Jura Gašparac odnedavno je u poprilično neuobičajenoj pozicijiJura Gašparac, autor te donedavno i voditelj HTV-ove emisije "Lov na antikvitete" što se već nekoliko mjeseci emitira netom prije Nedjeljnog poslijepodneva, vrlo je neobična televizijska ličnost. Svojom je emisijom antikvitete, temu koja zanima samo uzak krug ljudi, zanimljivim pristupom uspio približiti široj publici i u relativnom kratkom vremenu postao prepoznatljiv javnosti do te mjere da ga na ulici prepoznaju svi, od Roma do starih zagrebačkih gospođa. Zanimljivom koncepcijom tog dokumentarno-zabavnog showa, u kojem se u svakoj epizodi bavio jednom starinom u društvu poznatih ličnosti poput Milane Vuković-Runjić, Ivanke Boljkovac ili Mile Elegović-Balić kojima je režirano pomagao da kupe antikni stol, tepih ili vazu, zainteresirao je javnost za starine te im dao do znanja da vrijedan predmet može ležati na svačijem tavanu.

No Jura Gašparac odnedavno je u poprilično neuobičajenoj poziciji: autor je emisije koja se već dvije nedjelje emitira bez njega, a na odjavnoj je špici umjesto njega kao autor navedena njegova bivša kolegica, antikvarka Ljubica Rožić Beba, koja mu se svojedobno pridružila u vođenju emisije da ne bi, kako on kaže, "njegova faca stalno bila u prvom planu". Reakcije na zamjenu voditelja bile su burne: nakon prve emisije emitirane bez Gašparca pretprošle nedjelje neprestano su mu zvonili telefoni, a komentari su glasili da je emisija "ispod svih pravila struke". Kritičar Arsen Oremović također se osvrnuo na novu voditeljicu rekavši da se "predaja voditeljske štafete doimala kao kisela šala" te da "emisija više nije što je bila". Hoće li gledanost "Lova na antikvitete" njegovim odlaskom pasti vidjet će se, no treba naglasiti da se ona kretala oko 10 posto, što je mnogo za emisiju takve tematike. No o čemu se radilo: taj je stručnjak za antikvitete, savjetnik za uređenje interijera te restaurator iz zagrebačkog naselja Soblinec napustio vlastiti projekt zbog neslaganja s produkcijskom kućom Centrala 1 Nedžada Haznadara koja je producirala emisiju.

Produkcija je, kaže, željela banalizirati emisiju, namećući mu scenarije s kojima se nije slagao: "Željeli su iz emisije izbaciti povijesnu priču koja je pratila određeni predmet te ostaviti samo njegovu analizu vezanu uz podrijetlo i cijenu - a antikvitet bez priče je mrtva stvar. Jedna čaša iz 18. stoljeća govori na kojem je stupnju razvoja Hrvatska bila u to vrijeme, priča da smo tada imali odlične staklare, bili u toku sa svjetskim kulturnim događanjima, da je iz nje mogla piti određena grofica u čijem su se salonu okupljali dotični književnici tog vremena. Pritom je cijena te čaše potpuno nebitna stvar, jer ona povijesno vrijedi mnogo više nego materijalno. Upravo je zbog takvih priča emisija i naišla na toliki interes javnosti što, s obzirom na profil teme te na slabu medijsku popraćenost, nismo uopće očekivali. Cilj emisije prije svega je bio da se za hrvatske muzeje možda pronađu stvari s naših tavana koje pričaju hrvatsku priču te da se ljudi nauče cijeniti ovu zemlju u kojoj su se za najtežih vremena istodobne opasnosti od Turske i Venecije, prije otkrića Amerike, na šibenskim kućama gradile pojilice za ptice!" Pod banaliziranjem misli i na površnost pri pripremanju emisija zbog brzine, zbog čega mu se događalo da ne stigne ispraviti pogrešku produkcije koja ju je procijenila nebitnom ili da ime gosta, o kome ovisi cijela koncepcija emisije, sazna samo dan-dva prije snimanja.

"Površnost, koja otvara prostor pogreškama, jednostavno nisam mogao dopustiti. Što zbog neke učiteljice u Dalmatinskoj zagori koja učenicima daje točne podatke za 3000 kuna, što zbog poreznih obveznika koji plaćaju tu emisiju. Osim toga, počeli su mi nametati svoje scenarije, koje nisam želio potpisati jer su bili ispod nivoa na kojem sam želio da ide moja emisija. To je kao da se ja miješam u informatiku o kojoj pojma nemam. Želio sam ili zadržati razinu prvih nekoliko emisija ili je podignuti naviše. Dogodilo se suprotno i morao sam otići. Razlog za to bio je i taj što produkcijska kuća Centrala 1, usprkos mom inzistiranju, sa mnom nije potpisala nikakav ugovor, niti o honoraru niti o autorskim pravima, a emisiju je producent registrirao na sebe", govori 39-godišnji Gašparac. Iako nikada nije stekao formalno obrazovanje na području povijesti umjetnosti, ljubav prema starinama kod njega se, veli, javila još u ranom djetinjstvu, kada je pikule mijenjao za stare novčiće jer su mu oni "pričali neku priču".

Na prvom je, recimo, bio Franjo Josip i o njemu se počeo raspitivati saznavši tako usput povijest Austro-Ugarske, ali i priču o njegovoj prelijepoj supruzi Sissy. U tim se otkrivanjima osjećao "kao mladi Indiana Jones", shvativši da "Tutankhamonova grobnica može biti i podrum njegovih susjeda". Kako mu je obitelj bila razvlaštena u Drugom svjetskom ratu, odrastao je u radničkom okruženju u Zagrebu. Otac je, priča, razvozio građevinski materijal u svom kamionu, što je on preuzeo nakon što se otac razbolio. Zbog toga je u ranim 20-im i odustao od Agronomskog fakulteta, a ljubav prema povijesti i kulturi su mu, veli, usadili profesori u osnovnoj i srednjoj školi. Ipak, sa skupljanjem starina se prvi put susreo upravo zahvaljujući prijevozu građevinskog materijala. "Uoči rata počeo sam razvoziti ciglu po Hrvatskoj, koju sam tovario na istoj ciglani gdje i Luka Rajić. Počelo mi se događati da sam išao po ciglu u neku kuću koja se ruši i pred njom našao hrpu starinskog namještaja. Na pitanje što će s njim, vlasnici su mi često odgovarali da će ga baciti pa bi mi dali da ga odnesem samo da ga se riješe.

A u mojoj je garaži postupno rasla zbirka namještaja. Paralelno sam se neprestano informirao o struci, a prijatelji su me počeli tražiti da im prodam pokoji komad i tako sam počeo trgovati, u početku zarađujući samo za benzin." U međuvremenu se afirmirao u zagrebačkim antikvarnim krugovima neprestano nadograđujući svoje znanje, a početkom '90-ih, kada je započela rekonstrukcija Vladinih prostora poput Banskih dvora, Sabora te Vile Zagorje, Jura Gašparac bio je pozvan za suradnika pri uređenju tih interijera. Za to je kupovao, prisjeća se, u prvom redu namještaj povijesnih hrvatskih obitelji, domaćih i bečkih majstora koji su i danas tamo. Savjetnik za uređenje interijera bio je i mnogim osobama iz javnog života kao na primjer Terezi Kesoviji, a time se uz trgovinu antikvitetima bavi i danas. Posebno je ponosan na nedavno sudjelovanje u uređenju ljetnikovca Martinis-Marcchi na Šolti, koji je kupio jedan od informatičara koji su izumili poruke preko mobitela, a za koji je poslije saznao da su ga željeli kupiti Ecclestoneovi. Stručnjak je, veli, najviše za tzv. mobilijar, stilski namještaj i ostale predmete vezane uz interijere, dok se za slike i ostala umjetnička djela konzultira sa stručnjacima za to područje.

Bavi se i restauracijom jer, kako kaže, "tko ne poznaje postupke restauracije ne zna ni cijeniti restauratora, niti ga zna popljuvati ako treba". Želio bi otvoriti antikvarijat u središtu grada sa zaštićenom najamninom jer, veli, nije riječ o visoko profitabilnom poslu. U njemu bi razmjenjivao znanje s ljudima jer "jedino educirani mogu poželjeti nešto kupiti, čime će i očuvati hrvatsku kulturu". Edukaciju građana smatra važnom jer "sve više ljudi zarađuju prodajom rijetkih komada hrvatskog namještaja u inozemstvo, a u Hrvatsku uvoze brandirano i uniformirano smeće". "Ako ljude ne obrazujemo, ostat ćemo bez svega", upozorava Gašparac. Upravo je to i bio cilj njegove emisije za koju negira da je nastala prema BBC-jevoj šabloni u kojoj se, kaže, samo definira podrijeklo, starost i cijena određene starine. Ističe da je on svoju emisiju zamislio "kao bajku" s kojom želi postići sljedeće: "Moj je san da, na primjer, jedan mladić potaknut emisijom u antikvarijatu kupi dvije secesijske čaše za šampanjac, koje su rađene oko 1900. godine u okolici Slavonske Požege.

Tamo je tada bilo nekoliko staklarnica koje su radile staklo za bečku tvrtku Lobmeier, poznatu po vrhunskom staklu. Iz tih su čaša tada mogli piti naši slavni slikari Miroslav Kraljević ili Slava Raškaj, a u isto to vrijeme je u zagrebačkoj Esplanadi šampanjac mogla piti Josephine Baker koja je krajem 20-ih nastupala u Zagrebu. Taj bi mladić te dvije čaše platio između 100 i 200 kuna, što ne znači da ih u inozemstvu ne bi platio više. Neka ih daruje djevojci i dok piju šampanjac u svojoj podstanarskoj studentskoj sobi, neka joj ispriča tu priču. Jednog dana iz njih mogu nazdraviti kad otplate zadnju ratu kredita za stan te ih ostaviti unucima uz priču o hrvatskom staklu i njezinim slikarima, o Josephine Baker i Esplanadi, ali i o svemu što su oni proživjeli kraj tih čaša.

Da ne govorim o tome koliko one mogu vrijediti za 50 godina." Iznenađujuće veliku gledanost emisije objašnjava na sljedeći način: "Ipak smo mi zemlja u kojoj 80 posto ljudi živi od prvog do prvog i dosta im je potrošačkog svijeta bogatih i slavnih. Oni žele čuti optimističnu priču poput one o gospodinu Vrbanusu iz Siska, poznatom po izradi bogato ukrašenih Volkswagenovih buba, koji sa svojim kovanim željezom zapošljava 70 osoba i dobiva narudžbe iz Arapskih Emirata i Njemačke. Pritom pristaje na sve promjene što se tiče ornamenata na bubi, ali odbija dirati hrvatski pleter koji je zaštitni znak auta. Njegova se supruga s ravnateljicom sisačkog Gradskog muzeja Spomenkom Jurić dosjetila od starog sisačkog novčića napraviti nakit, koji se danas prodaje u svijetu. Oboje tako zarađuju, zapošljavaju druge te još i upoznaju svijet s hrvatskom kulturom. Poruka te emisije bila je: vjerujte u svoje snove, sve se može i ljudi su to prepoznali." Širok raspon profila ljudi koji su počeli gledati njegovu emisiju možda najbolje ilustrira anegdota s jednog od snimanja, kada mu je prišla mala Romkinja Ramiza s rečenicom: "Ajde, Jura, daj mi nešto para." Netko iz snimateljske ekipe upitao ju je otkud zna njegovo ime, na što je ona gotovo uvrijeđeno odgovorila: "Kako ne bi znala kako se on zove, pa gledam ja televiziju. Moj tata svaku nedjelju gleda Juru i onda viče mami - ajde ženo pusti sad to suđe, dođi gledat Juru, takve stvari možeš naći na velikom otpadu!' To su situacije koje ga, kaže, beskrajno vesele: "Ako mala Ramiza nauči nešto iz moje emisije, sutra može iz smeća spasiti fotografiju Toše Dabca! A da ne govorim o tome da će usput i zaraditi nešto.

" Kako su se Juri Gašparcu, priča, i prije ponude Nedžada Haznadara nudili slični projekti koje je odbijao jer se "tada osjećao nezrelim za takvo što", pozivi domaćih producenata nastavili su se čim se pročulo za njegov odlazak iz emisije "Lov na antikvitete". Među njima je bio i Vinko Grubišić, predsjednik Uprave Jadran filma, s kojim je upravo potpisao partnerski ugovor za novi projekt. O tome kaže: "Za emisiju ću imati na raspolaganju sve što se nalazi u sklopu njihove kuće Jadran film, u čijim se prostorijama nalazi golemo hrvatsko bogatstvo što se tiče rekvizita i kostima iz kultnih filmova snimanih u Hrvatskoj. Tako će jedna od emisija govoriti o autobusu iz poznatog filma 'Tko to tamo peva', u jednoj će biti riječ o izradi anđela u Hrvatskoj koja će započeti s kipom Janice koji Fabijan Šovagović teše u Babajinoj 'Brezi', a tu su i kostimi iz filma 'Winnetou' koji je sniman na Zrmanji.

Zamislite samo Alku Vuicu, koja je kao mala bila zaljubljena u Winnetoua, kako sa mnom u tim kostimima vesla Zrmanjom!" Njegova je ideja da prve emisije govore o starim filmskim plakatima, koji na svjetskom tržištu imaju golemu vrijednost. Vani su, tvrdi, posebno traženi Picassovi plakati napravljeni za film "Bitka na Sutjesci", a jedan od originala s potpisom nalazi se u vlasništvu redatelja tog filma Veljka Bulajića. "Takvi plakati u oštećenom stanju vrijede oko 2000 eura i tko zna na tavanu kojeg kina se mogu naći. Kostimi iz 'Winnetoua' također imaju golemu vrijednost, Nijemci imaju klub obožavatelja Winnetoua i vrednuju ih u rangu s Elvisovim odijelima ili kostimima iz filma 'Čarobnjak iz Oza'. A da ne govorimo o automobilu koji je vozio Jackie Chen dok je snimao svoj film 'Božji oklop' u Hrvatskoj ili starim uniformama, ordenju i oružju korištenom na snimanjima. To su sve stvari koje bi postigle golemu cijenu na aukcijama."