Andro Vlahušić, bivši ministar zdravstva i HNS-ov kandidat za dubrovačko-neretvanskog župana "Nikada nisam volio prepričavati svoja ratna iskustva, ali mislim da ljudi trebaju znati kroz što smo u Dubrovniku prolazili 1991. Drugi razlog su moja djeca kojoj sam opisivao tadašnje događaje i koja su, sada kad su odrasla, rekla da bih trebao početi pisati priče iz svog života. Poslušao sam ih i neke su sada objavljene, a druge će biti u budućnosti, iako ne znam kada." Tim riječima objašnjava svoje spisateljske afinitete Andro Vlahušić, bivši ministar zdravstva i HNS-ov kandidat za dubrovačko-neretvanskog župana. Dvije njegove priče iz 1991. objavljene su u knjizi "Pružena ruka" što je publicirana prošlog tjedna i u kojoj poznate javne osobe pišu o vlastitoj ulozi u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Urednici su Slobodan Lang i Vesna Ivanović - oboje Vlahušićevi dobri prijatelji s kojima je proveo neke od najtežih trenutaka u ratu.
Iako još nije objavljena, posebno je intrigantna priča o Dretelju, logoru u kojem je HVO držao bošnjačke civile. Vlahušić je jedan od prvih Hrvata koji je uspio ući u Dretelj i svjedočiti nehumanom tretmanu zarobljenika. Dretelj je predstavljao hrvatsku varijantu Omarske i o ovom logoru pisali su New York Times i drugi vodeći listovi u svijetu. Iako ga je držao HVO, u Zagrebu vlasti nisu znale da postoji i tek je Vlahušićeva ekipa na vidjelo iznijela zastrašujuće podatke o tretmanu bošnjačkih zarobljenika. U velikoj mjeri zahvaljujući njegovu angažmanu, Dretelj je zatvoren, a zatočenici pušteni na slobodu. Danas tvrdi da je to najvažnija stvar koju je napravio u životu.
Dvije godine ranije sudjelovao je u organiziranju civilnih institucija u opkoljenom Dubrovniku. Kada je JNA 6. prosinca 1991. bombardirala i zapalila grad, Vlahušić je pozvao stanovnike iziđu i krenu gasiti požare. O tim danima, sada je objavio dvije priče.

NACIONAL: Koji je povod pisanju priča iz rata?

- Još kao mlad liječnik, negdje 1987. počeo sam se uključivati u društvene događaje, osnivanjem mreže Zdravih gradova. Uoči raspada Jugoslavije sudjelovao sam u zanimljivim događanjima kao što je veliki srpski miting na Petrovoj gori, sa Slobodanom Langom i Jelenom Lovrić prisustvovao buntu kosovskih Albanaca, a 1991. ostao sam u Dubrovniku i sudjelovao u organizaciji otpora srpskim agresorima. Poslije sam dosta vremena proveo u Bosni i Hercegovini gdje je bjesnio rat i mislim da je sada došlo vrijeme da zabilježim što sam proživio. Nisam samo opisivao događaje nego sam pokušao odgovoriti na pitanja koja su me mučila, zašto ljudi idu u rat i koji je to psihološki faktor u čovjeku koji ga u ekstremnim uvjetima tjera da bude neshvatljivo dobar ili zao. Drugi razlog zbog čega pišem su djeca. Kći Ivana rođena je u srpnju 1991., a sin Frano krajem 1992., i prije godinu dana su mi rekli: "Tata, hajde to napiši da znamo što se događalo."

NACIONAL: Od kada datira vaša veza sa Slobodanom Langom?

- Godine 1984. krenuo sam na poslijediplomski i od tada datira poznanstvo s dr. Langom. Postali smo nerazdvojni prijatelji, svakodnevno se čujemo i kada sam u Zagrebu, uvijek odsjedam kod njegove obitelji. Kada je Dubrovnik bio napadnut, došao je na moj poziv i ostao tijekom tri najteža ratna mjeseca. Bio sam jako sretan što je s nama, ali čitavo vrijeme mučilo me pitanje što ću kazati njegovoj djeci ako pogine, a ja sam ga pozvao u Dubrovnik.

NACIONAL: Kako je izgledala vaša priča iz Dubrovnika 1991.?

- Nakon dijela specijalizacije u Zagrebu, vratio sam se u Dubrovnik i radio kao liječnik na internom odjelu. U travnju 1991. Marina i ja smo se vjenčali, a u srpnju nam se rodila Ivana. Kada je počeo rat, bio sam koordinator za svu civilnu pomoć koja je stizala u Dubrovnik jer sam želio biti društveno aktivan na širem planu, a ne samo liječiti ljude. Sudjelovao sam u nekim važnim događajima kao što je bilo organiziranje gašenja požara 6. prosinca 1991., kada je Dubrovnik mogao biti pretvoren u Pompeje. Oko nas je bio požar i mnogi su mislili da se ne može ništa učiniti. Nisam se složio i sa suradnicima sam otišao u Zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice. Tamo sam zapovjedniku Matani rekao da pozove Dubrovčane da iziđu gasiti vatru i uskoro su u cijelom gradu stotine ljudi bile na ulicama i borile se protiv požara. To je jedna od priča koje objavljujem u knjizi “Pružena ruka”.

NACIONAL: Vaše ratne priče demantiraju i tezu da su Hercegovci obranili Dubrovnik?

- Dubrovnik su obranili oni koji su ostali u gradu, a posebno branitelji koji su išli na bojište. Možda je među njima bilo više branitelja podrijetlom iz Hercegovine, međutim pogrešno je govoriti da su oni obranili Dubrovnik. To je posljedica toga da je ondašnji ministar obrane bio Gojko Šušak, pa se često stvarala fama kako Hercegovci brane Hrvatsku.

NACIONAL: Jedan od važnijih ljudi koji je pomogao Dubrovniku bio je Bernard Kouchner?

- Zanimljivo je da je dvoje stranih ministara ušlo u grad mnogo prije članova hrvatske vlade. Bili su to Kouchner koji je tada bio francuski ministar zdravstva i Margharita Boniver, talijanska ministrica imigracije i ljudskih prava. Svi koji su tada dolazili u Dubrovnik bili su jako važni jer su nam davali nadu da možemo izdržati. Kouchnera sam upoznao na službenoj večeri na kojoj su bili Margharita Boniver, Slobodan Lang i savjetnici. Kada je talijanska ministrica otišla na spavanje, razgovarali smo što napraviti, i Kouchner je rekao: "Ostavimo humanitarnu pomoć i idemo vidjeti kako možemo postići mir. Dolazim iz Beograda, imam i Mitterandovu podršku, idemo ostvariti mir." Vjerovao je Miloševiću i mislio da može ostvariti mir. Nije bio u pravu, i njemu je Milošević lagao, ali izdržao je s nama deset dana u životnoj opasnosti. Svakodnevno je prolazio put iz hotela Argentina do Staroga grada, a tamo je nekoliko desetaka metara otvorenog prostora koji su povremeno bili gađali srpski snajperisti sa Srđa. Najprije bih ja pretrčao tih 150 metara od Ploča do Gimnazije, zatim bi se sjurio Kouchner i na kraju njegovi suradnici. Bila je to za njega velika hrabrost jer su na tome mjestu ljudi ginuli, a pijani četnički snajperist na obližnjem brdu nije znao da ispred njegova nišana pretrčava francuski ministar. Ne moramo se slagati s njegovim stavovima, ali dok je Kouchner bio u Dubrovniku, Srbi su napadali mnogo slabije. Ako je svojim boravkom spasio samo jedan ljudski život, dugujemo mu zahvalnost.

NACIONAL: Opisujete i susret s biskupom Puljićem kome ste predložili da zajedno pješice krenete na čelu nenaoružane povorke u Konavle?

- Bio sam jako mlad i pun adrenalina koji donosi rat. U to vrijeme nije me bilo strah smrti i mislio sam da ako vlastitim životom mogu pomoći da se Dubrovnik obrani od četnika, moja će žrtva biti opravdana. Biskup me saslušao, ali bio je mudriji i racionalniji, tako da se moj plan o zajedničkom izlasku pred četnike ipak nije ostvario. Međutim, biskup je napravio važnu stvar jer je javno pozivao Dubrovčane da ne napuštaju opkoljeni grad. Cijenim njegov postupak jer su kasniji događaji u Hrvatskoj i BiH pokazali da su se mnogo bolje držala mjesta u kojima su civili ostali. Tamo gdje su napuštali svoje domove ni vojnici nisu imali puno motiva za obranu.

NACIONAL: Jako malo ljudi zna da ste jedan od prvih Hrvata koji je ušao u Dretelj. Kako je izgledao taj logor HVO-a?

- Prvo smo obišli ambulantu sa stacionarom u kojoj smo zatekli desetak ljudi smještenih na vojničkim posteljama na kat. Postelje su bile jedna do druge, s vrlo malo prostora između, a u kutu je bio stolić na kojem se nalazilo nešto medicinskog pribora, zavoja, antibiotika, dezificijensa. Razgovarali smo s jednim od logoraša koji je ujedno bio liječnik. Pitao sam ga od čega boluju logoraši, ustručavao se odgovoriti, kao i kad sam pitao za dijagnoze zarobljenika. Bilo je očito da se bojao. Tada mu je zapovjednik Šakota kazao da mi pokaže svoja leđa. On se sramio. Šakota je ponovio zapovijed i tek tada je zatočeni kolega liječnik skinuo košulju i pokazao leđa. Bila su to bičevana leđa. Šakota je rekao da je bio liječnik u zajedničkim postrojbama u kojima je bilo muslimana i Hrvata, ali da mu je otac hodža, zbog čega su ga bičevali. Tada smo uvidjeli da zapovjednik logora nema nikakve ovlasti, on je tu tek da osigura logistiku, a stvarni upravljači su negdje drugdje. Ali od kada je došao u logor, Šakota je nastojao učiniti sve kako bi poboljšao uvjete logorašima i kako bi logor zatvorio, što je uskoro i učinjeno.

NACIONAL: Što se dalje događalo?

- Bilo mi je jako teško jer sam nekoliko sati nakon izlaska iz Dretelja morao javno govoriti o stradanjima Hrvata, u Međugorju predstaviti knjigu “Stradanje Hrvata u ratu 1991- 93” čiji sam urednik, a sat ili dva prije bio sam svjedok da i neki pripadnici našeg naroda čine zlo. Dretelj je bio logor sa svim njegovim karakteristikama - bodljikava žica unutar koje su se nalazili izgladnjeli ljudi, a čuvali su ih naoružani stražari. Ti čuvari nisu bili ni HVO ni vojna policija nego Hrvati koji su izgubili najbliže u ratu s Bošnjacima. Iz Međugorja smo otišli u Zagreb i podnijeli izvještaj Mati Graniću koji nije znao za sve hercegovačke događaje. Granić je pozvao Davora Rajčića, zamjenika predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, a uskoro smo za UNS napisali izvještaj o svemu što smo vidjeli. Idućeg dana pozvali su nas u Ured predsjednika Republike gdje su nas primili Vesna Škare-Ožbolt, Branimir Jakšić i još neki ljudi iz Ureda koji također nisu znali što se događa. Bio je to čudan osjećaj jer sam mislio da živimo u državi sa stabilnom vlasti i svemoćnim predsjednikom, a onda sam u dva zagrebačka dana shvatio da Tuđman, njegovi savjetnici, šefovi diplomacije i tajnih službi nisu znali dovoljno što se događa u Hercegovini. To im se vidjelo na licima. Iste večeri kada smo posjetili Pantovčak, u središnjem je Dnevniku kao jedna od prvih vijesti emitirano Tuđmanovo pismo Mati Bobanu u kojem je zatražio zatvaranje svih logora i puštanje zatočenika. Ako postoji nešto na što sam ponosan u svojem životu, osim obitelji, tada je to uloga u zatvaranju Dretelja.

NACIONAL: Jeste li vidjeli Tuđmana?

- Nisam, susreo sam se samo s njegovim suradnicima. Ali očito su mu oni brzo prenijeli poruku čim je iste večeri napisao pismo Mati Bobanu. Kada smo već kod Bobana, tri mjeseca nakon što su logori zatvoreni, sudjelovao sam u prilično apsurdnoj situaciji. Poznavao sam ga još od ljeta, kada smo radili na unapređenju skrbi za hrvatske prognanike i pisanju knjige o stradnju Hrvata, jer sam nekoliko puta posjetio Grude i ured predsjednika koji se sastojao od tri sobe unutar tvorničke zgrade. U razgovorima je bio narodski čovjek koji voli pričati viceve i bio je impresioniran činjenicom da je došla delegacija iz Zagreba. S druge strane, vidjelo se da ne podnosi muslimane, koji su za njega bili veći neprijatelji nego Srbi. Kada smo se vratili s Bijelog Puta, posjetili smo Bobana, a on je rekao svom tajniku: “Vlado, bolan, daj Andri onaj pištolj jer nam je pomogo da zatvorimo Dretelj.” Tako sam dobio pištolj s posvetom od čovjeka koji je možda i osnovao Dretelj.

NACIONAL: U priči o Dretelju spominjete i susret s hercegovačkim franjevcima koje ste molili da pomognu zatočenicima?

- Bio sam kod njih i upozorio da je u Dretelju zatočen čak i jedan hodža. "Ako ne odete u Dretelj, Gospa će otići iz Međugorja", kazao sam im, a oni su me gledali kao da nisam normalan. Sjećam se da je u Međugorju bila prekrasna crnačka obitelj s petero djece pa sam franjevce upozorio da im oni više nikada neće doći. "Ali oni nam dolaze već deset godina", glasio je odgovor. Sutradan su franjevci otišli u Dretelj, odnijeli ljudima hranu i razgovarali s hodžom i logorskom upravom.

NACIONAL: S obzirom na to da ste bili u Dretelju, možda ćete biti pozvani u Haag gdje se sudi vodstvu Herceg Bosne?

- Na žalost, Haag nije ispunio svoju svrhu. Poslije smrti glavnog zločinca, Slobodana Miloševića, mislim da nitko ne može pristati na to da Hrvati budu glavni optuženici. Ako moja priča može pomoći, napravit ću što je potrebno.

NACIONAL: Kakav rezultat očekujete na skorim izborima u Dubrovačko-neretvanskoj županiji?

- Mislim da ćemo proći dosta dobro. Ljudi prepoznaju pojedince i mi u HNS-u imamo dobre izglede. Priče koje sam napisao i knjiga "Pružena ruka" nisu u funkciji izbora jer smo je počeli pisati prije četiri godine, a u to vrijeme nitko nije znao da će u travnju 2006. biti izbori. Kao ministar zdravstva pomagao sam ljudima, iza mene je dvadesetak novoizgrađenih zdravstvenih objekata u županiji i vjerujem da njezini stanovnici znaju što mogu i kako radim.