Vedrana RudanDvanaest tisuća kuna većini je Hrvata brdo love. Među njima sam. Mnogi Hrvati dave se u kreditima. I među njima sam. A proljeće. U izlozima ružičaste cipele, mama želi tamnoplavi kostim, laganiji, za u lijes. Imam osamdeset, jedina sam žena mojih godina koja nema garderobu za zbogom... Dobro, rekla sam, sutra mi Jutarnji list mora uplatiti dvanaest tisuća kuna... I cipele, rekla je mama, tamnoplave, ne mogu nositi crne cipele uz tamnoplavi kostim. Nisam rekla, mama, ne bi li bilo ipak jeftinije otići u plamen u starim cipelama... Ljudi kojima na račun treba sjesti dvanaest tisuća kuna nisu podrugljivi. Bogat čovjek svoje bogatstvo dijeli s najmilijima.

Možda sam vam rekla, a možda i nisam, moj se mačak zove Petar Krešimir. Otišli smo u megamarket, moj muž i ja... Ovo je bitno. Ja ne zarađujem, domaćica sam kojoj povremeno nešto kapne, nemate pojma koji je to osjećaj trošiti lovu svoga muža. To je okej samo u vicevima i filmovima. U životu... Ja, da mi oni iz Jutarnjeg nisu rekli da će mi platiti dvanaest tisuća kuna, nikad Petru Krešimiru ne bih kupila onoliko igračaka. Oko mene su. Žuta, debela riba, otrovnozelena pčela, bijela mačkica, sedam oraha, tri siva miša... U pletenoj kutiji, i nju sam kupila, brdo keksića, vrećica hrane, skupih konzervi... Muž mi je rekao, mislim da pretjeruješ. Ja sam rekla, preksutra mi sjeda lova na račun.

Kako ti kažeš, rekao je moj muž. I nije digao ton i nije bio nervozan i još je u kolica ubacio široku tavu od staklokeramike... Da, priča o tavi mogla bi vas zanimati. Ona će vam mnogo toga reći o ljudima koji ne zarađuju i onima kojima povremeno nešto kapne. Dakle, tu sam tavu gledala danima, tjednima, mjesecima, željela sam je onako kako sam šezdeset i devete željela tucanje pokraj crkve Svetog Vida. Danas mi ta silna želja za tucanjem djeluje pomalo perverzno.

Što ljudi nalaze u tucanju? Meni se za vrijeme tucanja zna dignuti tlak. Pred osam sam mjeseci rekla mužu, prekini na trenutak... Izašla sam iz sobe, ušla u kuhinju i izmjerila tlak. Stoosamdeset kroz devedeset i šest?! A uredno uzimam lijekove?! Progutala sam praxiten, sačekala četrdeset minuta, pa se vratila. Muškarce u godinama u kojima je moj muž žena ne smije odbiti, to na njih djeluje strašno. Tiho je disao, on je jedini muškarac njegovih godina koji ne hrče. O mužu vam govorim. Takla sam mu međunožje, da ne misli da se izvlačim. Staklokeramika. Otišla sam u dnevni boravak i zajahala internet. Volim u Google ukucavati razne lijekove i bolesti. Ukucala sam praxiten. Ej?! U Hrvatskoj se godišnje, uz recept, proguta preko milijun kutija praxitena. Ja ga gutam bez recepta, i svi oko mene. Dodajte onom milijunu s receptom nas bez recepta... Klinci na netu pišu da praxiten ubija spolnu želju. ?! A ja sam se osjećala krivom kad god bi me muž uhvatio za vrat... Da, nisu svi muškarci isti, on me hvata za vrat, oni drugi su me grabili za... Je li to... Ne, to nije bitno za ovu priču.

Dakle, mene moj muž svakih nekoliko mjeseci uhvati za vrat, ja mu najčešće ruku maknem s vrata i kažem, kasnije. Zašto mu najčešće kažem, kasnije? Zato jer sam na praxitenima. Dva milijuna Hrvata je na praxitenima. Tuca li se itko u ovoj napaćenoj zemlji? Možda ja svoga muža još volim? U meni čuči luda strast omamljena praxitenom? Izgubila sam se, zaboravila na tavu, a priča o tavi priča je o mom životu.

Rekla sam, mjesecima sam mjerkala tavu koja mi ne treba. Ne treba mi! Ali užitak jest kupovanje nepotrebnog! Moj mi muž nije htio kupiti tu tavu. Prešla sam preko toga, ponavljam, uzdržavana sam osoba, nemam svoju lovu, a onda mi se javio Jutarnji... Preko noći sam postala osoba, biće koje zarađuje, čovjek kome će u banci uručiti dvanaest novčanica s nekim likom iz hrvatske povijesti... Čiji je lik na novčanici od tisuću kuna? Ni ja ne znam. Zašto je moj muž u kolica ubacio onu tavu? Zato što je uz njega koračala žena kojoj će dvanaest tisuća kuna sjesti na račun. A onda... Pod praxitenima sam, zato sam ovako usporena, možda malo nesuvisla i seksualno hladna, ali to nije bitno za nastavak ove tužne priče. Ušla sam u banku korakom osobe kojoj je na računu trebalo biti dvanaest tisuća kuna i korakom bića koje je te kune već potrošilo... Kod Rafaele sam kupila krasnu torbu i jaknu boje meda, ne mogu proći Korzom a da me netko ne zaustavi. Ej, rekla mi je Kika, super ti je jakna, pitaj muža koji je šaner u điru? Stara, rekla sam, ovo sam ja zaradila, Jutarnji... Dobro, vratit ću se, ušla sam u banku... A onda sam ih nazvala. Gospođo, rekla mi je neka ženska, oni putuju, nemoguće ih je uhvatiti, zato nisu potpisali, bit će, strpite se... Pitam se, i vas pitam, zašto bih se morala strpiti? Znam da se kaže strpjeti, malo sam nervozna. Jutarnji list je moćna firma. Imaju love a usto su i veliki borci za narodna i životinjska prava. Nema sirote prodavačice u Hrvatskoj koju je tresnuo šef, ili joj nije platio, a da njena priča ne osvane u tom listu. Ako neki divljak stavi sivoj mačkici žicu oko vrata, i o tome čitamo. Zašto ih moja priča ne zanima? Zato jer nisam ni prodavačica ni mačkica? Danas nema hrvatskih novina koje na svojim stranicama ne rasteže tužne priče. Bolesna dječica, ajmo, skupimo pomoć, ljudi bez ruku i nogu, javite se dobročinitelji, ledeni penzioneri, kupimo im drva, samohrane majke, nahranimo dječicu... Kužite, majstori će preko sponzora pomagati kojekakvu sirotinju, a kad treba svoje dugove platiti, onda putuju. A da na njih krenem zoljom? Sigurna sam da bi onda moja slika osvanula na naslovnoj stranici Jutarnjeg. Imam strašan problem. Ne želim naslovnicu, hoću svojih dvanaest tisuća kuna.

>email to:Vedrana Rudan