Ivo PukanićSa Željkom Bagićem upoznao me Stipe Mesić u kasno proljeće 2000. godine, nekoliko mjeseci nakon što je postao hrvatski predsjednik. Bagić mi se nije na početku svidio, jer ne volim ljude koji su užasno nepovjerljivi pri prvom susretu. Poslije sam doznao da je policijski inspektor i predavač na Policijskoj akademiji, pa mi je postalo jasno njegovo ponašanje. Kad sam ga bolje uspoznao, vidio sam da se iza čvrstog vanjskog oklopa krije nježna duša, poštena, beskrajno odana i uvijek spremna pomoći svakome u nevolji. Tada sam ga i zavolio kao čovjeka i postali smo prijatelji.

Doduše, njegove konstrukcije, koje je ponekad teško razumjeti, išle su mi često na živce, ali unutar njih ima onog policijskog njuha, koji često instinktivno vodi do istine. U to sam se nekoliko puta uvjerio. Njegovi odnosi s predsjednikom Mesićem imali su pretpovjest još iz Beograda početkom 90-ih. Tada mu je Bagić bio osobni čuvar dok je Mesić bio predsjednik Jugoslavije. Duboko povjerenje u Bagića urodilo je time da mu je dao da ujedno obnaša tri najvažnije funkcije u Uredu predsjednika Republike Hrvatske: predstojnik Ureda, tajnik Ureda i savjetnik za nacionalnu sigurnost. Unatoč popriličnom životnom iskustvu, takav odnos vjernosti kakav je Bagić imao i još uvijek ima prema Stipi Mesiću nisam vidio nikad ni prije ni poslije. Dok je Bagić bio kod Mesića, predsjednik je bio najmoćniji i najbolje informiran čovjek u državi. Zahvaljujući svom praktičnom znanju policijsko-obavještajnog posla, dobrom poznavanju političkih odnosa i brojnim poznanstvima i dobrim vezama s novinarima, Bagić je bio nevidljivi štit od svih napada za Mesića i njegov čovjek za najpovjerljivije poslove. S Bagićem sam prijatelj, ali on je čovjek od kojeg nikada nisam mogao doznati ni jednu pikantnu stvar koja bi mogla naštetiti Mesiću. Sve što znam o nekim škakljivim stvarima ispričao mi je predsjednik sam.

Dakle, ja sam osoba koja je iz najveće blizine pratila razvoj odnosa te dvojice ljudi. Tragedija koja se među njima dogodila nije na čast predsjedniku. Kad su počeli pritisci iz pojedinih medija i stranih službi da se Bagić makne zbog njegove navodne upletenosti u Gotovinin bijeg i slučaj Petrač, predsjednik nije osjetio potrebu da javno istupi i stane u obranu svoga najbližeg suradnika. A jako je dobro znao da je Bagić potpuno nevin i da s optužbama nema nikakve veze. Umjesto da stane u njegovu obranu, odrekao ga se javno preko novina, rekavši u jednom intervjuu, nikada demantiranom, da je Bagić kod njega bio samo arhivar. Kako ne bi naškodio Mesiću u predizbornoj kampanji, Bagić se sam povukao, dao ostavku i otišao osramoćen na cestu, ne prihvativši ni ponuđeni "alibi" posao ni mirovinu. I danas je bez posla. Sin jedinac, potječe iz partizanske obitelji, otac mu je dva puta ranjen, jednom od četnika, jednom od ustaša.

Nakon što je na tako sramni način otpušten iz službe, otac mu je nađen mrtav kako leži u kuhinji, a tri mjeseca prije toga umrla mu je mama. Javno osramoćen i označen, bez posla i mirovine, s gubitkom oca i majke u tri mjeseca, doživio je i novu nesreću. Njegovoj prekrasnoj kćeri, 21-godišnja Ivi, otkriven je zloćudni tumor na mozgu. Teška operacija, zračenje i kemoterapija, koja još uvijek traje. U međuvremenu supruga, zbog te teške operacije, dobiva lupus koji se prenosi na jetru. I sve to u godinu dana. Prije reizbora razgovarao sam sa Stipom Mesićem. Rekao sam mu da nikada ništa nisam tražio od njega u životu, ali da ga sada molim da reahabilitira Bagića nakon što ponovo bude izabran. Potvrdio mi je tada kako je Bagić žrtva raznoraznih medijskih i drugih interesa i da apsolutno ništa nije kriv. Uhićenje Gotovine samo je potvrdilo taj fakt. A i sve Bagićeve aktivnosti oko pokušaja mirnoga rješenja slučaja "Gotovina - Haag" bile su poduzete na izravnu predsjednikovu naredbu.

Mesić je ponovno izabran prije više od godinu dana. U tih godinu dana ni jednom riječju nije se potrudio rehabilitirati Bagića. Nije održao obećanje da vrati javno dostojanstvo jednom poštenom čovjeku, svome prvom suradniku. Što sam predsjednik najbolje zna. Ne samo što Bagić nije rehabilitiran, nego mu je produljena zabrana ulaska u EU. A to je dodatna sramota za ovu državu i njeno rukovodstvo. Predsjedniku, unatoč svoj patnji i nesreći kroz koju je prošla obitelj Bagić, još nije kasno da javno progovori o Bagiću, kaže istinu o njemu i pokaže barem dio emocija koje pretpostavljam da ima. Time će najviše pomoći toj obitelji, koja je za njega bila spremna učiniti sve. To mu nitko neće zamjeriti. A i reizbor je iza njega. Ne može mu naškoditi. >email to:Ivo Pukanic