Objavljeno u Nacionalu br. 542, 2006-04-03

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Ivo Sanader hitar kao Ayrton Senna

Srećko JurdanaSrećko JurdanaPobunila se u Hrvatskoj zadnjih dana skupina krava, kojima ne odgovara proljetni pomak satova. Naučene na mužu u određeno vrijeme, a neobaviještene o tome da se vrijeme promijenilo, krave su odbile gazdi isporučivati mlijeko iz vimena sat ranije negoli inače, i čovjek sad ne zna kako da zadovolji kravlje navike na jednoj, i svoje termine s otkupljivačima na drugoj strani. Ni mnogim ljudima ne odgovara taj teror mijenjanja vremena koji drastično utječe na bioritam. Za razliku od krava, oni se - međutim - ne bune, zbog vremena kao ni zbog egzistencijalno dramatičnijih apsurda kojima ih podvrgava politika, što je nesumnjivo potvrda evolucijskoga trijumfa hrvatskoga čovjeka nad hrvatskom domaćom životinjom. Batrgaj se u bijedi i šuti Ovdje se uglavnom disciplinirano, odnosno šuteći, guta sve što je politička demagogija u stanju servirati preko medija, čime se postiže zavidna razina socijalne idile. Batrgaj se u bijedi, ali ne uznemiravaj okolinu. Zadržavajući prosječne plaće na razini od petstotinjak eura, Hrvatska se po cijenama esencijalnih proizvoda i usluga ubrzano izjednačuje s europskim grabežljivcima koji su joj ekonomski ideal, ali to njezine režime - od Tuđmana naovamo - ne ograničava u prodaji floskula o blagostanju. Kad čovjek sluša Ivu Sanadera, na primjer, mogao bi pomisliti da živi u raju nebeskom, samo je problem u njemu što to nije u stanju shvatiti. Premijerova autopropaganda ne poznaje osjećaj za decentnost. Na prvom programu Sanader, na drugom Sanader, na trećem spiker koji prijeti onima što ne gledaju prvi i drugi program. Stječe se dojam da taj napadački raspoloženi dužnosnik doista ima nešto važno reći, što nije već tisuću puta rekao.

Dojam je djelomično na mjestu. Sanader se na televiziji prvi put javno osvrnuo na list Vjesnik, koji je veliko financijsko opterećenje za Vladu, i paušalno zaključio da je Vjesnik u gubicima zato što ne pripada u "žutu štampu". Vjesnik se, dakle, ne čita zato što je - za razliku od ostalih - ozbiljan, a ne zato što se u njemu nema što pročitati. Fenomen zaslužuje mali komentar. Kao čovjek koji se do određene mjere profesionalno bavio medijima - jer je u mladosti, ne bježeći od "žute štampe", prodavao pin-up* fotografije magazinu Start - gospodin Sanader pouzdano zna da se taj Vjesnik nekada, unatoč svojoj ozbiljnosti, prodavao u vrlo respektabilnoj nakladi. Čitaoce nije iritirao ni njegov izgled ni njegova determiniranost režimskim utjecajem, zato što je solidno pratio događaje, raspolagao kvalitetnim komentatorima koji su manifestirali i nijansu kritičnosti, i kompetentno reflektirao stanje na političkoj sceni, dakle: bio sve ono što danas nije. Vjesnikov aktualni problem prije proizlazi iz gubitka ozbiljnosti - tj. iz alibi-pisanja ni o čemu - negoli iz viška ozbiljnosti, i ovdje ćemo prekinuti daljnju razradu te teme, jer ova kolumna nema nikakvu ambiciju docirati premijeru što da radi s državnim novinama koje egzistiraju na njegovoj dobroj volji. Baš dvjesto na sat? Kako gospodin Sanader evidentno uživa u ulozi gospodara Hrvatske, jer nastoji tu ulogu po svaku cijenu zadržati, njezini problemi njegovo su zadovoljstvo. Mnoge od njih on voli rješavati kategoričkim tvrdnjama koje ne trpe dokazivanje. Organizirao je zadnjih dana novo kolektivno okupljanje hadezeovaca - "Deseti izvještajni sabor" - na kojem je emitirao poruku naciji kako je "HDZ najjača politička stranka, što se vidi po ostvarenim ciljevima". Dvadesetak posto podrške - to je snaga bez premca, a i ostvarenost ciljeva zadivljuje. Svima je drago, dakako, što se grade ceste, pa makar zbog državne zaduženosti ne imali što jesti, među ostalim i zato što je gospodin Sanader - u stilskome nadahnuću - na kongresu najavio kako "nastavlja odlučno dvjesto na sat", a za takvu brzinu svakako je potrebna dobra autocesta, po mogućnosti bez policije.

Legalistička grimasa korupcionaša Brzina, međutim, često djeluje omamljujuće, a nije ni bezazlena. Kad se premijer već metaforički pokušava ubaciti među vozače Formule jedan, i svoju politiku ocjenjuje preko brzinomjera, bilo bi dobro da ima na umu kako je po mišljenju mnogih najbolji od njih, imenom Ayrton Senna, poginuo zaletjevši se u zid jer mu je otkazao upravljač. Ako smo se već zatekli na području brzinskih metafora, autor ove kolumne preferirao bi hrvatski razvoj od pedeset na sat, ali bez opasnosti gubljenja kontrole nad vozilom, što znači među ostalim i bez mogućnosti da se ljudi tijekom nekoliko godina političkoga mandata - servisirajući svoje tajkunske prijatelje - pretvaraju u milijunaše, dok većina drugih nastavlja stoički vegetirati kao propagandni objekt njihovoga domoljubnoga prosperiteta. Pogledajmo na trenutak - u kontekstu velikih ciljeva koji se ostvaruju vratolomnom brzinom - Sanaderovu "borbu protiv korupcije". Tajkunsko-politička kasta koja je uzela milijune - cijela ta sprega formirana u pretvorbi koja danas legalizira svoj plijen - ostaje savršeno netaknuta, ali pronašli su zato prije stanovitoga vremena nekog liječnika koji je od pacijenta uzeo četiri i pol tisuće kuna, i na njemu počeli dokazivati čvrstinu svoje moralne revolucije. Dakako, mali lopovi u pravilu plaćaju račune za velike, posebno kad vlast koja je derivirana iz najkorumpiranijeg režima koji se može zamisliti odluči pred narodom pokazivati svoju legalističku grimasu.

STUPAC TJEDNA: MESIĆ I ALKA; DŽAMONJIN ATELIER

Predsjednik Mesić posjetio je zadnjih dana Sinj i među ostalim izjavio kako "Alka ne smije biti seoski dernek". Ona mora "ponovno postati europski i svjetski događaj na koji će dolaziti državnici i veleposlanici". Zanimljivo je kako predsjednik pokušava fenomen, koji se po definiciji može svrstati u kategoriju seoskoga derneka, promovirati u nešto što bi moglo zainteresirati inozemnu elitu. Kad je to trčanje alke - nabadanje metalnoga kruga na konju po žegi u hrvatskome kamenjaru - bilo "europski i svjetski događaj", i na koji način ono to može postati? Alka se simbolički trčala i za Aleksandra, i za Pavelića, i za Tita, i za Tuđmana, trčat će se vjerojatno i za Mesića koji je tu zbog animoziteta desnice ostao uskraćen, ali europska i svjetska salonska tema postati neće nikada, osim u Mesićevome prigodnome podilaženju lokalnoj publici. * * * Dušan Džamonja, najveći hrvatski živući kipar, napokon je u Zagrebu - uz pomoć gradske vlasti - otvorio svoj reprezentativan radno-izložbeni prostor, na zadovoljstvo ljudi koji cijene njegovo djelo. Bio je to, međutim, i povod lokalnoj desničarskoj kabali da preko Večernjeg lista ponovno istupi sa zlobnim ideološkim primjedbama na Džamonjin račun. Samo naprijed. Dobro je u Hrvatskoj uništiti sve što vrijedi, ostat će slobodan prostor za razvoj državotvorne estetike.

>email to:Srecko Jurdana

Vezane vijesti

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

Uoči inauguracije Tomislava Nikolića na mjesto predsjednika Srbije, novosadski Dnevnik objavio je osvrt bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika