Damir RadićPrije nepunih 11 godina pohađao sam grupnu terapiju na psihijatrijskom odjelu zagrebačke Nove bolnice i pamtim kako je jedna od pacijentica opisivala svoju obiteljsku situaciju kao background problema koji su je tištili. Doktor pod čijom smo paskom bili posebno je izdvojio neuobičajenu razliku u godinama njezinih roditelja s obzirom na njihov spol. Majka je, naime, bila 12 godina starija od oca. Iz te činjenice doktor je zaključio da je majka zasigurno osoba izrazito snažnog i dominantnog karaktera, jer kako bi drukčije došla do toliko mlađeg muškarca? Iz čega je slijedilo da je čitava obitelj bila pod dominacijom snažne majke koja je zapravo preuzela ulogu pater familiasa, što je opet značilo da je pacijentica odrastala u "neprirodnom" ambijentu, a to je uz činjenicu da je u 33. godini života bila neudana, po doktorovu shvaćanju bio glavni izvor njezinih problema.

Sjetio sam se te zgode gledajući romantičnu komediju „Mlađe je slađe“, koja tematizira ljubavni odnos moderne i privlačne 37-godišnje žene i 23-godišnjeg muškarca različite vjeroispovijesti (ona je kršćanka, on židov). Usprkos znatnoj razlici u godinama i njezinu znatno većem iskustvu, Rafi (Uma Thurman) ni na koji način ne dominira u vezi s mlađahnim Davidom (Bryan Greenberg), ali zato u filmu postoji lik mladićeve majke, psihijatrice Lise (Meryl Streep), koja je oličenje odlučne tradicionalne sredovječne žene što na plećima nosi maramu i nimalo joj se ne sviđa ideja da bi se njezin sin mogao oženiti i imati djecu s nežidovkom. Da sve bude kompliciranije, Rafi je Lisina omiljena pacijentica, međutim nije svjesna da je David Lisin sin sve dok joj Lisa, koja prva saznaje da je Rafin novi mladi dečko zapravo David, to ne otkrije.

Pritom je Lisa, kad se uvjeri u iskrenost osjećaja što ih Rafi i David gaje jedno prema drugom, spremna prihvatiti Rafi kao Davidovu djevojku, ali joj, u vrlo gorkom trenutku filma, jasno daje do znanja da joj je neprihvatljiva kao Davidova supruga i majka njegove djece. Usprkos generalno vrlo pozitivnom stavu prema Rafi, za Lisu su godine i nežidovstvo njezine potencijalne snahe nepremostiva prepreka. Ipak, Lisino suprotstavljanje nije ono što će okončati vezu Rafi i Davida. Presudnom će se pokazati razlika u godinama. Jer Rafi što prije želi dijete s obzirom na to da joj “otkucava biološki sat”, a David duboko u sebi zna da, iako bi to želio, nije spreman preuzeti ulogu oca u tako mladim godinama.

Dvije se, dakle, zanimljive teme provlače filmom koji potpisuje 33-godišnji režiser i scenarist Ben Younger. Prva, ljubavni odnos žene i znatno mlađeg muškarca, rezultirat će iznevjeravanjem temeljnog obilježja žanra u koji je film smješten (romantične komedije), a to je happy end koji potvrđuje vrijednosti i konvencije društva/kulture unutar kojih film nastaje. Druga tema odnosi se na uobičajeno poimanje američkog društva kao melting pota u kojem se gube sve (bitne) značajke izvornih nacionalnih kultura čiji pripadnici navodno “s majčinim mlijekom“ usvajaju specifični američki kulturni kod koji mimo nacionalnih zasada tvori sasvim novu kulturu i na njoj utemeljenu novu naciju koja je mnogo više od pukog zbroja “starih nacija” i njihovih kultura.

Ako se nakratko pozabavimo potonjom problematikom, vidjet ćemo da plemenita ideja o potpunom dokidanju starog poretka (zasnovanog na nepovredivosti tradicionalnog nacionalnog kompleksa) i tvorbi nove “nadnacije” s autohtonom (ponajprije popularnom) kulturom ipak nije ultimativno zaživjela. Dakako, veličanstveni i spontani američki eksperiment otišao je neusporedivo dalje u odnosu na zbilju Australije ili Kanade koje s pripadnicima “starih nacija” teško izgrađuju novi (nad)nacionalni identitet (također i u odnosu spram prikriveno sličnih stremljenja u nekadašnjem Sovjetskom Savezu i socijalističkoj Jugoslaviji do kojih se podjednako prikrivena stremljenja o nadnacionalnoj Ujedinjenoj Europi još nisu dovinula). Međutim, sve te američke Male Italije i China Townovi svjedoče kako “stare nacije/kulture” nisu u potpunosti ostale bez goriva. Najdrastičnije je o tome zborio osobno degutantan mi film “Moje grčko vjenčanje”, čiji su autori upravo programatski zabijali nož u leđa ideji američke kulture i nacije, afirmirajući pod krinkom tobožnje velike ljubavne priče koncepciju represivnog multikulturalizma kao opasnog neprijatelja liberalnog projekta na kojem počiva zapadna civilizacija te Amerika kao njezina uvjetna avangarda.

“Mlađe je slađe” još jedan je podsjetnik koliko pogubna može biti ideja multikulturalizma s imanentnim joj izolacionizmom: usred newyorškog Manhattana kao kulturne i poslovne meke Amerike, usred obitelji visokoobrazovanih židovskih intelektualaca vladaju predrasude po kojima je krajnje neprilično etničko-religijsko miješanje, a donekle prihvatljivo tek ako inovjerac prijeđe na “našu” vjeru (kao što je pomislila Davidova baka da će učiniti Rafi). Jer, kao što se brine i Katolička crkva, u kojoj će se vjeri odgajati djeca miješanih brakova? Naravno, sve se naposljetku svodi na to da se postojeće stado ne osipa nego plodi i množi, i ako već ne osvaja nov prostor, da barem zadrži dosadašnji. Amerika je u tom smislu u velikim problemima kao društvo koje počiva na paradoksalnom spoju liberalizma i kršćanskog fundamentalizma, i koje umjesto da pojačava prosvjetiteljsko-liberalnu komponentu sve više otvara prostor multikulturalizmu koji bi u konačnici njezin originalan društveno-kulturni projekt mogao stajati glave.

Što pak reći o problematici ljubavnog odnosa s velikom razlikom u godinama, osobito kad je ona na ženinu “štetu”? Nesumnjivo, zanimljiva je, na prvi pogled i donekle hrabra autorova odluka da gledateljima uskrati žanrovski očekivani i žuđeni happy end, a u korist “stvarnog stanja stvari”. Jer doista, neovisno o tome je li žena ona koja je u ljubavnom odnosu starija ili je to muškarac, znatna razlika u godinama unutar pripadnika iste makrodruštvene zajednice ostaje onim ključnim razlikovnim čimbenikom kolektivističke provenijencije (generacija kao kolektivitet) koji ima ili može imati bitan utjecaj na individualnu povijest pojedinca. Naime, unutar individualne povijesti svakog od nas postoje i neki kolektivni backgroundi, a ako smo pripadnici iste društvene/kulturne makrozajednice, ključnim razlikovnim backgroundom nije prostor nego vrijeme; dakle generacijska pripadnost. Pritom nije važna samo bitno različita individualna povijest s kolektivnim zaleđem, nego i razlika u biološkom starenju dvoje zaljubljenih. Tom dvostrukom zaprekom Younger će se, međutim, u filmu slabo baviti: onu biološku podrazumijeva, dok će povijesnu apostrofirati jednokratno i oskudno, tek različitim značenjem koje Coltrane i jazz imaju za Rafi i Davida, te donekle Davidovom sklonošću Nintendu, koji ipak više funkcionira kao čimbenik spolno-rodne razlike.

Uglavnom, u Youngerovu se filmu pripadnost zaljubljenika različitim naraštajima apriorno uzima kao problem pa ni nema truda oko njegove ozbiljnije konkretizacije, a priča izmiče happy endu tek kad se sukobe Rafina majčinska čežnja i Davidova nespremnost na očinstvo. Larpurlartistička ljubav tako je postala žrtvom stvaranja potomstva kao tradicijski bitne obiteljske funkcije koja stariju ženu spram mladog muškarca stavlja u znatno nepovoljniji položaj od onog starijeg muškarca prema mladoj ženi. Biologija je nepravedna, lakonski će reći cinici, no dodao bih - samo ako dobije potporu u društvenim predrasudama. “Mlađe je slađe” doista jest film koji odstupa od svršetka po žanrovskoj formuli u ime “facts of life”, međutim nesvjestan je da su životne činjenice također i društveno-kulturna konstrukcija te da se na njih može (pozitivno) utjecati. I tako, ono što je na jednoj razini subverzija (dokidanje happy enda u korist autentičnog prikaza zbilje), na drugoj postaje žanrovski uobičajena podrška postojećem poretku (diskriminacija žena po navodno ultimativno biološkoj, prirodnoj, a zapravo u znatnoj mjeri društvenoj zadanosti). Malo je romantičnih komedija kojima je znatna razlika u godinama u mušku korist bila argumentom za odustajanje od happy endinga, dok će žene na nešto slično još morati pričekati.

Mlađe je slađe
Prime, am. romant. komedija, 2005.
R: Ben Younger Gl: Uma Thurman, Bryan Greenberg, Meryl Streep

ocjena: 3 (tri) zvjezdice