Srećko JurdanaNa kulturno-prosvjetnome planu u Hrvatskoj se osjeća zabrinjavajuća stagnacija, s obzirom na podatak da se već tjednima na društvenoj sceni nije pojavio ni jedan novi edukativni filmski proizvod koji bi ponio umornu publiku. Mlada imena pate od treme, poznata osjećaju zamor materijala. Govorilo se nešto u kuloarima da pjevačica Severina Vučković i glumica Jelena Veljača u duetu spremaju remake* svojih starih hitova* pod radnim nazivom "Honolulu", ali njihovi glasnogovornici nisu nažalost službeno potvrdili ta očekivanja. Situacija u kulturi do daljnjega ostaje razmjerno monotona, ali zato na industrijsko-ekonomskome planu dolazi do osjetnoga preporoda: objavljeno je da je Hrvatska počela proizvoditi svoj automobil, i to ni više ni manje nego terenac. Stvar je ekskluzivne prirode. Karoserija se, doduše, pravi u Rusiji, jer je preuzeta od ruskoga Uaza, a motor je poljski, no duh koji stoji iza cijele te originalne frankenštajnovske ideje nepatvoreno je hrvatski.

Veličanstveni trijumf ministarskog uma

Osim na automobilskome, nacionalni preporod može se registrirati i na policijskome planu, što se u krajnje bizarnoj formi potvrdilo na primjeru nedavnoga ubojstva osobe imenom Lulzim Krasniqi. Pokojni Krasniqi, navodno nekakav mafijaš, porijeklom s Kosova, koji se razbacivao lovom*, jedan je u nizu ljudi s policijskim dossierom* ubijenih u kućnim vežama, lokalima ili na zagrebačkim ulicama, kod kojih se ne zna ni tko ih je ubio, ni zašto. Ako se ponekad i zna ime izvršitelja - kao u slučaju ubojstva (višestrukoga dojavljivača) Veselina Marinova - to je pravno irelevantno jer ubojicu na sudu oslobađaju, ne trudeći se detaljnije objasniti razloge njegove ekskulpacije. Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas.

Ako su građani slučajno stekli dojam da je spomenuta serija nerazjašnjenih ubojstava čvrsta indikacija katastrofalnoga stanja u policijsko-pravosudnome miljeu i društvu u cijelosti, i da pripadnici kriminalnih organizacija u Hrvatskoj manje-više slobodno rade što im padne na pamet, nalaze se u svijetu iluzija. Istina je potpuno suprotna: činjenica da se na zagrebačkim ulicama vatrenim oružjem ubija kao u Chicagu tridesetih, i da tu ljudi nemaju pojma tko je kome i zašto kriv, nego im samo preostaje da paze da i njih slučajno odnekud ne zakvači metak, zapravo je oznaka veličanstvenoga trijumfa lokalne policije. Tako se bar - u povodu ubojstva Krasniqija - izjasnio ministar policije Ivica Kirin.

Katalizator gangsterskog samoistrebljenja

Dužnosnik o kojem je riječ razvio je vrlo osebujnu socijalnu logiku, koja nesumnjivo obogaćuje i logičku teoriju sudova: gangsteri se ubijaju zato što među njima postoje nenamireni dugovi, a ti dugovi postoje zato što se policija dočepala njihovih pošiljki droge ili nečega drugog, i tu je sad nastala financijska praznina u kojoj se pribjegava likvidacijama, na čemu Hrvatska može samo profitirati. Netko je možda pomislio da policija postoji radi zaštite sigurnosti građana, odnosno zato da mafijaše - u svakom slučaju one koji su joj poznati - bez razmišljanja strpa u bajbok*; ali ne, kako vidimo. Ona je tu zato da mafijašima osigura povode i otvori prostor za nesmetano međusobno ubijanje na ulicama, a ako pritom strada i neki nedužni stvor, što da se radi, riječ je o kolateralnoj žrtvi koja je pala u ime viših društvenih ciljeva. Da gospodina Kirina nema, trebalo bi ga izmisliti.

Na njegovoj definiciji uloge policije kao katalizatora gangsterskoga urbanoga samoistrebljenja mogao bi mu čestitati jedino Vladimir Putin, ruski predsjednik neslomljive naravi, legendaran po podatku da u svakoj velikoj oslobodilačkoj akciji njegove policije pogine i nekoliko stotina talaca. Osim navedene izjave, Ivica Kirin se u zadnje vrijeme u javnosti spominje i po drugim dosjetkama. Ozbiljno se naljutio na sve one koji su ga prozvali zbog zataškavanja agresivnoga ispada partijskoga dužnosnika Josipa Đakića na HDZ-ovoj terevenki u Virovitici. Kao što je poznato, Đakić je u pijanome stanju nogama premlatio također pijanoga stranačkoga druga Mihelčića, što je ovaj prijavio policiji, a policija prijavu stavila ad acta. Kirin se opravdavao da je Mihelčić nakon otrježnjenja promijenio iskaz i svoje respektabilne ozljede, zadobivene u neravnopravnoj borbi - jer pijanac pod stolom i pijanac za stolom nisu u istoj samurajskoj situaciji - konvencionalno humoristički pripisao "padu niz stepenice".

Spašena idila među posvađanim domoljubima

Može li gospodina Kirina amnestirati ta naknadna promjena iskaza? Mihelčić je evidentno partijski poltron koji je spreman pretrpjeti sve vrste poniženja, pa i udarce cipelom u glavu, samo da se ne bi zamjerio svojim autoritativnim drugovima, odnosno da ne bi narušio "ugled HDZ-a u javnosti". Njegovo opovrgavanje onoga što je sam izjavio, u trenutku dok još nije bio u stanju spoznati cjelokupnu političku dimenziju slučaja, ne znači da se ispad nije dogodio, tj. da ga Đakić nije izmlatio. Na policiji je da utvrdi činjenice i podnese prijavu, neovisno o kolebljivosti svjedoka i oštećenog. Ne, međutim. Nema narušavanja idile. I gospodina Kirina kudikamo više zanima spašavanje časti i ugleda jednog agresivca koji je dobar sa Sanaderom od istjerivanja pravde među posvađanim domoljubima. Možda je u pravu. Primjenjivati metode neutralnoga i civiliziranoga policijskoga tretmana na lokalnu političku scenu, to može biti prvi korak u potpisivanju vlastitoga samoukidanja.

STUPAC TJEDNA: MESIĆEVA BORBA S MEDIJIMA

Predsjednik Mesić opet se zadnjih dana gadno zakvačio s medijima. U kratkoj televizijskoj izjavi konfrontirao se i s vodstvom HTV-a. I vlast, i oporba, i mediji, svi su protiv mene, tvrdi predsjednik, provociran time što su ga optužili zbog prevelikoga zapošljavanja činovnika u njegovome Uredu. Gospodin Mesić kaže da je optužba besmislena: do prividno većega broja zaposlenih došlo je zbog nekakvoga spajanja njegovoga Ureda s nekim službama Vlade, što u medijima nisu provjeravali. Razlog svemu je, smatra predsjednik, konsternacija i ljutnja zbog njegove najave da će na izborima - umjesto velikim strankama - potporu dati nekim alternativnim političkim skupinama, odnosno "projekcijama koje mogu riješiti današnja otvorena pitanja Hrvatske".

Kao prvo, Mesićeva ljutnja djeluje ponešto pretjerano. Autor ovih redaka nema dojam da Mesića hrvatski mediji blokovski doživljavaju kao metu koju treba uništiti. Njegove izjave se citiraju, prisutan je na televiziji i drugdje i ne može se požaliti na nedostatak publiciteta, i to publiciteta u formi kakvu mu sam želi dati. Kao drugo, ako na izborima doista namjerava dati podršku novim političkim opcijama, i inicirati značajne promjene, bilo bi dobro da ih što prije imenuje.