti i ljubiti zastupnici HDZ-a i SDP-a. Stiskali bi se u čvrste zagrljaje, privučeni vlastitim suprotnostima, sve dok se čitava ona velika dvorana na Markovu trgu ne bi ispunila nevjerojatno glatkom, supervrućom juhom iz koje bi mogao nastati i novi svemir.

Jer, kako se čini, razlike između Šime Lučina i Vladimira Šeksa neusporedive su, recimo, s razlikom između gospodina Lučina i gospođe Ingrid Antičević Marinović. Lučin i Šeks po tome su svakako čestice suprotnoga naboja, a Ingrid Antičević i Lučin ipak nisu. Radi se o jednostavnom zaključivanju po kojemu se čovjek danas može prosuđivati po onome u što vjeruje, što misli, kakvi su mu stavovi, kako sagledava sebe, a ne kojega je spola. Ili koji ga spol privlači. Šime Lučin i Vladimir Šeks svjetonazorno su i politički tako daleko da bi se, po teoriji gospođe Lucije Čikeš, morali odmah zalijepiti jedan za drugoga čim se nađu u istom prostoru. Zamislite samo taj prizor, da zaštitari, policajci i saborski konobari mukotrpno odljepljuju Lučina i Šeksa koje je spojila neodoljiva sila suprotnosti.

Štoviše, da se suprotnosti doista tako privlače, na čistom električnom principu, u Saboru bi uopće bilo nemoguće održavati bilo kakve sjednice jer bi svaki čas kakav zastupnik SDP-a doletio u krilo nekom hadezeovcu pa bi ih morali rastavljati energijom jačom od one koja ih je spojila. U saborska bi se sjedala morali ugraditi pojasevi, kao u avionima, da neodoljiva sila privlačenja ne baca jedne drugima u krilo, ili da oni negativni ne počnu kružiti po zraku sabornice oko pozitivne jezgre Šeksa. A protokol bi bio ovakav. Prvo bi u ovu časnu dvoranu ulazili zastupnici vladajuće stranke, i to zato što su vladajući pa imaju prednost, a pomalo i zato što ih je više pa je praktičnije. Tek kad bi se oni dobro zavezali, saborske bi službe uvodile jednog po jednog zastupnika SDP-a, i to tako da ga drže barem tri čovjeka kako im ne bi odletio i zalijepio se za predsjedavajućeg. A sam ulazak trajao bi više od osam sati, jedno normalno radno vrijeme prosječnog hrvatskog građanina. Možda bi od toga bilo i kakvih turističkih rezultata. U drugim zemljama turisti dolaze gledati smjenu straže pred kraljevskom palačom ili parlamentom, kod nas bi promatrali ulazak zastupnika u sabornicu. Oglasile bi se možda i udruge za ljudska prava jer su zastupnici u Saboru vezani, što znači da nisu slobodni, što opet znači da se ne poštuju njihova ljudska prava da budu slobodni i slobodno odlučuju samo u okviru svoje partijske stege, a ne još i stege kožnoga remenja s utisnutim grbom između svake rupice.
Prošloga tjedna u sabornici vidjeli samo kako je zabavan početak predizborne kampanje. Šime Lučin i Ivo Banac predložili su Zakon o registriranom partnerstvu, odnosno o gay zajednicama, a onda su zastupnici vladajuće partije stali trabunjati i proizveli takav niz homofobnih izjava i gluposti da je odmah postalo jasno kako im je Zakon, koji je na kraju odbijen sa 76 glasova protiv, poslan kao onaj mehanički zec na trkama pasa kako bi pokazali svoje lovačke instinkte i postigli što veću brzinu. Spomenuti zakon djelovao je i poput malih svračića što ih je baka podmetnula snahi-zmiji u bajci Ivana Brlić Mažuranić "Šuma striborova": mamac da se isplazi zmijski jezik. Jer HDZ pod Sanaderovim vodstvom ponekad djeluje većini građana kao sasvim civilizirana stranka europske orijentacije i po tom principu prihvatljiva i onima koji možda nikada nisu bili njeni glasači.

To je posebice vidljivo iz medija kad većinu izjava daje sam predsjednik Sanader ili njegovi ministri. Obično nismo u prilici slušati tako otvorene homofobne izjave članova stranke, a ni zastupnika. Isto je i s rasističkim izjavama. Danas je opasno i podsjetiti u javnosti na ono što su neki visoki dužnosnici HDZ-a izjavljivali o homoseksualcima ili o crncima. Zbog toga su se u emisiji "Otvoreno" prošlog tjedna telefonski dograbili Furio Radin i Antun Vrdoljak, bivši predsjednik Olimpijskoga odbora. Vrdoljak je u svom stilu, glasno i grubo, zaprijetio Radinu zato što je naciju, a i njega samoga podsjetio na ono što je on sam, Vrdoljak, govorio prije nekoliko godina, a što je danas prilično nepopularno.

Ova je rasprava u Saboru bila korisna. Osim što su njeni snimljeni dijelovi zabavljali građane ove zemlje, neki zastupnici vladajuće stranke pokazali su svoje zmijske jezike i jasno biračima dali do znanja da je heteroseksualni svemir tako ustrojen da se u njemu ni ljudi, a ni stranke ne mijenjaju samo tako i da, kad je HDZ u pitanju, još uvijek valja računati ne samo s konzervativnim i rigidnim stavovima, nego i s vrijeđanjima i nebulozama koje pripadnici ove stranke njeguju već desetljeće i pol.
U nečemu se možda s rigidnim desničarima i možemo složiti. Homoseksualnost kod nas jest povezana s bolešću, ali tako da svaka javna rasprava o tome uvijek jasno detektira prave bolesti društva: homofobiju, rasizam i ksenofobiju.

>email to:Zoran Feric