Objavljeno u Nacionalu br. 541, 2006-03-27

Autor: Marina Biluš

OBNOVA PREMA BRITANSKOM MODELU

Škole i bolnice u najmu biznismena

Ministar Dragan Primorac predstavio je model financiranja gradnje objekata i infrastrukture po načelu javno-privatnog partnerstva

Najveći zagovarač uvođenja takvog modela u Hrvatsku, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac Najveći zagovarač uvođenja takvog modela u Hrvatsku, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac Da bi dostigla europsku razinu razvijenosti infrastrukture i izgradnje javnih objekata poput bolnica, škola ili prometnica dosadašnjim tempom gradnje financiranim isključivo novcem iz državnog proračuna, Hrvatskoj bi prema nekim procjenama trebalo i do 25 godina. To u praksi znači da bi se kašnjenje za državama EU dodatno povećalo jer bi one u tom vremenu samo dodatno napredovale. Ovako mračna, ali ne i nerealna prognoza razlog je zbog kojeg se u Vladi RH ovih dana žurno radi na pripremama za uvođenje potpuno novog modela financiranja javnih građevina i drugih infrastrukturnih projekata, takozvanog javno-privatnog partnerstva pomoću kojeg i razvijene europske zemlje rješavaju problem gradnje škola, bolnica, vojnih, prometnih i drugih objekata. Taj novi model kapitalnog investiranja koji podrazumijeva suradnju javnog sektora i privatnih tvrtki u petak je u Vladi predstavio najveći zagovarač njegova uvođenja u Hrvatsku, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac koji je za Nacional objasnio zašto bi javno-privatno partnerstvo Hrvatskoj omogućilo da u pet godina financira i izgradi ono za što bi joj dosadašnjim načinom financiranja proračunskim novcem trebalo i više od 20 godina.

"Samo za izgradnju školskih, sveučilišnih i znanstvenih objekata trebalo bi nam gotovo 10 milijardi kuna iz državnog proračuna, pa je jasno da bi za potrebe ostalih ministarstva trebalo izdvojiti još bar toliko. Kako su takvi prohtjevi golem teret za naš proračun ma koliki on u budućnosti bio, javno-privatno partnerstvo pokazalo se kao idealan model financiranja kojim bi se proračun uvelike rasteretio. Javno-privatno partnerstvo najjednostavnije rečeno znači da za gradnju javnih objekata država osigurava zemljište i sve potrebne dozvole, a privatni kapital financira, sam izvodi njihovu gradnju, što od države potom naplaćuje u obliku najma idućih 25 godina, nakon čega objekt prelazi u državno vlasništvo. Dakle privatni sektor je izvoditelj radova, konzultant i investitor, a na određenom projektu koji je naručila država ili lokalna samouprava radi kroz zasebno formiranu tvrtku. U svemu je možda najvažnije da sve rizike u cijelosti snosi privatni sektor koji je odgovoran za kvalitetu gradnje i ispunjavanje svih dogovorenih standarda usluge, te za održavanje objekta. Ako na bilo koji način privatna tvrtka ne ispoštuje ugovore, uvode joj se takozvani penali, odnosno umanjuje se rata najma. Država, s druge strane, pri naručivanju objekta daje idejno rješenje i postavlja standarde, te osigurava sve potrebne dozvole. Tako će na javnom sektoru biti da riješi problem administracije koji je do sada bio jedna od najvećih prepreka realizaciji kapitalnih projekata."

Prednost takvog modela financiranja je prije svega to što se on može primjenjivati i za potrebe turizma, zdravstva, kulture, sporta, pravosuđa, obrazovanja, njime se mogu graditi škole, bolnice, domovi, ali i stanovi, hoteli, bazeni. S druge strane, proračunski novac koji se inače koristio za financiranje takvih projekata moći će se trošiti za nešto drugo što bez javno-privatnog partnerstva možda nikada ne bi došlo na red. Osim toga uvođenje takvog modela značilo bi i povećanje broja radnih mjesta u svim novoizgrađenim objektima, kao i u građevinarskim tvrtkama koje će se uključiti u posao s državom. Treba reći da kod dosadašnjeg tradicionalnog modela financiranja izgradnje sredstva treba osigurati u startu. Kroz javno-privatno partnerstvo isplata se prema utvrđenim kriterijima odrađuje 25 godina, pa tako država ne koristi odmah sav inicijalni kapital, koji u tom slučaju može koristiti za neke druge investicije.

Još jedna prednost javno-privatnog partnerstva jest to što su privatni investitori u njegovu slučaju svjesni da su sami odgovorni za održavanje objekta punih 25 godina, pa će u startu raditi kvalitetnije jer će u protivnom svaku pogrešku skupo platiti. Takvo načelo trebalo bi eliminirati dosadašnje goleme probleme s nekvalitetnom gradnjom u što uvjerava i sam ministar Primorac: "Dosadašnjim tradicionalnim modelom financiranja javnih građevina i infrastrukturnih projekata moglo se graditi onoliko koliko se novca imalo. Ako nema novca, projekti stoje sve dok se on ne pronađe, a to se u nekim slučajevima nikad i ne dogodi. S druge strane, takav model nosio je sa sobom niz problema, poput učestalih pogreški u projektiranju, loše kvalitete gradnje i prekoračenja planiranih troškova, zbog kojih su mnogi projekti postajali rupe bez dna." Kod javno-privatnog partnerstva, tvrdi, takav nemaran odnos u startu je isključen jer takvo partnerstvo mora ispuniti dva kriterija od kojih je prvi da privatni partner snosi rizik izgradnje. Drugi je da privatni partner snosi ili rizik raspoloživosti, dakle jamči da će svi elementi objekta poput primjerice grijanja ili instalacija funkcionirati, ili rizik potražnje, što znači da ako privatni partner od države dobije nalog za gradnju objekata od 2000 kreveta, država mora garantirati da će izgrađeni kapaciteti biti popunjeni. Privatni je investitor dakle u potpunosti odgovoran za sve eventualne pogreške u gradnji ili održavanju. Osim toga, javno-privatno partnerstvo funkcionira po dva ključna modela realizacije. Prvi - Build -Operate - Transfer (BOT) u kojem koncesionar odnosno privatni investitor isporučene usluge naplaćuje od krajnjih korisnika odnosno građana, primjerice studenata u studentskim domovima ili gostiju hotela. Drugi model, Private Finance Initiative (PFI), poslužio bi za gradnju škola, bolnica, sveučilišta ili zatvora, a u njemu se usluga odnosno najam ne naplaćuje od korisnika nego obaveze plaća država i lokalna samouprava koja je i naručila pojedinu zgradu.

Javno-privatno partnerstvo pojavilo se prvi put 1992. u Velikoj Britaniji nakon takozvane crne srijede, odnosno kraha Londonske burze. Tadašnja premijerka Margaret Thatcher odlučila je uvesti model preko kojeg će javni i privatni sektor usko surađivati kako bi se osiguralo financiranje gradnje, obnove, upravljanja i održavanja infrastrukture. Kroz javno-privatno partnerstvo Britanija je do danas uložila više od 52 milijarde eura i unatoč oporavku od burzovne krize, takav model financiranja zadržala je sve do sada. Dosad su Britanci na taj način izgradili oko 600 škola, započeli rekonstrukciju na njih 3000, a grade i umirovljeničke domove, prometne i vojne objekte. Mađarska je od 2005. kada je počela uvoditi javno-privatno partnerstvo kroz njega do danas ugovorila ukupno milijardu eura, te izgradila i adaptirala nekoliko studentskih domova. Izrael, s čijim se javno-privatnim modelom za nedavnog posjeta upoznala i hrvatska delegacija, od 1995. do danas kroz taj je model uložio čak sedam milijardi dolara što će se utrošiti za izgradnju cesta, sustava željeznica i desalinizaciju vode.

Iako javno-privatno partnerstvo na razini Europske unije nije jednoznačno definirano, kao upute za njegovu primjenu služe dva dokumenta Europske komisije - Green Paper on PPP and Community Law on Public Contracts and Concessions iz travnja 2004., te Guidelines for Successful Public-Private Partnership iz ožujka 2003. Ti dokumenti objašnjavaju da se javno-privatno partnerstvo odnosi na sve one oblike suradnje kojima je cilj osiguravanje financiranja gradnje, obnove, upravljanja i održavanja infrastrukture i u konačnici predaja objekata u vlasništvo države nakon isteka 25 godina. Možda najvažnija stvar je ta da takva ulaganja ne ulaze u državni dug, te da za početno uvođenje takvog modela ne treba odmah mijenjati Zakon o javno-privatnom partnerstvu, nego se on može početi uvoditi kroz postojeće propise o pravu građenja, koncesijama i najmu objekta. Ministar obrazovanja, znanosti i športa objasnio je što treba napraviti da se takav model što prije uvede u Hrvatsku: "Da bi Hrvatska doista počela primjenjivati javno-privatno partnerstvo, trebat će prije svega podići razinu znanja o tom modelu financiranja, te educirati i javni i privatni sektor o svim elementima njegove primjene. Provođenje modela već je podržala Vlada RH, a i sve stranke načelno su se složile s tim. Zato je lani osnovana radna grupa koja već sada radi na kreiranju točnih pravila igre kako bismo s konkretnim uvođenjem modela mogli početi već za mjesec dana. Odlučili smo ne čekati ni minute nego odmah snimiti stanje u državi, vidjeti koje su županije i gradovi najspremniji krenuti u takav projekt kako bi već na proljeće sljedeće godine mogli krenuti s gradnjom. A kada se krene, krenut će se masovno. Već postoje informacije da su banke i privatne tvrtke u nekim županijama itekako zainteresirane za suradnju i već se govori o osnivanju zagrebačkog, splitskog, varaždinskog i riječkog konzorcija."

A da bi se u Hrvatskoj doista počelo graditi putem javno-privatnog partnerstva o njemu će, dodaje Primorac, trebati kvalitetno educirati javni i privatni sektor, te točno utvrditi ulogu Ministarstva financija i način kontrole potpisivanja ugovora o takvom partnerstvu. Kako je u većini zemalja EU za pripremu projekata javno-privatnog partnerstva trebalo od dvanaest do 24 mjeseca, u Hrvatskoj bi već sljedeće godine mogla početi gradnja koju će naručivati država, a izvoditi i financirati privatni kapital.

Mađarska je javno privatno partnerstvo uvela lani, a za razdoblje do 2008. u toj je državi već ugovorena izgradnja objekata ukupne vrijednosti milijardu eura. Mađari su već izgradili nekoliko studentskih domova sa 10.000 kreveta, a u tijeku je adaptacija studentskih domova s još 20.000 kreveta. Također se obnavlja i dograđuje šest visokoškolskih ustanova. Mađarski ministar obrazovanja Balint Magyar prošlog je tjedna primio delegaciju hrvatskog Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i u cijelosti joj prezentirao mađarski model koji će se, kako tvrdi ministar Dragan Primorac, vjerojatno primjenjivati i u Hrvatskoj, bar kada je riječ o gradnji škola, domova, vrtića i školskih dvorana.

Saša Marenjak s Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije trenutačno je vjerojatno jedini domaći stručnjak s doktoratom na području javno-privatnog partnerstva. Tijekom trogodišnjeg doktorskog studija u Velikoj Britaniji Marenjak je paralelno radio na projektima javno-privatnog partnerstva u tri tamošnje srednje škole i jednom zatvoru, a trenutačno u suradnji s Vladom RH na Hrvatskom institutu za mostove i konstrukcije radi na formiranju "JPP centra znanja" koji će raditi na pripremi i planiranju uvođenja javno-privatnog partnerstva u Hrvatsku. Marenjak već vodi prve domaće projekte takve vrste, i to one izgradnje škola u Varaždinu i Koprivnici, a za Nacional je objasnio koji je jedini nedostatak realizacije javno-privatnog partnerstva.

"Jedino ograničenje kod JPP-a je to što je priprema projekata relativno dugotrajna zbog njihove kompleksnosti. Priprema je također skuplja od pripreme projekata tradicionalnim modelom financiranja, jer dosadašnjim načinom bilo je dovoljno da je svaka jedinica lokalne samouprave sama raspisivala natječaj, projektanti bi napravili troškovnik i cijela se priča relativno brzo odigrala. Kod JPP-a je potrebno znanje i tehničke i financijske i pravne struke, koje obično obavljaju konzultantske usluge, a svi takvi timovi su skupi, što naravno poskupljuje samu pripremu projekata. No s obzirom na sve koristi koje donosi financiranje putem JPP-a, te uštede od čak 17 posto u javnom sektoru, ta ograničenja ne treba doživljavati kao bitnu prepreku uvođenju JPP-a."

>email to:Marina Bilus

Vezane vijesti

Kapetana Dragan uskoro u Hrvatskoj?

Kapetana Dragan uskoro u Hrvatskoj?

Australski Federalni sud odbacio je u petak žalbu kojom je osumnjičeni ratni zločinac Dragan Vasiljković, poznat i kao "kapetan Dragan", želio… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika